I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«
Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Ivan 20.26-29. 26
Ovo je događaj koji opisuje Tominu potragu za osvjedočenjem u Uskrslog Krista. Temeljem ovog događaja danas je Toma nekorektno etiketiran kao nevjerni Toma, međutim, ovdje se radi o sumnji, jer mnogi prijevodi prevode, „ne sumnjaj više, već vjeruj.“ Ako bi malo bolje analizirali ovaj tekst, shvatili bi da se kod Tome radilo o jednoj pozitivnoj sumnji koja ga je tjerala i poticala da neprestano traži temelj za svoju vjeru u uskrslog Krista.
Ne bih ovog trenutka se htio baviti analizom Tomine sumnje, već bi se želio samo fokusirati na susret Tome i Isusa Krista. Nakon susreta s Tomom, Isus je Tomu pozvao da stavi svoj prst na njegove rane, pozvao ga je da dotakne ožiljke njegove patnje, da se osvjedoči, i da svoju vjeru utemelji na osvjedočenju u uskrslog Krista. Taj Isusov poziv mnogi razumiju i tumače kao Isusov ukor Tomi zbog njegove sumnje. Međutim iz cijelog konteksta se takav zaključak i ne bi mogao izvući, već to pokazuje da se radilo o pozivu, pozivu, nakon čega je trebala nestati sumnja, i nakon čega dolazi čvrsta i zdrava vjera koja rezultira obožavanjem. Toma je nakon tog poziva vidjevši Isusove ožiljke od njegovih rana i patnji, kleknuo, i odao najdublje priznanje Kristovog božanstva u činu obožavanja. „Gospodin moj i Bog moj.“
Nakon tog susreta s uskrslim Isusom, vrlo brzo, Toma će biti pozvan da svjedoči o Uskrslom Isusu u mjestu koje je od Jeruzalema bilo udaljeno nekoliko tisuća kilometara. Toma je svoju apostolsku karijeru završio u Indiji. Bilo je to rubno područje tadašnjeg rimskog carstva.
Kada sam 1988 godine bio u Pakistanu prolazili smo pokraj ruševina grada u kojem je radio apostol Toma. Pored rimskog imena, grad još ima i ime, „grad svetog Tome.“ Danas daleko ispod himalajskog gorja, ruševine grada svjedoče o velikoj vjeri ovog Isusovog učenika koji je na kraju i završio mučeničkom smrću, kao čovjek koji je imao toliko povjerenje u Isusa da je za Njega bio spreman i umrijeti, i na kraju koji je za Njega i umro.
Ovog vas puta ne mislim pozivati da sumnjate u bilo što, već vas želim pozvati da slijedimo trag Kristovog poziva upućenog Tomi prije skoro 2000 godina. I nama danas Isus upućuje istu poruku »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne sumnjaj više, nego budi vjeran.« Dodirni ožiljke mojih patnji, dodirni rane mojih muka, i utemelji svoju vjeru na osvjedočenju u živog i uskrslog Krista. Toma je imao priliku susret se osobno sa uskrslim Kristom, ali kako mi to danas možemo ostvariti. Isus se pobrinuo da ni nama ne bude uskraćen takav duhovni doživljaj. On je rekao jednom prilikom. »Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’« Matej 25,34-40
»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«
Svaku patnju i bol koju ljudi doživljavaju na ovoj zemlji, proživljava je i Isus Krist. On se toliko identificirao s nama ljudima, da sve boli koje se nanose ljudima, On doživljava kao da se nanose Njemu. On poziva sve koji se smatraju njegovom djecom da uđu u borbu protiv patnje i boli koja pogađa njegovu djecu, kao Njega osobno, jer Bog voli svakog čovjeka jednako. Gdje god da pogledamo, vidjet ćemo patnju i bol. Gdje god pogledamo, imat ćemo prigodu staviti prst na rane našeg Gospodina Isusa Krista. Gdje god pogledamo imamo priliku opipati ožiljke Kristove patnje. Pitanje koje bi trebali postaviti, bilo bi, vidimo li mi to uopće. Isusov poziv upućen Tomi još i danas odzvanja. Odgovor na taj poziv rezultirat će osvjedočenje u uskrslog Isusa Krista, i posljedica toga, bit će obožavanje. Ne vjerujem da naše obožavanje može biti iskreno dok se ne sretnemo s uskrslim Spasiteljem. Ne vjerujem da možemo iskreno odati Bogu slavu dok nismo vidjeli rane Kristovih patnji, i opipali ožiljke Njegove boli.
U životu sam često sretao ljude sa prve linije bojišnice u ratu između Krista i sotone. Bili su to ljudi koji su se svakodnevno sretali, koji su svakodnevno dodirivali ožiljke Kristovih patnji, u ranama i ožiljcima patnje Njegove djece. Njihova je vjera bez ikakve sumnje bila na čvrstom temelju. Njihova je vjera bila na uskrslom Isusu Kristu, a rezultat toga, uvijek je bilo obožavanje.
Tu privilegiju Isus je ostavio svakome od nas. Poziv upućen Tomi još uvijek je aktualan, i vrijedi i za nas. Dotaknimo Kristove rane u ranama naših bližnjih, metnimo svoj prst na ožiljke i patnje naših bližnjih, jer to je patnja našeg Gospodina. Budimo sigurni da će poslije toga nestati bilo kakve sumnje. Naša vjera će se učvrstiti na čvrstom temelju uskrslog Isusa, a rezultat toga biti će obožavanje.
Zvonko Presečan
{fshare}
Nedavno objavljeno:
Korizma iz biblijske perspektive
Trske stučene on neće prelomiti
