ROĐENJE GOSPODINOVO – BOŽIĆ

 

Tomislavgrad, 25. prosinca 2011. u 9 sati

 

Iz 52, 7-10

Ps 98 (97), 1-6

2. Heb 1, 1-6

Iv 1, 1-5. 9-14

 

UVOD

Danas na najradosniji kršćanski blagdan Božić, slavimo otajstvo Božjega postajanja čovjekom. Bog se rodio kao što se svaki dan rađaju ljudska bića na zemlji i postao je embrij. “Bog je postao čovjekom” u zemlji izmučenoj terorom, nasiljem, bijedom, u zemlji koja, kako danas i nekoć, nije ‹sveta zemlja›, već mjesto sukoba i mržnje.

Postao je čovjekom u zemlju u kojoj se prolijeva krv do današnjega dana. Ali, Isus prolijeva vlastitu a ne tuđu krv. On iz ljubavi žrtvuje sebe, a ne druge, gradeći most između Boga i ljudi, vjernika i nevjernika, most između rastrganih i posvađanih. Želimo li postati ljudi po Isusovu uzoru, trebamo graditi mostove ljudskosti. To znači da se ne bojimo suočiti s problemima, koji pritišću svakoga od nas i društvo.

Isus dolazi svaki dan, i svaki je dan Božić za kršćane, ako se u njima rađa Bog. U isto vrijeme, Božić je i utješna svetkovina. U našim brigama i strahovima, slabostima, bolesti i osamljenosti Bog je i nama blizu. Priznajmo svoju slabost i grješnost u djelu pokajanja.

 

HOMILIJA

Već je veliki grčki mislilac i učitelj Sokrat (Atena, 469.399. pr. Kr.), uvidio duhovno i moralno stanje čovječanstva prije dolaska Isusa, pa je izjavio: „Trebamo doista čekati nekoga tko će nas poučiti kako se vladati prema Bogu i ljudima. Mi smo izgubili osjećaj za Boga i za čovjeka. Sve vrijednosti su pokopane.“

Ljudi su osim osjećaja za Boga i čovjeka, izgubili osjećaj za grijeh i dobro. Više nisu svjesni, što je grijeh, a što nije, što je dobro a što zlo. Nisu svjesni kako počesto jedno s drugim zamjenjuju. Kada bi danas na Božić pogasili sve žarulje koje trepere, maknuli nakit, jaslice, borove, kada bi umjesto božićnoga ručka na stol stavili neko najjednostavnije jelo, upitajmo se što bi od Božića među nama ostalo?

Što je Božić i je li on samo ovo nabrojeno? Možda tek neki osjećaj koji je preostao iz djetinjstva, a s kojim ne znamo što bi? Ako vjerujemo da se Bog utjelovio i postao čovjekom, onda bez gore nabrojenoga dekora ne bismo trebali osjetiti prazninu ako ga ne bi bilo.

Prorok Izaija je među Židovima u Babilonskom sužanjstvu, budio nadu u povratak. U perzijskom vladaru Kiru vidio je Božjega pomazanika, koji će srušiti Babiloniju i omogućiti da se zarobljenici vrate u Domovinu. Ovaj će povratak biti primjetljiv i drugim narodima, tako da “svi krajevi svijeta vide spasenje Boga našega.”
Poziv iz prvoga čitanja na razglašavanje evanđelja ili radosne vijesti u današnjoj liturgiji, Crkva primjenjuje na sebe. Slaveći Kristov ulazak u ljudsku obitelj, vidi kao znak Božje vladavine i spasenja dostupnoga svima ljudima.

Pisac poslanice Hebrejima ističe kako dok je u starozavjetnom rasporedu spasenja Bog govorio “ocima po prorocima”, u vrijeme novozavjetnoga sustava spasenja govori nam u Sinu.
Poslavši nam Sina koji je postao jedan od nas, Bog nam je poslao najviše što je imao. Ne kani ljudima pružati, novi i drugačiji put spasenja osim po Sinu što se ističe riječima: „Nek’ pred njim nice padnu svi poslanici Božji”. Već od rođenja Isus je kao Sin veći od anđela komu se klanjaju. S njima smo i mi sudionici božićne liturgije te priznajemo veličinu Sina, koji je postao nemoćni čovjek i jedan od nas.

Evanđelje ne sadrži događaje Isusova djetinjstva nego počinje himnom o Logosu-Riječi, koja je tijelom postala i među nama se nastanila. Ivan je pisao vjernicima koji su bili pod utjecajem grčke filozofije prema kojoj je Logos počelo reda i jedinstva u svemiru. U takvoj sredini bilo je prikladno istaknuti da je Logos bio s Bogom od početka, te da bez njega nije ništa nastalo.

Ljudima s ondašnjim grčkim mentalitetom, bila je šokantna tvrdnja da je Logos postao tijelom. Nekako bi podnijeli da je Logos privremeno uselio u ljudsko tijelo, kako bi mogao djelovati. Ali za Ivana Logos jest tijelo. On u svom proslavljenom stanju i dalje ostaje pravi čovjek, tražeći od nas da jedni drugima budemo braća. Ako je Sin Božji postao i ostaje pravi čovjek, svaki je i čovjek dostojan poštovanja. Betlehemska štalica bila je mjesto našega rođenja i mjesto susreta Boga i čovjeka.

Ivan govori o Božjem svjetlu koje ljudima daje život, te da postoji velika tama u koju je uronjen ljudski život i koja dominira na sceni ljudske povijesti. Ta pogubna tama guta ljudske živite, upravlja na tragičan način pojedincima i narodima. Možda nam se čini da tako širi pesimizam i mračnjaštvo u svijetu. Možda bi pomislili da govoreći o Kristu kao jedinom svjetlu za čovjekovo prosvjetljenje, Evanđelist širi netrpeljivost i isključivost.

Možda držimo kako ljudska povijest i nije tako crna, te da ni čovjek nije u tolikom mraku. Zato Ivan ne može ne reći istinu o tome, kako je Bog došao svojima i da ga oni nisu primili. Ne može ne progovoriti o činjenici da je čovjek htio živjeti bez Boga u svojoj samodostatnosti, čime je pao u velik tamu.

Istoj napasti izložen je i današnji čovjek, koji se trudi pokazati kako može živjeti bez Božjega svjetla. I danas se u suvremenom svijetu počesto drži da nam Bog ne treba, da nam njegovo svjetlo ne treba biti putokaz života niti svjetlo našem umu, volji i duši.

Nije tome tako davno kada je Crkva u prošloj diktaturi, bila progonjena jednako kao u prvim kršćanskim vremenima. Još uvijek u nekim zemljama kao u Kini, Crkva živi u skrovitosti podzemlja. Oni koji su preživjeli komunističke logore – mučilišta ljudi, svjedoče kako su upravo tamo, u najdubljoj skrovitosti proživljavali otajstvo Božića kao nikada prije niti kasnije. Njihovi su ih mučitelji na današnji dan na poseban način izvrgavali mukama i poniženju, ali su oni imali unutarnju snagu. Sve su to podnosili jer im je otajstvo Božića bilo toliko blisko i razumljivo, a snaga vjere toliko jaka da su ih tjelesne patnje jačale.

Božić je blagdan čovjekovoga dostojanstva, dok je Isusovo utjelovljenje poziv ljudima da u Sinu Božjemu gledaju svoga brata, ”koji nam je u svemu jednak osim u grijehu”. Božić je poziv da uzdignemo glave i spoznamo da je Bog među nama, kako bi nas pridigao i obnovio. Kako je tužno promatrati mlade ljudi, koji još pravo nisu niti počeli živjeti a već odustaju od života, odajući se narkoticima i ljenčarenju koje vodi u besciljnost i besmisao.
Božić je vjera u Sina Božjega koji se rodio da nam pomogne, kako bismo obnovili svoje ljudsko dostojanstvo i kako bismo bili najuzvišenija Božja stvorenja na svijetu. Tek tada ukrasi, svjetla, štalice i borovi zadobivaju svoj smisao.
Ovih božićnih dana stiskom ruke, čestitati ćemo jedni drugima i poželjeti mir, zdravlje, blagoslov… Želja koja je u srcu iskrena, ali počesto nedovoljno i svjesna. Jer bismo tada shvatili da o svakome od nas ovisi, hoće li se puno toga dobroga ispuniti. Lijepe želje su i obaveza za one koji ih upućuju, kao i one koji ih primaju.

Božić sa svojim jaslicama, božićnim pjesmama i običajima – određena je katarza – čišćenje za naš duh, koji ponesen vlastitim ciljevima završava slomljen u slijepoj ulici. Tajna Božića je u njegovoj jednostavnosti i životnoj razigranosti.
Neka danas i naše srce bude Betlehem u kojem će se Božić roditi te ga ispuniti ljubavlju, radošću, nadom, životom, svjetlošću, milošću i istinom.

Novorođeni Božiću danas te molimo da se ponovno rodiš, ali ne u betlehemskoj štalici kao prije više od dvije tisuće godina, nego u našem srcu. Srcu koje je poput štalice siromašno i hladno, daleko izvan gradskih zidina i skriveno očima svijeta. Ispunjeno tamom u kojoj se nazire maleno jedva primjetno svjetlo, koje željno iščekuje dolazak Vječnoga Svjetla, kako bi se u njemu rodio novi život.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

Fra Mate Tadić

PODIJELI