Car Fridrik Barbarossa topio se u Maloj Aziji (1190.)
Dana 10. lipnja 1190. godine utopio se rimsko-njemački car Fridrik Barbarossa tijekom križarskog pohoda u Trećem križarskom ratu. Okupio je desetke tisuća vojnika i vitezova te krenuo u Svetu Zemlju putem Mađarske, Srbije i Bugarske. Car se utopio u rijeci Salefu na području današnje Republike Turske. Rijeka Salef danas nosi ime Göksu, a nalazi se u južnom dijelu Male Azije (ušće joj je na području na kojem tursko kopno gleda prema Cipru). Barbarossa je vjerojatno umro od srčanog udara nakon pada u ledenu vodu.
Zbog svoje pogibije u rijeci car Fridrik Barbarossa nikada nije uspio doći do Svete Zemlje. Dapače, zbog njegove tragične pogibije uvelike se raspala i vojska koju je predvodio. Ipak, u istom Trećem križarskom ratu do Svete Zemlje došli su engleski kralj Rikard Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II. August pa su oni nastavili taj križarski pohod. Oko 5.000 njemačkih vojnika pod Barbarossinim sinom Fridrikom VI. Švapskim uspjelo im se pridružiti. Namjeravali su carevo tijelo očuvati u bačvi octa kako bi ga pokopali u Jeruzalemu, ali im to nije uspjelo. Stoga su njegovo meso pokopali u crkvi sv. Petra u Antiohiji, kosti u katedrali u Tiru, a organi u Tarzu.
Ubojica Martina Luthera Kinga pobjegao iz zatvora (1977.)
Dana 10. lipnja 1977. dogodio se jedan od najpoznatijih bjegova iz zatvora u američkoj povijesti. Zloglasni James Earl Ray, osuđen za ubojstvo slavnog aktivista Martina Luthera Kinga, pobjegao je iz zatvora zajedno s još šest zatvorenika. James Earl Ray služio je u tom zatvoru 99-godišnju kaznu, jer je 1968. snajperskom puškom ubio Martina Luthera Kinga u jednom motelu u gradu Memphisu u državi Tennessee. Zatvor maksimalne sigurnosti iz kojeg je Ray uspio pobjeći bio je smješten u gorskom području države Tennessee, u blizini poznatog Apalačkog gorja. Zatvorenici su preskočili ogradu i uputili se u planine.
James Earl Ray uhićen je tri dana kasnije pomoću pasa tragača, u blizini gradića New Rivera, nakon što je uspio prijeći otprilike 40 kilometara kroz divljinu. Vraćen je u zatvor i kazna mu je produžena za jednu dodatnu godinu, tako da je dosegla okruglo 100 godina. Uhvaćena su i ostala šestorica bjegunaca, svaki na drugom mjestu. James Earl Ray umro je u zatvoru 21 godinu kasnije, u dobi od 70 godina i to od hepatitisa C koji je dobio preko transfuzije.
Početna faza Arapskog ustanka u Osmanskom Carstvu (1916.)
Dana 10. lipnja 1916. započeo je arapski napad na osmanski garnizon u Meki, muslimanskom svetom gradu. Radilo se o početnoj fazi Arapskog ustanka u Osmanskom Carstvu, a napad na garnizon naredio je šerif Meke Hussein bin Ali. On je bio u to doba vjerojatno najmoćniji Arapin, kao vođa hašemitske dinastije (kasnije se proglasio kraljem Hedžasa, kraljem ostalih arapskih zemalja pa i kalifom islama).
Hussein bin Ali kao šerif Meke kontrolirao je najvažnije muslimansko hodočasničko središte, a njegovi su sinovi kasnije došli na kraljevske položaje u nevjerojatno velikom broju zemalja. Naime, Alijev sin Abdullah postao je kraljem Jordana, sin Faisal postao je kraljem prvo Sirije, a kasnije Iraka, dok je najstariji sin Ali naslijedio oca na položaju kralja Hedžasa (zapadnog dijela Arapskog poluotoka, smještenog uz obale Crvenog mora).
U Meki je spomenutim napadom na osmanski garnizon (cijelo je to područje bilo pod vrhovnom vlasti Osmanskog Carstva), započela Bitka za Meku, koja je potrajala čak oko mjesec dana. Britanci, koji su u to vrijeme također ratovali protiv Osmanskog Carstva u Prvom svjetskom ratu, poslali su k hašemitima T. E. Lawrencea, poznatog i kao Lawrence od Arabije.
On je stupio u kontakt s hašemitskim vođom Faisalom (sinom spomenutog šerifa iz Meke i kasnijim kraljem Sirije, odnosno Iraka) i pomogao mu je u organizaciji ustanka. U Oscarima nagrađenom filmuLawrence od Arabije (engl. Lawrence of Arabia) iz 1962. spomenutog je Faisala glumio Alec Guinness, dok je šerifa Alija glumio Omar Sharif (naslovnu ulogu Lawrencea od Arabije tumačio je Peter O’Toole). U Arapskom su se ustanku lokalni vođe uspjeli izboriti za ukidanje osmanske vlasti, no Bliski je istok tada došao pod velik utjecaj europskih sila.
Spektakularna utrka Peking – Pariz (1907.)
Dana 10. lipnja 1907. započela je jedna od najranijih spektakularnih utrka na velike daljine. Radilo se o utrci Peking – Pariz, održanoj u doba kad je automobil još bio u većem dijelu svijeta tehnička novotarija. Trasa utrke prolazila je kroz nerazvijeni dio Mongolije i Sibira, pa je gorivo za automobile moralo biti devama preneseno i raspoređeno na određenim mjestima po putu. Olakotna je okolnost bila to što je trasa slijedila telegrafsku liniju, pa je u Europi javnost mogla biti vrlo dobro obaviještena o tijeku utrke. U svakom se automobilu vozio i po jedan novinar zadužen za praćenje utrke.
Natjecalo se 5 ekipa – tri iz Francuske, te po jedna iz Italije i Nizozemske. Automobili su prethodno brodom dopremljeni u Peking, odakle su krenuli prema Parizu. Utrka nije imala propisanih pravila, nego je samo bilo bitno koje će vozilo prvo doći u Pariz.
Pobijedio je talijanski princ Scipione Borghese u automobilu marke Itala. Riječ je bila o modelu bez krova, pokretanom četverocilindričnim motorom obujma 7.433 kubičnih centimetara. Taj je motor razvijao 45 konjskih snaga, što je automobilu omogućavalo maksimalnu brzinu od 95 kilometara na sat. Za utrku je Itala opremljena velikim rezervoarima goriva. Inače, automobilska tvrtka Itala bila je iz Torina i proizvodila je vozila od 1904. do 1935. godine. Princ Scipione Borghese došao je od Pekinga do Pariza za dva mjeseca, čak 20 dana prije drugoplasiranog vozila.
Izvor: Povijest.hr
