Sada, dok ovo pišem, preostalo je još malo do Adventa, do božićnog vremena.
Do prve adventske svijeće, prvih ukrasa, lampica.
Iako još nije krenulo, u sebi svi već pomalo osjećamo taj duh.
Svake godine pred to doba, iznova osjetim neku posebnu radost zbog raznih oblika pripreme za Božić.
Mise zornice, predbožićna ispovijed, okićeni bor pred crkvom, sam ugođaj svih tih dana koji je i više nego poseban.
Ipak, ovoga puta ne želim pisati samo o Božiću.
Želim pisati o božićnom duhu koji bi se trebao provlačiti među nama tokom cijele godine.
Želim pisati o snazi koja nam je svima potrebna.
Snaga tog duha dok se jutrom budimo pred izazovima dana koji nas čekaju,
snaga duha dok se bavimo, ili čak ne bavimo onime što volimo.
Snaga da koračamo i onda kada možda mislimo da nemamo dovoljno snage.
Snaga koja se krije u nečijem osmijehu, koji zapravo nije uvijek simbol radosti, kao što smo često skloni površno pomisliti, već je simbol hrabrosti i borbe nečije duše, o čijoj borbi možda ne znamo ništa, a ima ih itekako.
Kroz božićno vrijeme čistimo dušu, pružamo više vremena, više potpore jedni drugima, pružamo više toplih ruku, više srdačnih osmijeha.
U tih nekoliko dana sve kao da stane.
Stanu obveze, brige kao da se smanje, a pogled kroz prozor je ljepši na ulicu obasjanu lampicama u kojima kao da je skriveno sve ono što nam je u tom trenutku baš potrebno.
Neki oslonac, dio božićnog duha možemo živjeti tokom cijele godine.
Radost pronaći u toploj šalici čaja ili pomaganju nekome kome je to potrebno.
Mogli bismo, a i trebali, uvijek ukrasti malo Božića od sebe, za sebe i za druge.
Možda nekoga baš taj Božić spasi.
Mirna Prpić
