Ako si izvan igre, ništa od tebe
Bio sam neku večer na košarkaškoj utakmici. Bilo mi je malo neobično. Došlo je jako puno ljudi koje inače ne viđam na utakmicama, pa su mi zauzeli mjesto na kojem inače sjedim. To me malo izbacilo iz takta, ali ipak sam to prihvatio. Kad sam se malo smirio vidio sam da mi fale ljudi koji inače sjede oko mene, pa me i to izbacilo iz takta, pa sam se opet smirio, što se tiče ostaloga sve standardno: naši pobjeđuju, mažoretkinje plešu – sve je baš na svome mjestu…
Ali ne bih vam htio govoriti o ovim zapravo nebitnim stvarima. Htio bih vam govoriti o košarci, htio bih vam govoriti o utakmici koja se odvijala u mojoj glavi paralelno sa onom na parketu. Znate, dok sam gledao pravu utakmicu u jednom trenutku pogled mi pobježe sa parketa i zaustavi se na klupi. Tamo se događalo nešto fascinantno – domaći trener je razgovarao sa igračem kojeg je maločas izveo iz igre. Trener zaboravlja na cijelu utakmicu i razgovara sa svojim igračem. Kako moćno, kako oslobađajuće, kako dirljivo, pogledah dalje, zapazih suce, zapazih publiku, protivničku ekipu i na samom kraju loptu. Nevjerojatno, kako je ta košarka moćna. Zapravo, kako je kreativan i nadasve tako blizak naš Bog da se uponizuje do te mjere da ga se da prepoznati u košarkaškoj utakmici. Vjerojatno vam ništa nije jasno i ništa ne razumijete 🙂 E, sad ću vam sve detaljno objasniti… 🙂
Svi faktori bez kojih košarkaška utakmica ne može proći: trener, suci, suparnička ekipa, publika, lopta – jednako djeluju i u našem duhovnom životu. U košarci sudac je zadužen da se cijela utakmica igra po pravilima koja su već prije donesena i s kojima je igrač upoznat. U duhovnoj utakmici također postoje neka pravila koja ne smijemo prekršiti ako bi htjeli pobijediti; zato nam je dana savjest da nas vodi kroz našu duhovnu utakmicu, da nas opominje kada nepropisno uhvatimo loptu ili povrijedimo suparničkog igrača. Kad sam gledao suparničke igrače, u njima sam vidio svijet. U košarci suparnička ekipa također želi pobijediti, želi ti uzeti pobjedu i učiniti te nesretnim, zar nije tako i u duhovnoj utakmici?! Svijet ti želi oduzeti istinski mir i učiniti te nedostojnim pobjede. Svojim požudama i strastima želi te prevariti i udaljiti s puta koji te vodi do istinske pobjede. Da ne bi bilo sve tako strašno, pobrinula se publika. Publika je bila baš poput neba, poput Svih Svetih koji te neprestano bodre, koji svojim primjerom navijaju za tebe, koji se iz petnih žila trude dovesti na pravi put, koji se svim silama bore za tebe u ovom nemilosrdnom svijetu.
Možete li zamisliti košarku bez lopte??? Lopta je bila najvažnija stvarna terenu, bez lopte košarka nema smisla, zapravo to i nije više košarka. Lopta je Dobri Otac. Možete li zamisliti svoju duhovnu utakmicu bez Dobrog Oca!? Nemoguće je! Život nema smisla bez Dobrog Oca. U životu nije moguće pobijediti bez Dobrog Oca. Kada te i suci i publika ostave, a svijet nemilosrdno gazi onda se On baš poput lopte naoko slučajno odbijene od obruča i bez nekog pravog razloga dokotrlja do tvojih ruku i vrati ti samopouzdanje i dostojanstvo da možeš dalje nastaviti svoju utakmicu. Sjećate se onoga igrača na klupi sa početka teksta koji je razgovarao sa trenerom? Tu sam prepoznao sebe. Ali zašto sjedim na klupi?! Zašto nisam u igri?! Cijelo ovo moje razmišljanje pada u vodu ako sjedim na klupi, što mogu učiniti sa klupe!? Ne mogu uhvatiti loptu – dakle, ne mogu pobijediti. Nema smisla sjediti na klupi. Dok sam gledao sebe na onoj klupi nisam mogao vjerovati da ne sudjelujem u igri koju sam zamislio. Pogledah opet na parket kad onaj igrač u kojem sam se prepoznao skoči sa one klupe sa smiješkom na usnama i sjede na onaj plavi stolac gdje sjede igrači koji se spremaju za ponovni ulazak u igru. Dok je sjedio tamo trener mu je još nešto savjetovao, a on je samo klimnuo glavom kao znak potvrđivanja. U tom trenutku sve mi je bilo jasno, sve je opet imalo smisla. Sjedenje na klupi bio je moj pad. Pad u grijeh, pad u samosažaljenje, pad u očaj, pad u sumnju u neizmjernu Očevu ljubav. Taj pad, to sjedenje na klupi ne bi imalo smisla da tu nije trener. Isus iz Nazareta je tvoj trener. Dok sjediš na klupi u svome padu, on zaboravlja na sve ostalo, zaboravlja na cijelu utakmicu, na publiku,zatvara oči pred sucima, spušta se do tebe i govori ti: “Ne boj se. I ja sam pao“. Hrabri te, savjetuje te, uvjerava te da tvoj život ima smisla. Vraća ti izgubljenu energiju i daje ti još više snage da možeš nastaviti svoju utakmicu. Podiže te s klupe i vraća te na parket da još više i sa još većom željom tražiš „Loptu“. Jer samo ti „Lopta“ vraća osmjeh na lice, pjesmu na usne i mir u srce.
Izvor: Portal Franjevačka mladež – Frama Posušje
