“Vjerom je Henok prenesen tako da nije vidio smrti; i ‘više se ne nađe, jer ga Bog bijaše prenio’. Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ‘ugodio Bogu’. A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Hebrejima 11,5.6)
Nakon jednog predavanja u vrijeme održavanja evangelizacijskog programa prišla mi je jedna djevojka s listićem papira i rekla: “Pastore, molite se za ove potrebe, jer meni nedostaje vjere. Imala sam vjeru, ali moja vjera je sad oslabljena. Osjećam da sve manje vjerujem. Moram ojačati svoju vjeru.”
Što je to vjera? Mnogi odmah koriste kao odgovor riječi u Hebrejima 11,1: “Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.” Vrlo dobro, ali kakve to veze ima s vama? Je li vjera moć uma koji može izvršiti promjenu situacije?
Zamislimo da je moj teenager doživio prometnu nesreću i da je u komi. Liječnik mi priopćuje da je prognoza crna. Propovjednik sam, i mnogo sam puta u svojoj službi vidio djelovanje svemoćne Božje sile u ovakvim i sličnim neprilikama. I sada, kad je moje dijete u smrtnoj opasnosti, padam na koljena i plačući tražim Kristovu pomoć. Cijelu noć provedem u molitvi i sljedećeg jutra liječnik mi priopćuje da je moje dijete umrlo. Sad sâm sebe pitam: “Jesam li imao dovoljno vjere?”
Ako sam imao dovoljno vjere, zašto je onda moje dijete umrlo? Zar nije Isus rekao da ako imamo vjere kao zrno gorušice — moći ćemo premještati planine? Što se to desilo s mojom vjerom? Postoji ovdje nešto što bismo morali shvatiti. Mnogi ljudi žive u stalnoj zabrinutosti jer ne shvaćaju jednostavnost kršćanskog življenja. Vjera nije moć uma koji može promijeniti situaciju. Niste valjda kao neki, koji dolaze k meni očajni i shrvani mišlju da nikada neće doći na Nebo jer nemaju dovoljno vjere.
“Kako dolaziš do tog zaključka?” – pitam.
“Znate, Biblija kaže da ako imamo toliko vjere kao što je gorušično zrno, moći ćemo premještati gore. Uzeo sam jedno sićušno zrno pijeska i stavio ga na stol i nisam ga uspio pomaknuti ni milimetar. Kolika je ta moja vjera ako nisam kadar to sićušno zrnce pijeska pomaknuti? Gdje sam ja u svezi s onim što Biblija kaže da ‘bez vjere nije moguće ugoditi Bogu’?”
Valja shvatiti što je zapravo vjera? Teologijsko-filozofska definicija koju nalazimo u Hebrejima 11,1 zapravo samo kaže da je vjera povjerenje u Isusa. Jedan duhovni pisac to jezgrovito objašnjava kad kaže da je “vjera vjerovanje Bogu”.
Imati vjeru u Boga znači imati povjerenja u Njega, i kad tko kaže: “Nekad sam vjerovao,” to znači: “Nekad sam imao povjerenja u Boga, ali sad više ne.” Vjera je povjerenje — ne zaboravite to!
Postoji još nešto vrlo značajno što bismo trebali shvatiti, a to je da treba dobro poznavati osobu kako bismo imali povjerenja u nju. Dok stojite na uglu ulice, ususret vam trči nepoznata osoba koja se svakog trena osvrće i gleda goni li je tko. U ruci drži paket i kad stiže do vas, moli vas da uzmete taj paket. Biste li to učinili? Tu osobu nikada ranije niste vidjeli. Ona čak može biti preprodavač droge koju goni policija zadužena za borbu protiv droge.
S druge strane, zamislite da tako stojite na uglu ulice i odjednom se pojavljuje vaš otac i u trku vam dodaje paket rekavši vam da ga pričuvate. Biste li to učinili? Zašto? Ima li razlike? Vi poznajete svoga oca. U tome je razlika! Vi dobro znate da vas on ne bi izložio opasnosti. Dobro znate koliko vas voli i koliko vam je ljubavi poklanjao tijekom vašeg života. Vi imate povjerenja u njega jer ga poznajete.
Ovo je istina i ona nam treba biti sasvim jasna. Ne možete imati povjerenja u nekoga koga ne poznajete. Trebate upoznati Boga da biste imali povjerenja u Njega. Mnogi ljudi ne vjeruju, i to stoga što nemaju povjerenja u Boga, a nemaju povjerenja jer Ga ne poznaju. Poznavanje Boga temelji se na vjeri u Njega.
Da biste koga upoznali, trebate živjeti s njim. Svakog jutra i večeri susrećete se sa svojim susjedom. On je vrlo ljubazan i pozdravlja vas, čak vam i mahne i nasmiješi se. Ali nikad niste zastali i porazgovarali, nikad niste vodili neki razgovor. Na upit poznajete li ga, biste li odgovorili “da”? Pretpostavimo da ste susjedi već dvadeset godina, ali osim pozdrava jutrom i večerom niste imali drugog kontakta. Možete li reći da ga poznajete? Poznajte li njegov ukus, njegove snove i ambicije, ono što ga usrećuje ili ono što ga žalosti? Možete li mu dati poveću sumu novca na čuvanje dok ste vi na odmoru? Zašto ne?
Možete li svome ocu uputiti takvu zamolbu? Zašto? Zato što svog oca dobro poznajete. Ali zašto ga tako dobro poznajete? Zato što ste živjeli s njim, razgovarali s njim, jeli s njim, radili s njim, s njim ste išli i na godišnji odmor. U tome je razlika. Ne možete imati povjerenja u nekoga koga ne poznajete; a ne možete nekoga dobro poznavati ako ne živite s njim, ako ne komunicirate s njim, ako niste s njim u zajednici.
Možda nam je sad malo lakše razumjeti tekst: “Jer bez vjere nije moguće ugoditi Bogu.” Bog je žalostan kad Njegovoj djeci nedostaje vjere, jer to znači da ona nemaju povjerenja u Njega, a nemaju povjerenja u Njega stoga što Ga ne poznaju. Ne poznaju Ga stoga što ne provode vrijeme s Njim — jer ne žive u zajednici s Njim.
Kad nas je stvorio, Bog nas nije programirao tako da štujemo Njegove zakone i Zapovijedi. On nas je stvorio da volimo i budemo voljeni. On želi da svakodnevno stječemo iskustva zajedništva s Njim, što će dovesti do punog sklada s odredbama što ih je On uspostavio za naše dobro.
Henoh je bio prvi čovjek koji nije okusio smrti. On je živ prenesen na Nebo. “Henoh je hodio s Bogom, potom isčeznu; Bog ga uze.” (Postanak 5,25)
Kad sam bio dijete, čuo sam priču o Henohu koja je ovako glasila. Naime, priča kaže da su Bog i Henoh bili prijatelji. Voljeli su ići u šetnju, razgovarati i jesti zajedno. Svakog dana postajali su sve prisniji. Svaki dan Henoh je sve više postajao sličniji Bogu. Jednog dana Bog i Henoh u toj šetnji udaljili su se daleko od Henohove kuće. Tada je Bog predložio: „Henohu, prilično si daleko od svoje kuće, a moja je kuća bliže. Mislim da bi bilo najbolje da pođeš sa mnom i da živiš u mojoj kući.“ I tako jednog dana za ljude na zemlji, Henoh je nestao jer ga je Bog uzeo k sebi da vječno živi s Njim.
Razumijete li zašto nam je Henoh dan kao primjer vjere? On je bio Božji prijatelj. Vjerovao je Bogu jer Ga je poznavao, a poznavao Ga je stoga jer su bili prijatelji. Bog za Henoha nije bio samo ime, teorija ili doktrina. Bog je bio Osoba. On je bio njegov Prijatelj. Henoh je naučio vjerovati Mu, i kada je Bog rekao: “Henoh, idemo sad mome domu!” on se nije dvoumio, nije oklijevao ili sumnjao. On je dobro znao da može vjerovati svome Prijatelju.
Vjera je uvjerenje da je ono što Bog odredi — najbolje. To nije moć uma da može promijeniti situaciju. Brdo koje naša vjera treba pomaknuti nije vani, ono je unutar nas samih. To su pitanja: Zašto ovo? Zašto ono? Zašto Bog to dopušta? Zašto to Bog nije spriječio? U ovom svijetu mnogo se toga dešava onako kako mi ne želimo. Često plačemo ili patimo. Ali ako svakog dana živimo s Bogom, ako dopustimo da nam On bude Prijatelj svakog trenutka; naš Bog, ne neki apstraktni bog, onda ćemo Ga dobro poznavati i biti sasvim sigurni da nas On nikada neće iznevjeriti. I onda kad nam oči budu zamagljene suzama mi ćemo imati povjerenja u Njega i vjerovati Mu.
Slušao sam iskustvo jednog pastora koji je došao u novi grad. U jednoj crkvi je bila jedna teško bolesna vjernica. Bolovala je od raka. Prilikom posjeta pričala mu je svoje iskustvo.
„Znaš brate,“ – rekla je, “prije godinu dana liječnici su mi dijagnosticirali rak. Odjednom sam imala problem. Bolujem od teške neizlječive bolesti. Povjerila sam to prijašnjem pastoru i crkvi, i oni su me hrabrili i tješili. Pastor mi je rekao; ‘Sestro, vjeruješ li da te Bog može izliječiti?’ O da, svakako, odgovorila sam. Znaš ako imaš čvrstu vjeru, Bog te može izliječiti. Tada je čitao tekstove koji to potvrđuju. Isus je rekao da kad bismo imali vjere kao zrno gorušice, mogli bismo i gore premještati. Ja sam se molila i postila, Crkva se molila i postila, cijeli okrug se molio i postio, i na kraju cijela Konferencija pozvana je na post i molitvu. Trajalo je to negdje oko tri mjeseca.
Nakon toga otišla sam ponovno na ispitivanja. Dijagnoza je bila, pogoršanje. Metastaze su se proširile, i ja sam postala svjesna da su sve molitve i sva tješenja bila uzaludna. Sada sam imala dva problema. Prvi što sam bolesna od raka, i drugi, vjera mi je bez vrijednosti, jer Bog nije uslišao ni mene ni svu ostalu braću koja su se molila.
Ponovno je pastor pozvao crkvu i mene da se preispitamo. Psalmist kaže: “Da sam u svom srcu vidio bezakonje, ne bi me Jahve uslišao.” Jakov govori točno što treba raditi. On govori o tome kako onaj koji boluje treba ispovjediti pred Bogom svaki grijeh, i poslije toga neka se starješine mole i pomažu onoga koji Boluje, te će tako bolesnik ozdraviti.
Tada sam počela s preispitivanjem svog života. Molila sam Bogu, i pokušala se sjetiti svakog grijeha iz djetinjstva pa do danas. Sve moje postupke pokušala sam analizirati, nisu li slučajno učinjeni u sebičnosti. Kada sam nakon nekoliko mjeseci bila sigurna da sam sve priznala Bogu, tada me je pastor pomazao uljem, i ponovno smo se molili. Nedugo nakon toga ponovno sam išla na pregled. Rezultat pregleda bio je, proširenje metastaza, i to tako jako da mi liječnici ne daju više od šest mjeseci. Sada imam tri problema. Prvo imam tešku neizlječivu bolest, drugo, nemam vjere koju Bog traži, i treće postoji očito još i neki grijeh kojeg se ne mogu sjetiti, i koji mi još nije oprošten.“
Pastor je strpljivo slušao ovu žalosnu ispovijed, a onda je morao dosta toga odraditi da ovoj ženi objasni što je vjera. Morao joj je pokazati da je vjera povjerenje u Boga bez obzira što nam se događa.
Nesumnjivo postavit ćete pitanje: Kako je to moguće živjeti s Isusom?
Postoje dva načina. Prvi je da svakog dana odredimo vrijeme za zajednicu s Njim, jutrom i večerom u molitvi, u proučavanju Njegove Riječi i u razmišljanju. Drugi je da tijekom cijelog dana Isus bude u našim mislima, naš stalni Prijatelj. Ovo je možda najteža pouka koju kršćanin treba naučiti.
Kršćanstvo ne predstavlja samo ono vrijeme što ga jutrom i večerom provedemo s Bogom, ili odlazak u crkvu na misu ili bogoslužja. Zapravo, to znači biti s Isusom kad ideš u školu, na posao, dok si u kupovini, dok se igraš i gledaš utakmicu na TV, dok si na poslovnom sastanku ili na sastanku s djevojkom ili mladićem, pa čak i kad spavaš. Učini Krista svojim stalnim Prijateljem. Jasno je da Ga nećeš moći vidjeti. Ali u svom umu prihvati da je On tu pored tebe, i da se smiješi kad činiš ono što je dobro, a zabrinut je kad kreneš na opasan put; ali svakog trenutka On te voli i uvijek je spreman pružiti svoju moćnu ruku i zaštitu.
Biti kršćanin znači živjeti u stalnoj zajednici s Kristom. Ovakav način prijateljevanja s Isusom pomoći će ti da Ga bolje upoznaš i naučiš imati povjerenja u Njega.
Upoznao sam Lauru u najtužnijem trenutku njezina života. Mlada žena s divnim suprugom i troje male djece. Laura je predivno svirala harfu, njezin sin je pjevao, a suprug držao biblijske sate proučavanja. Cijela obitelj voljela je misionarski rad.
Jednog jutra za vrijeme jutarnjeg obiteljskog bogoslužja netko je pokucao na njihova vrata. Suprug je otišao otvoriti, i kad je otvorio, pred njim je stajao čovjek koji je pucao u njega ne rekavši nijedne riječi. Laura i djeca potrčali su mu u pomoć, ali je već bilo prekasno — on je bio mrtav. Dva tjedna kasnije doputovao sam u grad gdje je živjela Laura i razgovarao s njom. “Zašto?” – upitala me je. Uzeo sam je za ruku i rekao: “Ja ne znam Laura, ja ne znam zašto. Ja samo znam da te Bog ljubi.”
Nakon nekog vremena imali smo skup pod šatorom za mladež iz Brazilije, pa sam zamolio Lauru da svira harfu. “Nema više glazbe u mom životu, pastore,” – bio je njezin odgovor. Ali sljedećeg dana ona se popela na podij i veličanstveno svirala harfu.
“Hvala ti za sviranje, Laura,” – kazao sam na kraju svega, a sa suzama u očima ona mi je odgovorila: “Ja poznajem svog Boga. Ponekad Ga ne mogu shvatiti, ali ja Ga poznajem. Znam da me On ljubi i imam povjerenja u Njega pa čak i kad mi je srce ranjeno.”
Laura je poput Henoha bila osoba vjere jer je imala povjerenja u Boga. Ona Ga je poznavala jer se svakodnevno družila s Njim.
I ti također možeš upoznati Isusa. Učini Ga svojim stalnim prijateljem. Danas mu kaži: “Isuse, pomogni mi da mogu s Tobom hoditi.”
Zvonko Presečan, uz dozvolu nadređenih
