Zagreb, 08.11.2017.g.
Moje rano djetinjstvo je prošlo kao u bunilu. Ostali smo siročad bez oca i djeda, nas desetero djece, majka i baka. Ja sam bio najmlađi. Dvanaest egzistencija, svjetova, živjelo je na tom hercegovačkom kamenjaru prepušteno na milost i nemilost siromaštvu, teškom radu, hropcu i suzama za umrlim ocem i djedom, lišeni nade za bilo kakvu pomoć od države, općine, međunarodne zajednice. Bili smo dio ustaškog kraja; Hercegovine, žigosani od Tita i partije i svih neprijatelja Hrvata što su cvali u carstvu komunističke ideologije. Sada znam; nad svakom kućom, nad rijekom, nad svakim brijegom, na prostrtim livadama, na vrhovima brda, na tužnim maramama majki i sestara, na ozbiljnim licima dječaka i djevojčica (siročadi), lebdila je nebeska sjena naših mučenika. Bili su mučki ubijeni na Bleiburgu, križnim putevima, poslijeratnom razdoblju, u logorima i zatvorima. Te sjene su bile dio božanskog mira. Isijavale su ljubav prema nama s molbom: „Nemojte nas zaboraviti!“ Stapale su se sa sjenama drugih strana; partizana i četnika. Činili su harmoniju žrtava, uistinu bratoubilačkog rata. Pravda i milosrđe samog Boga prihvatila ih je iz bezumlja i mržnje II. svjetskog rata, iz ralja kolopleta zločinačkih ideologija koje zaboraviše Boga Stvoritelja i njegove zapovijedi i koje zavedoše mnoge ljude i narode i navedoše ih na brutalni međusobni rat i ubijanje. Mahom su morali ići u rat. Najjači intenzitet bratoubilačkog rata događao se među Hrvatima. Još jednom postade Hrvatska patnička domovina, smještena u srcu Europe, između juga i sjevera, istoka i zapada u krilu katolicizma, prezrena i zaboravljena, prepuštena samoj sebi. Ima sestre; Armenija, Kurdistan, Katalonija, Baskija, Škotska, Sjeverna Irska, Flandrija i mnoge druge u svijetu. Svojevrsna odbačenost Hrvatske još traje, ali na drugi način; podijeljenost u sferi nostalgije za propalom Jugoslavijom i neprihvaćanju Hrvatske države kojoj kumuju djela lažnih domoljuba. Indoktrinacija komunističkom ideologijom zaogrnuta anarho-liberalizmom, isključivost i agresivnost dijela desnice, nedostatak logike i spremnosti na žrtvu svih zajedno, nevrednovanje reda i rada, relativizacija poštenja, altruizma i solidarnosti, sprečavanje svijesti zajedništva, odgovornosti i općeg dobra, namjerna zloupotreba zakona, pljačka i bogaćenje, politika laži, nasilja, pljačke, mržnje i isključivosti, ugroza dostojanstva ljudske osobe, neprihvaćanje činjenice da je u demokratskim društvima legitimna i ljevica i desnica – uzajamna isključivost – nesmiljena borba za vlast itd.
Sam Isus reče da je kralj ovog svijeta sotona. Sve gore navedeno su djela same sotone i njegovih sljedbenika. Namjerno se propagira defetizam, kao ne može biti drukčije nego tako. Ali nije tako! Uz sotonsko kraljevstvo postoji na ovoj zemlji i Božje kraljevstvo. Ono je ipak puno brojnije i jače i u konačnici uvijek pobjeđuje. To su duše zahvaćene samim Bogom i nastoje živjeti Božje zapovijedi. Imaju milost vjere, ufanja i ljubavi. Vodi ih sami Otac i Duh sveti i Sin Božji Isus Krist koji je smrću na križu otkupio sve ljude, cijeli svijet i svemir. Njegova ljubav se izlijeva na kršćane, muslimane, židove, hinduse i budiste izravno i neizravno, na sve ljude dobre volje. Dakle, Hrvatska je isto poprište borbe dobra i zla. Uvijek nanovo rađaju se, rastu i postaju heroji i heroine duha od jednostavnih radnika i seljaka do vrhunskih stručnjaka i obrazovanih ljudi koji mahom niču upravo od radnika i seljaka. U opasnostima za svoju domovinu i za svoju osobu postaju vrhunski ratnici i ratnice braneći se. Dokaz je domovinski oslobodilački rat. Skoro redovito pobjeđuju. Radi svega toga mi smo uvijek bili, a i sada smo u pokretu otpora s obzirom na situaciju.
Do svoje četrnaeste godine bijah u osnovnoj školi. Voljeli smo naše učitelje i nastavnike, a kasnije profesore (u daljnjem školovanju). I oni su voljeli nas djecu. Sada znam; na njihovim licima ocrtavala se strepnja i briga za nas i jedna velika, velika ljubav i nada. Bili su pogođeni terorom komunističke ideologije. Nisu smjeli ništa otvoreno nam reći, jer bi lako mogli ostati bez posla, a prijetio im je i zatvor. Ponekad bi šutjeli i samo nas gledali. Mnogi su imali svoje obitelji i djecu. Mnogi su bili vjernici, a nisu smjeli to priznati ili pokazivati. Voljeli su svoj narod i domovinu, a nisu smjeli to pokazati. Bili bi okrivljeni kao klero-fašisti, nacionalisti i kontrarevolucionari. I mi smo mahom stasali i postajali domoljubi. Bio je to „tihi“ pokret otpora.
Nakon osnovne škole prihvatiše me braća i sestre u Slavoniji. Upisali su me u ekonomsku školi u Vinkovcima gdje sam godinu dana bio s bratom, a tri godine kod sestre Kate u Ivankovu. Ona i njen muž su bili vjernici i imali su 3 sina. Počeo sam ići u crkvu zajedno s mladima kod župnika, poznatog velečasnog Ivana Šeše. Njegov duh i dobrota djelovali su na mene. Sa 16 godina bio sam nanovo rođen, Krist je došao u moj život. Bio je i prije, ali nisam bio toga svjestan. Dobio sam pečat spasa za cijeli život, intenzitet kojeg je isti i danas. Doživio sam ljubav Božju koju po milosrđu svakom daje, ako hoće. Uz gradivo u školi puno sam čitao različite knjige, bio sam znatiželjan. Poslije srednje uslijedilo je franjevaštvo, teologija, a poslije komparativna književnost. Poslije sam bio u jednom misijskom centru u Beču. Odlučio sam se za obiteljski život – ženidba, 3 djece.
Kad sam došao u Slavoniju odmah sam je zavolio – ravna, nepregledna i plemenita. Ta ljubav je ostala do danas. Kad Krist jedanput dođe u srce čovjekovo ostaje zauvijek. On je stalno u duši, razumu i svijesti, diše s nama i živi s nama. Otvara put k Ocu i Duhu Svetom i čovjek meditira samog Boga i njegovu neizmjernu ljubav. On je blizu, jednostavan i prihvatljiv. Spoznaješ da je svemoguć i neizmjeran. Kad si s njim onda si i s blaženom djevicom Marijom sa svetim arkanđelima, anđelima i svim svetima. Ujedno u duši imaš svako ljudsko biće i sve stvoreno – životinje, biljke, svijet insekata, virusa i mikroba, prirodu – rijeke, mora, zemlju, brda, sunce, mjesec i zvijezde i cijeli svemir. Po djelovanju Duha svetog sveobuhvatnije se doživljava naša egzistencija; rad i sve stvoreno po čovjeku i sami čovjek. Naše poimanje se podiže do spoznaje atoma i pravi usporedbu: Bog, atom i ja. Svaki atom je svijet za sebe. Čine molekulu, a one ćeliju. Negdje u svijetu atoma nastaje život kao razdjelnica žive i „mrtve“ materije. Tu je i susretište duha i materije koji se uzajamno prožimaju i čine jedinstvo. O Bože, koliko ima atoma? Čovjek je vrhunac Božjeg stvaranja. Najveći dar od Boga je slobodna volja koju je dao anđelima i ljudima. Može uništiti otpadnike među anđelima i ljudima, ali neće. Poštuje njihovu slobodnu volju cijelu vječnost i o njoj ovisi spas ili prokletstvo. Nismo dovoljno svjesni naše odgovornosti!
Svojim dolaskom u naša srca Bog nas poziva na odgovornost – vjerske istine, 10 zapovijedi, odnos prema braći i sestrama. Dao nam je Bibliju – stari i novi zavjet i sakramente kojima živimo život s njim, nošenje životnih križeva – trpljenje i opraštanje.
Isus reče: „Svi će vas mrziti radi imena mojega!“ Mislio je na svijet – sotonu i na pripadnike njegovog kraljevstva. Moram s njima živjeti. Mrze nas, progone, ponižavaju, obezvređuju, iskorištavaju, pljačkaju i ubijaju, rugaju nam se, prijete nam, uhode nas, lažu nam. Opijeni su vlašću i moću, ogovaraju nas i kleveću, oružano nas napadaju. Za njih smo luđaci, prijetvornici, licemjeri i ološ, okupiraju nas, otimaju nam zemlju, smiju se našem siromaštvu i našoj vjeri, oholo preziru poniznost. To je cijena prihvaćanja križa Kristovog. Puno od ovog sam i sam proživio i proživljavam – u komunističkoj Jugoslaviji i sada u Hrvatskoj državi. Sustavi se mijenjaju ali ostaje stvarnost prihvaćanja ili odbacivanja Krista, kamena zaglavnog. To sve rade samo na drugi način.
Kod sljedbenika sotonskog kraljevstva upitna je ljubav prema domovini, narodu i bližnjima. Nemaju empatiju ni ljubav. U duši im caruje pohlepa za profitom, izdaja, hedonizam i svi mogući grijesi. Nemaju ljubav ni prema drugim narodima, prema umjetnosti, znanosti i kulturi.
Što nam je činiti? Isus nam zabranjuje osvetu. Ne smijemo im vraćati na isti način. Moramo i prema njima biti ljubazni i strpljivi. Jedino u ugrozi života, izravnom napadu, imamo pravo na samoobranu. Molimo: „Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zlog.“ Nadasve je potrebno moliti za njihovo obraćenje da Krist dođe u njihove duše i da ih spasi od vječne propasti. To je najteže, ali nije nemoguće.
VUKOVAR
U kontekstu svega do sada napisanog pišem o Vukovaru i obljetnici 18.11. ove godine. Vukovar su vrata suvremene Hrvatske. Na obali plavog Dunava sjatiše se svjetovi dvaju kraljevstava gore opisanih – agresora i napadnutih branitelja. Duh Kroacije još jednom je kriknuo ime „Sloboda“. Skoro goloruki branili su grad do temelja srušen nebrojenim granatama, bombama i svim oružjima. Mržnja, osveta i pohlepa sručila se krajnjom žestinom u namjeri da uništi Kroaciju. Iskasapljena tijela branitelja i civila pokrila su vlažnu zemlju. Oči Europe i cijelog svijeta zastadoše nad užasom sotonske mržnje.
Sada je Vukovar obnovljen i miran grad. Svake godine 18.11 dolaze kolone ljudi iz domovine i svijeta noseći u srcu baklju što nikada izgorjeti neće. Dođu i političari, dapače, oni su glavni. Čini mi se da je Vukovar već dugo za njih zaboravljen grad. Klanjaju se grobovima mrtvih branitelja, a što su svih ovih godina činili živima – izranjenim i bolesnim invalidima. Mnogi dođu po političke poene, a napustili su sabor kad se glasalo za neovisnost države Hrvatske koja je stvorena krvlju branitelja. Neka ne dođe nitko u Vukovar koji ne voli Hrvatsku državu i koji čini zlo narodu na različite načine. Neka imaju bar malo ljudske pristojnosti i fer-playa. Inače proklet će ih te mrtve kosti hrvatskih heroja. nažalost, bit će prokleti i njihovi potomci.
Mirno spava duša Vukovara. Mirna je i moja duša. Plamti nezaboravno sjećanje širom Kroacije, Europe i svijeta. Svi, ama baš svi znaju da smo ljudi, domoljubi i da držimo do ljudskog dostojanstva i slobode. Takvi su pravi Hrvati!
O ljubavi tvojoj Gospodine
pjevat’ ću dovijeka!
(Krešo Čepo, rođen 1950., Tihaljina, Hercegovina)
