Doći ću jednom u ljeto
kada zrak bude tako topao
da se svaka hladna riječ odmah ugrije
i zažari kao asfalt na ljetnom suncu.
Doći ću u jednu prekrasnu večer
prepunu zvijezda,
da ne lutam dugo
s jednog na drugi kraj ulice
i ne tražim uzalud pogledom
one kojih odavno više nema.
Doći ću, i to, možda baš u ponoć,
samo da se prisjetim obrisa grada
poput osvijetljena broda što isplovljava noću
nečujno i polako,
Slično umornom čovjeku
koji i kad ide naprijed
kao da ga nešto vuče natrag.
Doći ću, zbilja, jednom u svoj grad.
Barem kratko, na kavu,
samo ne znam komu?
Nela Stipančić Radonić
