Vidim, odlaziš u crkvu.
Ideš u njoj moliti. Nije mi toliko bitno hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih očiju ili ćeš meditirati kod slike iznad oltara, udarati se u prsa, micati usnicama, šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete krunice…
Sve su to izvanjske i jednostavne radnje pomoću kojih se ulazi u razgovor sa mnom. Bitan mi je razgovor. Jer u njemu ću te poučiti kako ćeš me susresti.
Čekam te vani.
Kad izađeš iz crkve i vratiš se među ljude, pripremi se za susret sa mnom. Naime, kroz susret s drugima možeš znati: jesi li u crkvi doista razgovarao sa mnom, jesi li me susreo ili mimoišao.
Molitva čovjeka može učiniti drukčijim, boljim!
Ako si u susretu s drugima ohol, pohlepan, sebičan, svadljiv, uvredljiv, zavidan, brbljav, površan… znaj da ti molitva ne valja. Ako u obitelji, na poslu, u školi, trgovini, autobusu… ne znaš s ljudima razgovarati, znaj – ne znaš ni s Bogom razgovarati.
Ako te neprestano netko treba tješiti i hvaliti, znaj kako u crkvu nisi išao radi Boga, slaviti njega, već obožavati sebe.
Ali, budu li tvoje usne izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe, budu li tvoje oči otvorene za nevolju bližnjega, bude li tvoja ruka podizala nemoćne, bude li tvoje srce imalo razumijevanje za druge, bude li opraštalo i ljubilo, … znat ću i znat ćeš kako si u crkvi doista razgovarao s Bogom!
Izvor: cesarica.net
