Dvostruko spasonosna Muka Gospodina našega Isusa Krista

Često u Crkvi možemo čuti, kako je Muka Gospodina našega Isusa Krista spasonosna, jer je to vrhunac Božjeg otkupiteljskog djela, kojim je sam Bog nakon grijeha prvoga čovjeka utjecao na čovjekovu konačnu sudbinu.

Čujemo tada često o tome da je „Bog time naš dug platio“ (usp. Hvalospjev vazmenoj svijeći), da smo Mukom izmireni s Bogom.

Mnoga razmatranja Muke, poput klasičnog križnog puta, kojeg nalazimo u mnogim molitvenicima poput Serafskog cvijeća ili Biserja svetoga Ante, stoga u vjerniku žele pobuditi kajanje za vlastite grijehe i nerijetko bude i grižnju savjesti jer u sebi nose i poruku: „Vidiš, što je Isus sve za tebe prošao.“

Sve to ima svoje opravdanje i svoje mjesto, jer Muka, smrt i uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista jesu vrhunac Božjeg otkupiteljskog plana za čovjeka, kojega je čovjek skrivio time što je učinio grijeh i što je i dalje sklon grijehu.

No jedan drugi aspekt, po kojem je Kristova Muka jednako spasonosna za čovjeka, često ostaje u tajnosti.

Muka, naime, nije samo izvještaj o jednom groznom smaknuću jednog nevinoga čovjeka, Muka itekako može biti i izvrsna škola nama kršćanima, kako se postaviti prema svakovrsnim patnjama, koje susrećemo u životu.

Susrećemo Isusa, koji, iako unaprijed zna da ga čeka Muka, u Getsemaniju svejedno triput vapi: „Oče, neka me mimoiđe ovaj kalež“, što bismo mogli prevesti sa „Tata, smisli nešto drugo, ovog se ja previše bojim.“

U tome je Isus sličan svakome od nas, kada stojimo pred situacijom, koja u nama izaziva strah i nelagodu, makar ona drugima možda izgledala i banalnom.

Susrećemo Isusa koji pada pod križem, koji treba pomoć Šimuna Cirenca, i opet prepoznajemo sebe u teškim situacijama, kada nam treba savjet ali i konkretna akcija drugih, kako bismo napravili sljedeći korak.

Na koncu susrećemo Gospodina Isusa, koji postavlja nama tako poznato pitanje: „Zašto si me, Bože, ostavio?“ No Isus pri tome pravi jednu bitnu razliku u odnosu na nas: on svoje pitanje, gdje je Bog postavlja upravo tome Bogu, a ne očekuje od Židova, Rimljana, apostola ili ne znam koga drugoga, tko je tamo, da mu on objasni, zašto ga je Bog ostavio.

U Muci susrećemo i Petra, koji najprije obećaje da će umrijeti sa Isusom i to obećanje ga dovodi ravno u nevolju, u kojoj se događa da trostuko zatajuje svoga učitelja i Gospodina, jer želi spasiti svoju živu glavu.

Koliko puta i mi zatajujemo neko svoje uvjerenje, neko svoje obećanje, kada se nađemo u sličnoj situaciji poput Petra, koji zna da bi ga priznanje da pripada Isusu moglo stajati glave.

Ali Petar jasno reagira, kada shvaća da je Isus sa svojim proročanstvom ostao u pravu. Matej piše: „I iziđe, te gorko zaplaka.“ Petar u plaču priznaje grijeh zataje i moli Božje milosrđe da mu pritekne u pomoć, jer zna da mu je to Isus prorekao i jer stoga vjeruje da je to Božji plan.

U Muci susrećemo i jadnika Judu Iškariotskoga, koji je, očito razočaran jer Isus nije ispunio njegova očekivanja političkog vođe, izdao Isusa. Upravo u Muci po Mateju saznajemo ne samo da je Juda izdao Isusa, nego i reakciju Jude na osudu Isusovu: Matej piše: „Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja se, vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: „Sagriješih, predavši krv nedužnu!“ Odgovoriše: „Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!“ I bacivši srebrnjake u hram, ode te se objesi.“ Juda poput Petra shvaća da je pogriješio, ali nema hrabrosti, Bogu prepustiti presudu, nego sam po starozavjetnom pravilu „Oko za oko“ presuđuje svome životu. Koliko je danas onih, koji zbog raznih situacija, u kojima doživljavaju ono, što je ovdje doživio Juda, sami sebi presuđuju?

No i stav židova ovdje je itekako poznat: oni se žele domoći vlasti, žele se riješiti Isusa koji im smeta i pri tome ne biraju sredstva i pri tome gaze sve i svakoga. Juda dobiva tek simboličan iznos jednak iznosu za jednog roba, a ostalo on mora sam sa sobom riješiti, sam je kriv, zašto nije promislio… …opet nešto, što poznajemo.

Ili Pilat, koji pere ruke: „Ja nisam kriv, vi ste to htjeli!“ iako je Pilat kriv, jer jako dobro zna da Isusa „predadoše iz zavisti.“

Muka je, to ovaj kratki prikaz već pokazuje, puna situacija ljudi, koji pate, prateći Isusa, i u kojima možemo prepoznati sebe i svoje životne situacije.

Muka je, dakle, ne samo drama jednoga nedužnoga nego jednako tako snažna socijalna kritika našim odnosima, našem društvu i zajednicama. Muka može biti korektiv, koji će nas upozoriti na socijalne i društvene probleme, Muka može jednako biti utjeha onima, koje život nije mazio, jer je poznato da sa Isusovim ukopom priča sa Isusom nije završila.

Petar je poslije postao poglavar Crkve i time uzor nama i našim svećenicima i biskupima od kojih mi često očekujemo „da budu sveti“.

Bogu nije bitno, što ćemo učiniti, bitno je da ćemo dati maksimum od sebe.

Petar je zatajio Isusa, točno. Ali kakve bi posljedice imalo da je priznao da je Isusov učenik? Na židovski plan, ubiti Isusa, to sigurno ne bi utjecalo i time Isus od tog priznanja ne bi imao nikakve koristi, jedino bi se Petar mogao naći u situaciji da i njega ubiju i da time tragedija bude još veća.

Juda je presudio sam sebi, jer nije znao bolje, znao je samo da je kriv i nije vidio dalje od svoga grijeha, nije vjerovao da ga netko možda može razumjeti bar do te mjere da mu izrekne presudu, koja će spasiti njegov život.

Pilat se uplašio mase, koju su židovi vješto iskoristili da bi postigli svoj cilj, kojega nisu mogli sami ostvariti.

I na kraju su Židovi postigli suprotno od željenoga, jer umjesto da je priča sa Isusom završila, kršćani do danas u njemu prepoznaju Sina Božjega i iz Muke uče ne samo Božju ljubav nego izvlače i pouke za život.

Ivo Baotić, mag.theol- Hrvatska katolička misija u Beču, uoči Velikog tjedna, 2017.godine

PODIJELI