1. listopada 1991. Jevrem Brković – „Crna Gora je od jutros u ratu s Hrvatskom!“

Piše: Petar Horvatić

Na današnji dan 1. listopada 1991. počeo je opći napad i opsada starog hrvatskog grada Dubrovnika i njegove šire okolice. To su učinile snage JNA, četnički dragovoljci iz istočne Hercegovine, kao i crnogorski četnici. Na današnji dan te snage su prešle hrvatsko-crnogorsku granicu kod Debelog brijega.

Jedan od hrabrih ljudi koji je objavio ovu istinu svijetu je crnogorski književnik Jevrem Brković koji je morao emigrirati u Zagreb. Istinoljubiv i častan čovjek, Jevrem Brković rekao je da se ovdje ne radi o očuvanju Jugoslavije, već o agresiji na Hrvatsku: „Crna Gora je od jutros u ratu s Hrvatskom!“

Uz snage dragovoljaca, Dubrovnik su branili i pripadnici policije, u ukupnom broju 400-500 slabo naoružanih policajaca i dragovoljaca, ljudi koji su morali izmjenjivati oružje na stražama zbog nedostatka istog, dok je u studenom 1991. broj narastao na 962 branitelja koji su morskim putem kroz neprijateljske blokade došli braniti opkoljeni grad.

Na drugoj strani grad i okolicu napadali su pripadnici tri korpusa (titogradski, užički i mostarski), brigada iz Trebinja, te četnički dragovoljci. Srbi i Crnogorci napadali su Dubrovnik sa gotovo 30.000 vojnika, 100 tenkova, 50 transportera, 120 topova itd.

Strašan rat i uništenje Dubrovnika i južne Hrvatske – agresija išla i iz Crne Gore

Tokom opsade, koja je trajala do svibnja 1992., na Dubrovnik su pale na tisuće granata. Dubrovčani su mjesecima držani bez vode, struje i telefonskih linija, dok su, s druge strane, pljačkane kuće i imanja u okolici grada i Konavlima. Većina agresorskih snaga dolazila je iz Crne Gore i istočne Hercegovine.

JNA je granicu na Debelom brijegu prešla 1. listopada 1991. godine, ali je tek 5. listopada iste godine zauzela mjesto Radovčići. Nakon žestokog otpora malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih branitelja na Zvekovici, neprijatelj je 15. listopada 1991. opkolio, a već 16. listopada ušao i okupirao Cavtat. Nakon neprijateljskog desanta na Kupare, 24. listopada su okupirani Kupari i Srebreno. Branitelji su još uvijek pružali otpor kod mjesta Brgat, ali su padom posljednjih obrambenih položaja na Dupcu u Župi dubrovačkoj branitelji Brgata dovedeni u nepovoljan položaj, pa su se, zbog mogućnosti da ostanu u okruženju, povukli prema naselju Bosanka. Donji, Gornji Brgat i Dubac su okupirani 25. listopada 1991. Godine.

U studenome i prosincu 1991. Dubrovnik je pretrpio najteže dane u svojoj višestoljetnoj povijesti. Tako je u napadima od 8. do 14. studenoga i 6. prosinca na uže gradsko područje palo više od 5000 topničkih projektila, a u napadu 6. prosinca više od 600 ih je palo na samu povijesnu jezgru. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, dok je 45 projektila palo na Stradun!

Bile su to slike modernog vandalizma koje su zgrozile svijet. To je konačno razotkrilo pravu narav komunizma i JNA, te potvrdilo da je ta umjetna tvorevina Jugoslavija bila u stvari čisti velikosrpski projekt.

A to je uvijek naglašavao i Jevrem Brković, koji je zajedno sa mnogim Crnogorcima osobito iz Cetinja, naglašavao da su i crnogorskom i hrvatskom narodu glavni neprijatelji oni koji su ih ubijali i proganjali sustavno od 1918. godine, a to su – velikosrbi.

Tko je Jevrem Brković – prijatelj Hrvatske u najgore vrijeme?

Brković je od onih pjesnika koji je iskazivao građansku i književnu hrabrost podjednako u rodnoj mu Crnoj Gori, uoči posljednjega rata, kada je pošteno progovorio o revanšizmu i nacionalnoj netrpeljivosti polazeći prije svega od premisa crnogorskoga prostora te je otvoreno, kada su se rijetki to usudili, progovorio o etnogenezofobiji. Zatim je s istom hrabrošću osudio agresiju Jugovojske (pa i sudioništvo svojih sunarodnjaka), posebice kada je riječ o Dubrovniku. S istom je humanom ljudskom prkosnošću, spram rušilačkih nagona, nastupao i u egzilu, u Zagrebu, gdje je bio udomljen nakon što je postao pjesnik s tjeralice na popisu za primarnu likvidaciju Miloševićevih milicija

 

‘’Dubrovniče, oprosti !’’,

Dolaze rušitelji s istoka i juga,
Pod krvavom zvijezdom čizmaši,
Topništvo neko silo i posluga,
Gdje su se tako surovi pronašli?

Nije iz Duklje taj sumračni svijet
Koliko mržnje, krvništva i zlosti!
S tobom na duši svi će oni mrijet,
Oprosti im, Dubrovniče, oprosti!

(Jevrem Brković)

 

 

Izvor: narod.hr


 

Europski moćnik Karlo VI. – vladar Svetog Rimskog Carstva (1685.)

Karlo VI., otac Marije Terezije i vladar Svetog Rimskog Carstva, rođen je 1. listopada 1685. godine. On je bio posljednji muški pripadnik moćne dinastije Habsburg. Naime, ta je dinastija s njime izumrla u muškom koljenu, a nastavila se kasnije u obliku Lotarinške dinastije, nazvane i Habsburško-lotarinškom dinastijom (već je sin Marije Terezije – car Josip II. – pripadao toj dinastiji).

Car Karlo VI. imao je prilično dinamičan život, do te mjere da bismo ga mogli nazvati avanturističkim. Naime, već je u mladosti bio proglašen kraljem Španjolske, u koju se doista fizički i uputio iz Beča. Jedno je vrijeme vladao iz Barcelone, no na kraju je pobijedila francuske frakcija, tako da je za kralja Španjolske priznat unuk francuskog kralja Luja XIV. iz dinastije Bourbon.

Karlo VI. naslijedio je 1711. godine, unatoč neuspjehu u Španjolskoj, od svog brata vlast nad Austrijom, Češkom, Ugarskom i Hrvatskom. Izabran je i za njemačkog kralja te cara Svetog Rimskog Carstva. Kao naknadu za izgubljenu Španjolsku dobio je južnu Italiju i Lombardiju te područje današnje Belgije. Radilo se o važnim posjedima jer je Lombardija (sa sjedištem u Milanu) bila financijski moćna, područje današnje Belgije bilo je gospodarski razvijeno, a Napulj u južnoj Italiji bio je jedan od najvećih gradova u tadašnjoj Europi (veći od Beča, Berlina i Madrida). Car Karlo VI. proširio je posjede svoje dinastije i na Parmu, Piacenzu, Guastallu, Siciliju, Sardiniju, Toskanu, Kraljevinu Srbiju (privremeno otrgnutu Osmanskom Carstvu) te na znatan dio današnje Rumunjske. Beč je time postao središtem imperija s izrazitim multietničkim sastavom stanovništva.

Uspostavljena komunistička država u Kini (1949.)

Dana 1. listopada 1949. godine proglasio je Mao Zedong utemeljenje današnje kineske države. Dali su joj ime Narodna Republika Kina, koje se i danas koristi. Proglašenje je svečano obavljeno u Pekingu, i to na poznatom trgu Tiananmenu. Svečanosti je prisustvovalo oko 300.000 ljudi. Mao je u to doba bio vođa Kineske komunističke partije, a zatim je dobio i državničke funkcije u Narodnoj Republici Kini (nazivi položaja najviših dužnosnika u komunističkoj Kini prilično su složeni i mijenjali su se tijekom vremena).

Proglašenje Narodne Republike Kine bilo je plod načelne pobjede komunista nad nacionalističkim Kuomintangom. Doduše, i u vrijeme spomenutog proglašenja NR Kine pripadnici Kuomintanga držali su još uvijek vlast u nekim kineskim krajevima, no s vremenom su protjerani (sklonili su se na Tajvan).

Francisco Franco došao na čelo države u Španjolskoj (1936.)

Dana 1. listopada 1936. godine general Francisco Franco javno je proglašen španjolskim generalisimusom (španj. Generalísimo) i šefom države (španj. Jefe del Estado). Proglašenje je objavljeno u Burgosu, povijesnom glavnom gradu Kastilje. Postavši šefom države, Francisco Franco preuzeo je ovlasti dotadašnje Vlade nacionalne obrane – nacionalističkog organa koji je do tada vladao Španjolskom u ratu protiv republikanaca. Uspostavljena je diktatura u kojoj je Francu dan i naslov Caudillo(hrv. vođa).

Naslov Caudillo korišten je u Španjolskoj za Francisca Franca slično kao Führer u Njemačkoj za Hitlera ili Duce u Italiji za Mussolinija. Tako je u Španjolskoj korištena fraza: “Una Patria, un Estado, un Caudillo” (hrv. “Jedna domovina, jedna država, jedan vođa”), slično kao u Njemačkoj “Ein Volk, ein Reich, ein Führer” (hrv. “Jedan narod, jedna država, jedan vođa”).

Ruska carska vojska zauzela glavni grad Armenije (1827.)

Dana 1. listopada 1827. godine vojne postrojbe Ruskog Carstva zauzele su Erevan, današnji glavni grad Armenije. Teritorij koji su naseljavali Armenci dugo je vremena ležao na dodirnom području triju velikih sila – Ruskog Carstva, Osmanskog Carstva i Perzije. Upravo je od Perzijanaca uspjelo Rusko Carstvo osvojiti Erevan, današnju jezgru Armenije. Napomenimo da je armensko etničko područje nekoć bilo mnogo šire od prostora koji danas pokriva država Armenija (obuhvaćalao je dobar dio današnje Republike Turske, kao i drugih susjednih država).

Rusko osvajanje Erevana predvodio je general Ivan Fjodorovič Paskjevič (kasniji feldmaršal), koji je bio kozačkog podrijetla. Taj ugledni vojskovođa uspio je postati general već u dobi od oko 30 godina, za vrijeme Napoleonskih ratova. U doba Rusko-perzijskog rata dobio je vrhovno zapovjedništvo na kavkaskom području i uspio je nanijeti poraz Perzijancima. Kao nagradu za osvajanje Erevana, kao i za druge uspjehe u ratu protiv Perzije, dobio je od ruskog cara titulu grofa od Erevana.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI