Čovjek bez Boga

ČOVJEK BEZ BOGA

„Bezumnik reče u srcu: „Nema Boga!“
Pokvareni, rade gadosti; nitko da čini dobro.
Bog s nebesa gleda na sinove ljudske
da vidi ima li tko razuman Boga da traži.
No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše:
nitko da čini dobro – nikoga nema.

Neće li se urazumiti svi što čine bezakonje,
koji proždiru narod moj kao da jedu kruh?
Boga oni ne zazivlju:
od straha će drhtat,
gdje straha i nema,
jer Bog će rasuti kosti onih koji tebe opsjedaju,
bit će posramljeni, jer će ih Bog odbaciti.

O neka dođe sa Siona spas Izraelu!
Kad Bog promijeni udes naroda svoga,
klicat će Jakov, radovat se Izrael.“

( Psalam 53 – ČOVJEK BEZ BOGA )

Što je čovjek bez Boga?
Čemu se nada? U što vjeruje? Vjeruje li uopće u išta? Nada li se čemu? U što se pouzdaje? U vlastite snage? Vlastitu volju i pronicljivost? Ljude koji ga okružuju?

Otkako pamtim uvijek je On bio tu negdje, kraj mene. I u trenucima mojeg života dok sebe još nisam mogla nazvati „vjernicom“, nikada nisam mislila da sam ja samo ovo „vidljivo“. Kako bi to uopće moglo biti moguće kada svoju dušu prepoznajem još odmalena? I, kako sam odrastala, uvijek sam osjećala da ovo opipljivo, ovo materijalno, ne može biti „sve“. Upravo zbog konkretnosti vlastite duše koju sam osjećala kao nešto stvarno. Makar neopipljivo. Duha u meni.
Okuda taj duh?
Otkud ta duša?
Zar evolucijom???
Volim reći da zaista priznajem evoluciju, ali isključivo pod Božjim vodstvom.
Zar zaista vjerujete da postoji mogućnost da se sve razvilo „samo od sebe“? da je jednoga dana jednostaničnom organizmu – amebi dosadilo biti samo ameba te da želi postati nešto više? Pa je odlučila eto, preko noći pala odluka, da postane višestanični organizam. Pa je višestaničnom organizmu dosadilo plivati u vodi, pošle mu na živce plivaće kožice, škrge i te fore pa samo odlučilo evoluirati u neki organizam koji hoda po čvrstom tlu i prži se na suncu, a snagom vlastite volje je eto i stvorilo si te udove za skakutati po tlu.
Palo svemiru na um da malo prasne u „big bang“-u i da stvori – sve stvoreno.

?!?!?!

Koliko čovjek mora biti jednostavan da mu ta apsolutno nelogična objašnjenja budu dostatna? Da ne kažem – plitak?
Jer ta su objašnjenja zaista, u samom svom začetku – apsurdna.

Kada pogledamo apsolutnu savršenost svega stvorenog, npr.rotaciju Zemlje oko svoje osi, sunčevu toplinu, izmjenu dana i noći, snagu kišnih kapi koje natapaju zemlju,perfekciju mirisa koji nas okružuju u proljeće, životinje i svu njihovu svrhovitost, ma idealnost proporcionalnosti čovjekova tijela, uparenost svih osjetila i kompletnost njihove namjene – savršen životni krug spojen sa svijetom i prirodom.

I onda kažu – sve je to samo od sebe nastalo.
Ipak – nije. Duboko žalim ljude uvjerene u tu tezu, čvrte pobornike teorije da je sve tako prosto jednostavno.
Ali, u načelu, još je i jednostavnije.
Jer, dovoljan je Jedan, Početak i Kraj, Alfa i Omega, samo taj Jedan Savršeni Um koji je samom svojom zamisli stvorio sve vidljivo i nevidljivo, sve živo i neživo.
Da, zaista jest puno jednostavnije od svih tih nebuloznih objašnjenja koja znanstvenici malo tvrde pa malo povlače, malo potvrđuju pa opet sutradan negiraju jer ni sami nemaju dokaze koji bi potkrijepili te njihove revolucionarne tvrdnje.pa bi „malo piškili, a malo bi kakili“. Ono što je danas istina, sutra bi zasigurno mogla biti laž – eto takve su te znanstveno utemeljene tvrdnje.

I zato, sretni smo mi koji znamo Tko nas je stvorio. Koji se ne mirimo objašnjenjem da smo samo potomci majmuna kojima se „ćeifnulo“ da postanu ljudi. Sretni smo jer imamo stvarno i na dokazima temeljeno objašnjenje našeg života.

„On nas je otkupio, imenom nas je zazvao, mi smo Njegovi“ ( Iz 43 ).

Kako je lijepo imati u Bogu Oca Stvoritelja i znati da nas je On, usprkos svim našim životnim okolnostima, želio. Koliko nade imamo mi koji se ne moramo oslanjati samo na sebe, nego možemo „Njemu prepustiti putove svoje, u Njega se uzdati i On će sve voditi“ ( Ps 37, 5 ). Koliko je nama lakše kada, našavši se u životnim tegobama, znamo da nismo sami i da se možemo pouzdati u Njegovu bezgraničnu ljubav i milost.

Što je čovjek bez Boga?

Kao šiba na vjetru. Pouzdaje se u drugog čovjeka, u supružnika, u djecu. Razočaranje je neminovno. Jer su ljudi slabi i nestalni. Ne poznaju bezuvjetnu ljubav i brzo se „hlade“. Sve uvjetuju. Sve žele posjedovati. Od ljubavi preko prijateljstva pa sve do nekih drugih temelja karaktera: pouzdanosti, iskrenosti, čovječnosti. Pretvrtljive smo naravi i okrećemo se kako vjetar puhne. Čovjek koji ne poznaje Boga u drugome će tražiti slamku spasa, utjehu, nadu, smisao života. Gotovo je sigurno da će u većini slučajeva završiti povrijeđen, izdan, odbačen.
Ljudi ne znaju voljeti. Imaju previsoka očekivanja. Sve je stvar uzvraćanja. Revanša.

Ljudi ne znaju – biti.

Izgubljene smo ovce u potrazi za pripadnošću. Ljubavi. Svrhom.

Nismo mi koji Oca Ocem zovemo ništa bolji ni pametniji. Nismo inteligentniji ni savršeniji.
Samo smo eto, utješeniji. Sigurniji.

U Njegovom smo naručju slobodniji, iskreniji, otvoreniji i – najvažnije – bezuvjetno voljeni.

Mir i dobro!