BOŽIĆNA POLNOĆKA
24. prosinca 2015.
Ps 96 (95), 1-2a. 2b-3. 11-12. 13
2. Tit 2, 11-14
Lk 2, 1-14
UVOD
U muzeju za umjetnost i obrt božićno drvo okićeno je anđelima, dok je pri dnu stabla štalica s jaslicama iz 18. st. Tu je mnoštvo likova: pastiri, kraljevi i ljudi iz obližnjega grada, koji su u iščekivanju gledali u smjeru jaslica i zapanjeni promatrali anđele.
Međutim, figurica bosonogog čovjeka, drugačija je od ostalih. Na leđima nosi veliki teret, pognute je glave i pogleda uperena u zemlju. Taj je čovjek poput mnogih današnjih ljudi, toliko opterećen da nije mogao podići pogled i gledati novorođenog Spasitelja.
Božić može biti tegobno vrijeme, za one koji nose veliki teret rada, obiteljskih nevolja, stresova i osobnih gubitaka. Ali sjetimo se da je Isus Krist na ovaj svijet došao, kako bi podigao sve opterećene, pognute pod teretom grijeha i života. Došao nam je novorođeni Isus. Prije nego mu zaželimo dobrodošlicu i pogledamo u oči, odrecimo se grijeha i pokajmo moleći: – Ispovijedam se…
HOMILIJA
„Donosim vam veselu vijest o velikoj radosti za sav narod. Danas vam se u Davidovu gradu rodio Krist Spasitelj.“ Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo. Ovo je nesvakidašnja vijest, drugačija od onih kojima nas svakodnevno obasiplju sa svih strana. Sadržaj radosnog navještaja i božićne vijesti, neiscrpno je bogat i prodoran. Činjenica da Bog postaje čovjekom, kako bi čovjeka pridigao k sebi, ne samo što nas oduševljava i zbunjuje svojim čudesnim sadržajem, nego postaje izvor i temelj, korjenito novih odnosa između Boga i čovjeka, kao i odnosa među ljudima.
Riječ se utjelovila, Bog je postao maleno dijete, približio nam se i postao jedan od nas. Htio je doći u našu civilizaciju, kulturu, znanost, umjetnost i tehniku, ući u sve ono što čovjekov život čini bogatijim, ljepšim i toplijim. Htio je u sve to svojim dolaskom unijeti svjetla, topline, mira, sreće i zadovoljstva.
Kad kršćanski hodočasnik u Betlehemu stupi u crkvu Isusova rođenja, pogled će mu se zaustaviti na velikoj srebrnoj zvijezdi na podu u bijelom mramoru. Na njoj stoji urezan natpis: „Ovdje se od Djevice Marije, rodio Isus Krist.“ U ovim riječima, sažeto je ono što Luka, donosi kao anđeosku poruku Isusova rođenja. Evanđelist tim ne želi samo zabilježiti povijesni podatak, da je Betlehem mjesto Isusova rođenja, već istaknuti značenje njegova rođenja. Evanđelja nisu suhe biografije Isusa iz Nazareta, nego živi naviještaj spasenja, radosna vijest.
Prisjetimo se one gotovo bezumne izjave prvoga čovjeka u svemiru Gagarina, koji nakon što je u letjelici obletio Zemlju, izjavljuje da na svom putu svemirom «nigdje nije susreo Boga». Kao da je Bog zamjetljiv našim tjelesnim očima!? Boga se ne može susresti niti prepoznati u prostoru našim opipljivim mjerilima. On nema mjesta, jer iz njega izviru prostor i vrijeme.
Suluda preuzetnost toga izričaja je u ljudskoj drskosti, prema kojoj ne smije postojati ništa izvan našega vidokruga i ljudskih osjetila. Evanđelist nam veli da Bog, koji je posvuda i koji je sve, uzima ljudski lik, biva upisan u ljudske popise, neizbrisivo ubilježen u našu povijest i vrijeme.
Štala Isusova rođenja može se primijeniti na štalu cijeloga čovječanstva, koja je poput ustajale štale u koju treba donijeti red, život i posve je očistiti. On je Kralj, koji s križa pere čovječanstvo u svojoj krvi. Novorođeno dijete ispred svakoga od nas stoji raširenih ruku i otvorena srca, jer je Bog poslao svoga Sina, da sve spasi i svima se smiluje.
Unatoč znanju koje smo stekli o Isusu Kristu, mi u svim vremenima ostajemo samo tražitelji, koje on poziva u svoju blizinu. U uvijek novom susretu s njim, sve dublje shvaćamo što je život, kako taj život može biti lijep, ispunjen i drugima blagoslov. Štoviše u svakidašnjem druženju s njime, osjećamo se uvijek iznova pozvani na život nasljedovanja i ne bojeći se krenuti tim smjerom.
Kad je početkom prošlog stoljeća francuski bezbožnik, novinar Pierre Loti iz puke znatiželje, pošao na putovanje po Svetoj zemlji i u crkvi Isusova groba doživio dubok osoban susret s Isusom, obratio se svojim čitateljima člankom u kojem objašnjava neočekivanu promjenu svoga života, završavajući pozivom: „Tražite ga i vi, jer izvan njega nema ništa!“ To je poziv i za nas danas, koji slavimo Božić, maloga Boga. Da Isus ne bi ostao nepoznat u svojoj Crkvi i postao tek obred, folklor i tradicija, trebamo na uvijek novi način čuti njegov glas i osobno mu se odazvati.
U opasnosti smo, naime često Božić, proglasiti nerealnim i romantičnim blagdanom, blagdanom zatišja pred burom nesuglasica, ratova i nemira. Pripovijeda se da je za Prvog svjetskog rata na Božić utihnula pucnjava, suprotstavljenih strana, koje su prišle jedni drugima i toga je dana bio mir na bojištu. Zlo je utihnulo, mržnja je prestala biti važna. To je smisao dolaska Boga među nas, ne samo noćas i sutra, već kroz cijelu godinu.
Božić je blagdan radosti, mira, sreće i darivanja. Neka zato u štalama naše nemirne duše, obitelji, općine, države, svijeta, potpuno utihnu mržnja, nesporazumi, zavist, optuživanja, prozivanja, ne praštanja, jer Bog se rodio da bi nas preporodio. Što ćemo danas jedni drugima darovati? Neprijatelju – oproštenje. Prijatelju – pažnju. Djetetu – dobar primjer. Ocu i majci – strahopoštovanje. Sebi – poštovanje. Svim ljudima – ljubav. Mnoštvo skupih darova neće nam ništa značiti, ako jedni drugima ne budemo radost.
Mnoštvo onih koji se zovu vjernicima, umjesto da u sebi stvaraju mir, traže bučna mjesta i zabave, kojima pokušavaju nadjačati nutarnju buku i krik za smislom. Bijeg u zaglušnu buku i nedovoljno proživljavanje božićnog otajstva, u nama stvara potrebu za bučnim slavljima uz uporabu vatrenog oružja i petardi. Je li moguće slavlje Kristova dolaska, koji je Kralj mira uporabom eksplozivnih sredstava, koja unose nemir i podsjećaju na neprijateljstvo, ratove, patnju i smrt? Je li moguće uz pucnjavu slaviti dolazak Kralja mira, kad od pucnjave bježe sva stvorenja?
Marija nam je uzor, klanjateljske tišine novorođenom Isusu. Primjećuje se razlika između njezina držanja i onoga pastira, koji se zapućuje govoreći: „Hajdemo, dakle, do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo.“ Za njega je važno tek vidjeti, što se to senzacionalno događa. Marija šuti i «nema riječi». Njezina šutnja nije jednostavan muk. To je divljenje, čuđenje i klanjanje u molitvi, na što smo i mi pozvani pred jaslicama.
Božić je blagdan siromašnih, svih siromaha, ne samo onih u materijalnom pogledu. Bezbrojni su oblici siromaštva, da ne ostanemo uvijek samo na materijalnom siromaštvu. Postoji siromaštvo osjećaja, poučljivosti, siromaštvo onih koji su ostali lišeni onoga što im je bilo najdraže na svijetu, žene koju je odbacio muž i muža kojega je ostavila žena. Siromaštvo onoga tko nije imao djece, ili onoga tko ih je u utrobi ubijao, onoga koji fizički mora ovisiti o drugima. Siromaštvo nade i radosti i napokon najveće siromaštvo od svih, jest siromaštvo bez Boga.
Siromašan duhom koga Isus hvali, ne oslanja se oholo na sebe samoga, ne osjeća se višim od drugih, jer je spremam sve svoje pouzdanje staviti u Boga.
U tome nam je Marijina vjera najveći uzor i poticaj, koja se nije sastojala u pristajanju na nekolicinu istina već se pouzdala i potpuno oslonila na Boga. Boga je potpuno prihvatila u svoj život, kada je rekla «amen», koga mi izgovaramo i ne znajući pravo značenje, «neka mi bude». Vjera je tajna koja nam omogućuje pravo proslaviti Božić, jer je Marija najprije začela i rodila po vjeri. Začela je Krista prije u srcu negoli u tijelu. Marija nam je uzor, kako ćemo Isusa najprije začeti i na svijet donijeti duhovno, vjerom.
Krista začinje onaj tko odlučuje promijeniti svoje ponašanje i zaokrenuti svoj život. Isusa na svijet donosi onaj vjernik, koji prihvaćenu odluku provodi u djelo s vidljivom promjenom u svom životu i navikama. Ako je netko psovao, da više ne psuje; ako je bludničio da s tim prekine; ako je mrzio neka se pomiri; ako nikako nije pristupao na sakramente, neka započne; ako je bio nestrpljiv u kući, da se nastoji pokazivati razumnijim i podnošljivijim. Recimo Bogu amen u situacijama u kojima se nalazimo.
Kad bi noćas naše srce bilo jaslice svete, Bog bi još jednom, na ovoj zemlji postao dijete. Moramo Boga iz sebe roditi i tako Marija biti, da nam on blaženstvo vječno može podariti. Bogu je na srcu i draže od svih čina, da u nama može roditi svoga Sina. Jer znajmo, ako se Krist u Betlehemu rodi i tisuću puta, a ne u nama, ostajemo biće koje vječno izgubljeno luta.
Svima vama i vašim obiteljima još jednom na dobro došao Božić uz obilje mira, radosti i životnog zadovoljstva.
fra Mate Tadić, OFM
