Nedavno sam pročitao jednu priču koju je napisala spisateljica Myra Brooks. Mislim da njegov sadržaj ima što reći i za naš toliko moderniziran svijet, koji odbacuje sve ono što je staro, i na prvi pogled suvišno te se kao takvo smatra i nepotrebno.
Bila je ofucana i ogrebena. Voditelj dražbe je mislio, da je njegovo vrijeme suviše dragocjeno da ga provede nudeći tako staru i bezvrijednu violinu. Podigao ju je u vis i sa umjetnim osmjehom na usnama je uzviknuo: „Dobri ljudi, koliko ste spremni dati za ovu violinu? Tko će prvi? Tko će ponuditi jedan dolar? Dva dolara? Tko će dati tri? Dobro, ostajemo na tri dolara! Dogovoreno!“
„Ne, nemojte!“ Začuo se glas jednog gospodina sa srebrenom kosom. Prišao je naprijed, uzeo je staru violinu, obrisao je prašinu s nje, naštimao je olabavljele žice, podigao je gudalo i počeo svirati. Prostoriju je preplavila melodija vrijedna divljenja, slušateljstvo je pomislilo da čuju pjesmu anđela.
Kada je srebrenokosi gospodin odsvirao zadnju notu, vratio ju je voditelju dražbe, a dražbenik je opet podigao staru violinu u vis i opet upitao publiku. „A sada, koliko sada nudite štovani prisutni?“ „Tisuću dolara! Tko će dati dvije tisuće? Hoće netko dati tri? Tri tisuće jedanput, dvaput, da prodana je za tri tisuće dolara!“ Ljudi su počeli svoje oduševljenje izražavati kroz burni pljesak, neki su dovikivali „bravo“, neki su od radosti plakali. Ali neki su zaprepašteno stajali sa izrazom na licu koji je bio očit. Nisu se mogli načuditi kako je došlo do podizanje cijene toliko stare, ogrebene i ni malo na pogled privlačne violine. „Što je uzrokovalo tako nagli rast cijene?“ pitali su se u nevjerici. Kao odgovor su čuli: „ Dodir Maestrove ruke!“
Živimo u svijetu prepunom „raštimanih“ života, života uništenih, iznemoglih, koji se nalazi na rubu propasti, uništenja. Grešni način života nas je doveo do spoznaje da nismo nizašto, i zato nas prodaju tako jeftino i to onima koji misle isto tako. Ljudima bez osjećaja, bez imalo smisla za dostojanstvom vrijednog ljudskog života. Oni kažu, ili možda prešutno govore svojim ponašanjem „vi ste svoje odsvirali, za vas nema nade, trenutci raskoša i razonode su otišli u nepovrat.“
Na žalost, mnogi su povjerovali ovim glasinama čiji autor je poznat kao neprijatelj života, a to je sam Sotona. On nudi, obećanje, iskoristi i odbaci. Za njega ljudski život vrijedi isto koliko je stara violina vrijedila na dražbi na samom početku aukcije. Ali oni koji su dozvolili velikom Maestru Isusu Kristu da dotakne njihovu slomljenu dušu, da obriše prašinu nagomilanih grijeha, da naštima krive žice ponašanja, razmišljanja, i da ispravi i obnovu novi duh u čovjeku, oni su osjetili dodir. Ne obični dodir običnog čovjeka, već dodir Isusove ruke, prepoznali su Maestra koji je osposobio njihov život za sadašnjost i pokazao nove dimenzije za skoru budućnost. Život takvih ljudi je prožet harmonijom, koja ispunjava njihovu okolinu. Zahvaljujući Kristu njihov život dobiva nove razmjere i tako raste njihova cijena. Oni su u rukama Onoga koji je platio za njih strahovito veliku cijenu. Oni ne mogu drugačije, nego da proslavljaju svog Gospodina.
To može samo dodir Velikog Maestra.
Zvonko Presečan
