Jedan je gospodin dobio zadatak da pronađe nove izvore nafte u Amazonskoj pustinji. Na putovanju su ga pratili domorodci koji su mu nosili stvari i opremu. Vođa ekspedicije je cijela dva dana ekipu neprekidno požurivao. Oni su znojnih lica pratili tempo njegovog putovanja. Trećeg je dana ugledao ispred šatora svoju ekipu sa tamošnjim domorodcima iz sela kako bezbrižno raspravljaju kod izlazećeg sunca, bez ijedne naznake spremanja prtljage. Prišao im je i naredio: „Vrijeme je da krenemo, požurite !“
U tom trenutku je prišao vođa prateće ekipe i mirnim je glasom odgovorio:
„Gospodine, mi danas nikuda ne ćemo ići. Mi ćemo ovdje ostati.“
Ovaj gospodin, zadužen za ekspediciju je iznenađeno i vidljivo ljutito povisio ton glasa na sve prisutne. „Ali ja sam vam dobro platio, meni se žuri, moramo što prije krenuti odavde!“
Na to mu je prišao jedan domorodac i objasnio razlog zašto su odlučili ostati jedan cijeli dan ovdje. „Znate, gospodine, ovi ljudi su dva dana išli previše brzo a sada čekaju da ih dostignu njihove duše.“
Ne znam, kakvim smo mi tempom išli u proteklom razdoblju našeg života, ali danas imamo jedinstvenu priliku zaustaviti se, odložiti svoju prtljagu, prepustiti mu svoje brige i usmjeriti svoje misli prema našem Stvoritelju i Otkupitelju. On željno očekuje naše srce, otvoreno srce koje hoće ohrabriti, izliječiti, napuniti živom vodom, vodom koja jedino može utažiti svaku našu žeđ. On je isto tako spreman sjesti kraj nas, učiti nas kao što učitelj uči svoje učenike.
Zvonko Presečan
