Dogodilo se na današnji dan 30.11.

168

30. studenoga 1941. Međeđa – zašto šutnja o zločinima i zvjerstvima Srba nad civilima u NDH?

Piše: Petar Horvatić

Nekoliko stotina stanovnika Međeđe južno od Višegrada u istočnim dijelovima NDH zaklano je i ubijeno 30. studenoga 1941. Radilo se uglavnom o ženama i djeci.  U obližnjem Koritniku srpski vojnici su skalpirali dvadeset civila, mnoge ljude zaklali i bacili u Drinu. Tih dana u Koraju kod Bijeljine zapalili su sto pedeset kuća i ubili 300 ljudi, a u Tuholju su zaklali dvadeset dva čovjeka. Tu je ubijeno mnoštvo žena, djece i staraca.

Sve se to dogodilo, i još mnogo gore, stanovništvu na području rijeke Drine na samoj granici prema Srbiji. Ubojice su bili srpski vojnici, službeni pripadnici vojske Jugoslavije – rojalisti Draže Mihajlovića, poznatiji u narodu kao četnici. No, četnici nisu samo neka zločinačka banditska skupina pljačkaša i pijanaca kako ih se već 80 godina namjerno prikazuje. Četnici su imali status službene vojske Jugoslavije, pod imenom Jugoslavenska vojska u domovini (otadžbini) (skraćenoJVO). Ta vojska je jedina od svih dobila službeni ukaz vlasti Jugoslavije i kralja Petra II 10. lipnja 1942. godine, a raspuštena je pred kraj rata ukazom od 29. kolovoza 1944. godine. To je bilo, ne slučajno, isti mjesec kada su četnici amnestirani  i masovno prešli u partizane, jednim drugim ukazom – Josipa Broza Tita.

Ta srpska vojska sastavljena mahom od etničkih Srba počinila je velika zvjerstva na teritoriju NDH od Brotnja u Lici preko zapadne Bosne sve do granica istočne Bosne, od šibenskog zaleđa preko Hercegovine do Brodskog posavlja gdje su upadali u hrvatska sela preko Save.

Neposredno prije ovog zločina, u kotaru Rogatica, 25. studenoga 1941., četnici su do temelja spalili čak 71 selo, te poklali tristo ranjenika i bolesnika u rogatičkoj bolnici, te ih bacili u rijeku Drinu.

Malo kasnije četnici su u kotarima Foča i Goražde nastavili grozomorne pokolje malobrojnih katolika i muslimana u istočnoj Bosni. Te pokolje je opisao pokojni don Anto Baković koji je rodom iz Goražda. Računa se da je rezultat tog stravičnog četničkog pira bio više od sedam tisuća poklanih ljudi bačenih u Drinu.

Rijeka Drina bila je krvava od leševa ubijenih. U tom zločinu ubijene su i časne sestre Drinske mučenice.

Prema službenom izvješću njemačkog poslanika u NDH, Kaschea, početkom travnja 1942., razvidno je da su četnici skupa s  oružnicima države Srbije, poznatijim pod imenom nedićevci,  počinili također besprizorne pokolje muslimanskog življa u istočnim dijelovima NDH. Potom, 13. kolovoza 1942., načelnik četničkog štaba Zakarija Ostojić ovako izvješćuje četničkog pukovnika Baćovića “da su na području Ustikolina – Jahorina popaljena sva hrvatska sela te poklano 2500 njihovih stanovnika“.

I prije toga u istočnim dijelovima NDH, gdje se od početka ustanka pojavljuju četnički odredi (poglavito na prostoru Han Pijeska, Olova, Srebrenice, Bratunca i Vlasenice), zabilježeni su prvi pokolji muslimanskoj koje je u ovim krajevima imalo izrazitu naklonost Hrvatskoj. Ovi četnički odredi zauzeli su polovinom kolovoza 1941. Han-Pijesak, Srebrenicu i Bratunac, a 8. VIII ušli su u Vlasenicu, koju su ranije zauzeli partizani. Te varoši sela odmah su počeli pljačkati, a postupno kako su se organizaciono učvršćivali i brojčano jačali, započeli su s masovnim zločinima. Tako npr. četnici u Međeđi (južno od Višegrada) i Koraju (jugozapadno od Bijeljine), u listopadu i studenom 1941., pri napadu na ta mjesta, zaklali i ubili nekoliko stotina ljudi, uglavnom žena i djece. U mjestima gdje su preuzimali vlast uslijedila su uz pljačku, palež i brojna ubojstva muslimana i katolika (ako ih je bilo) na cijelom području pod njihovim nadzorom (npr. Rogatica, Prača). Kako su četnici napredovali tako je pred njima stanovništvo masovno napuštalo svoje domove i ugrožena mjesta, koja su pljačkana i potom paljena, i povlačilo se u veća mjesta i gradove, poglavito Tuzlu i Sarajevo. Tako su npr. popaljena sela Klašnik, Banja, Strumica i druga nastanjena muslimana i na tome području ubijeno oko 600 ljudi. I ovdje su četnici prijetili. Tako trebavski četnici u proglasu gradačačkim žiteljima prijete da “za svaku zapaljenu srpsku kuću biti zapaljeno cijelo neprijateljsko selo”, a za jednu srpsku glavu pišu da će sravniti “s lica zemlje 100 neprijateljskih glava”, što neodoljivo podsjeća na izjavu predsjednika Vučića izgovoreno svojevremeno u srbijanskom parlamentu.

Uopće, svi ovi zločini neodoljivo podsjećaju, a čak su i veći od zločina počinjenih na istom teritoriju u posljednjem ratu, što naglašava kontinuitet srpske zločinačke politike.

O četničkim zločinima i situaciji na području opkoljenog Višegrada izvijestio je pismeno 3. XI. 1941. Reis-ul-ulemu u Sarajevu njihov izaslanik, moleći pomoć u hrani i vojničku zaštitu. On izjavljuje: “Četnici su uzeli u svoje ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovica. Sve dokle dođu i što živo uhvate, i to muškarce od 12 godina pa na više, na najokrutniji način ubijaju (kao u Srebrenici 1995. op.).Jednim vade grkljane, druge žive gule, trećima režu uši, nos i vade oči. Ženski svijet ubijaju, a djevojke prije toga spolno upotrijebe. Mlade žene vode sebi u logore da im poslužuju i da se s njima provode. Do sada računa se da je izginulo muslimana u kotaru Višegrada na gornji način oko 2.500 računajući u ovo i odbranu. Ima slučajeva i to dosta da i djecu kolju, pa im glave peku i svojim vođama šalju…Pošto se je pučanstvo iz sela sleglo u Višegrad, sam Višegrad je pasivno mjesto, tu je zavladala neopisiva glad i siromaštvo tako, da ima dosta svijeta, koji nema niti da jede, niti da se obuče, a niti da se gdje skloni. Danas je jedino moguće hranu pribaviti preko Mostara, Kalinovika i Foče. Izlažući ovo napominjem, da su četnici sva sela popalili, pa je potrebna brza i trajna pomoć, pošto se izbjeglice ne bi imale kuda povratiti i kad se prilike srede”.

Svi ovi zločini koje je počinila službena vojska Jugoslavije JVO (tzv. četnici), proglašeni od jugoslavenskog kralja Petra, obavijeni su velom šutnje do današnjeg dana. S obzirom na ogromne dimenzije zločina koje su počinili Srbi i njihove vojne jedinice na teritoriju NDH od Like do granice na Drini, potrebno je hrvatsku javnost zbog povijesne istine upoznati s tim činjenicama i događajima tijekom II. svjetskog rata. U mnogim tim krajevima ubijanja su se nastavila i nakon završetka rata, ovaj puta od komunističkih partizana u čijim se redovima borio veliki broj ovih amnestiranih zločinaca.

Izvor: narod.hr/blog.vecernji.hr


 

Prva međunarodna nogometna utakmica (1872.)

Prva službena međunarodna utakmica u nogometu odigrana je 30. studenog davne 1872. godine, i to između reprezentacija Škotske i Engleske. Dogodilo se to u gradiću Particku pokraj Glasgowa u Škotskoj.Utakmica je zakazana sa željom da se nogomet, koji je tada bio još u povojima, popularizira u Škotskoj.Skupilo se oko 4000 gledatelja, a rezultat je bio miroljubivih 0 – 0.

Englezi su nosili bijele dresove, a Škoti plave, slično kao i danas. Razlika u odnosu na današnji nogomet bilo je u tome što golovi nisu imali prečku (gredu), nego samo traku koja je označavala gornji dio gola. Škoti su igrali u formaciji 2-2-6, a Englezi 1-1-8 (za današnji nogomet vrlo neobična formacija s čak osam igrača u napadu!).

Englezi i Škoti susretali su se i prije navedenog datuma, i to pet puta. Englezi su pobijedili u tri navrata, a dvaput je završilo neodlučeno. No FIFA te utakmice ne priznaje kao međunarodne jer su za Škotsku nastupali igrači iz Londona i okolice.

piše: Dražen Krajcar

Osnovana je Zagrebačka filharmobija (1919.)

Zagrebačka filharmonija službeno je osnovana 30. studenoga 1919. godine.  Dosad je Filharmonija nastupala u gotovo svim zemljama Europe te u Rusiji, SAD-u i nekoliko azijskih i američkih država. Najpoznatija koncertna dvorana u kojoj su zagrebački filharmoničari pokazali svoje glazbeno umijeće bila je Carnegie Hall u New u Yorku (2016.). 

Pravi početak Zagrebačke filharmonije seže zapravo u 1871. godinu, kad je Ivan pl. Zajc počeo organizirati koncerte s popuparnim ulomcima iz opera i simfonija.  Nakon Prvog svjetskog rata velik poticaj osnivanju filharmonije dao je violist Dragutin Arany. Tad se zvala Filharmonija kazališnog orkestra, a 1920. preimenovana je u Zagrebačku filharmoniju. Do danas samo tri osobe nose naslov počasnog šefa dirigenta. To su: Lovro von Matačić, Milan Horvat i Pavle Dešpalj. 

Od 1991. Zagrebačka filharmonija dodjeljuje nagradu Mladi glazbenik godine.

Piše: Marsela Alić

Kako je Napoleon dobio 200.000.000 hektara u Americi? (1803.)

Prijenos područja Louisiane iz španjolskog u francusko vlasništvo službeno je izvršen 30. studenog 1803. godine na svečanosti u New Orleansu. Radilo se o golemom području u Sjevernoj Americi od otprilike 200.000.000 hektara zemljišta, gotovo kao pola površine današnje Europske unije. Danas se na tom području nalazi desetak američkih saveznih država – Arkansas, Missouri, Iowa, Oklahoma, Kansas, Nebraska, te dijelovi Minnesote, Sjeverne Dakote, Južne Dakote, Louisiane, Novog Meksika, Teksasa, Montane, Wyominga i Colorada.

Glavni čovjek u Francuskoj u to je doba bio Napoleon Bonaparte. Njegova Francuska priskrbila si je teritorij u Sjevernoj Americi time što je izvršila pritisak na Španjolsku da joj ga preda (kasnije je Napoleonov brat postao i španjolski kralj). Samo mjesec dana nakon spomenutog primanja Louisiane u svoje vlasništvo Francuska je taj teritorij prenijela na SAD. Naime, Amerikanci su kupili od Napoleonove Francuske to područje i time praktički udvostručili teritorij svoje mlade države.

Ubijen ambiciozni švedski kralj Karlo XII. (1718.)

Švedski kralj Karlo XII., jedan od najzanimljivijih vladara iz švedske povijesti, poginuo je 30. studenog 1718. godine. Postao je slavan diljem Europe kad je pobijedio vojsku Ruskog Carstva u bitki kod Narve 1700. godine. Na čelu svojih vojnih snaga Karlo XII. poharao je veći dio Baltika, Poljske te općenito Istočne Europe. Prilikom njegove invazije na Rusiju, kojom je u to vrijeme vladao znameniti car Petar Veliki, postojala je i mogućnost švedskog osvajanja Moskve.

Kralj Karlo XII. poginuo je prilikom švedske opsade tvrđave Fredriksten u današnjoj Norveškoj. Kralja je pogodilo tane ravno u glavu, i to tako da mu je ušlo u lubanju s jedne strane, a izašlo s druge. Na lešu Karla XII. jasno se mogla vidjeti velike rupa na lubanji smještena između sljepoočnice i uha (nekoliko je puta tijekom povijesti njegov leš bio ekshumiran). Nije točno poznato tko je ispalio sudbonosno tane. Postoji mogućnost da kralja nisu ubili Norvežani, nego njegovi Šveđani u uroti. U trenutku kad je ubijen imao je samo 36 godina.

Izvor:Povijest.hr

PODIJELI