5. NEDJELJA KROZ GODINU
7. veljače 2016.
Ps 138, 1-5. 7c-8
2. 1 Kor 15, 3-8. 11
UVOD
Svakom su od nas poznata razočaranja i svaki od nas ih je doživio u životu: bilo muž, žena, roditelji, djeca, pa i svećenici u obitelji, zvanju, na poslu, ili s prijateljima. Ona su sastavni dio našega života, kao i radost.
Takovo razočaranje doživio je i sv. Petar nakon cjelonoćnog neuspješnog ribarenja. Petar iz dugogodišnjeg iskustva kao ribar zna, kako je Isusova zapovijed da u pola bijela dana baci mrežu besmislena. Bori se s dostojanstvom svoga poziva i prakse, ali se ipak odaziva Učiteljevom pozivu čime ulazi u red velikih ljudi, jake vjere. Svi su oni bili pomalo sumnjičavi, ali su ipak rekli svoje DA Bogu.
Kao prošle tako i ove nedjelje, riječ je o pozivu. U svakom današnjem čitanju po jedan poziv. Tri poziva – tri odaziva. Veličina Božja i slabost ljudska, osjećaj grješnosti koju Bog sanira. On prelazi preko naših nesavršenosti, jer ga zanima ono bitno – naš odaziv.
I mi smo danas došli na susret s uskrslim Gospodinom u euharistijskom slavlju. Odazvali smo se Božjoj i crkvenoj zapovijedi o svetkovanju Dana Gospodnjega. A da bismo se dostojno susreli s Kristom u stolu riječi i kruha, priznajmo svoje slabosti i grijehe te se za njih pokajmo.
HOMILIJA
Čovjek je u nekom smislu biće navika. Navikavamo se na druge ljude tako da i ne zamjećujemo njihovu posebnost niti primamo poticaje, koji nam jer dolaze od drugih i drugačijih, obogaćuju svakodnevnicu. A to nikad nije dobro, kao što nikad ne bi bilo dobro niti da se navikne roditelje na dijete i obratno, jer bi to značilo da se promatraju zasjenjena pogleda bez bistrine i prodornosti koji u ljubljenima promatra jedincatost. Navikavanje na drugoga donosi, veliki previd, uslijed čega ne vidimo njegovu posebnost pa onda i različitost kojom nas obogaćuje.
Navikavamo se na svoje navike kojih se lako ne oslobađamo, a previše se i ne trudimo. Jer bismo onda izgubili izgovor i pokriće za slabost i uhodan život u kojem nema mjesta za posebne događaje ni ljude. Nije rijetkost da se, onda nužno pokazuje i u svakodnevnici kao bolesno stanje međuljudskih odnosa. Jer danas nije uobičajeno da dijete poštuje starije, ne samo na ulici i na trgu, autobusu i tramvaju, školi ili crkvi, već i svoje najbliže ukućane, jer za to u sebi nema velikoga razloga. Navikavamo se na bolesnu ravnopravnost s drugima, jer drugi su isti kao i mi. Navikavamo se na naviknutost na druge, gdje nam ništa ne predstavljaju ni nositelji autoriteta, kao što su učitelji, vjeroučitelji ili državni poglavari, a čak i na roditelje se zna podići ton i ruka.
Kao što se navikavamo na ljude, ista je takva naviknutost i na Boga. U sebi nosimo manjak sposobnosti divljenja i poštivanja, koja se događa u odnosu prema Bogu te nam tada Bog ništa ne znači i ne govori. Ma koliki bio Božji pojavak u ljudskom životu, trebao bi biti obilježen neponovljivim i neizrecivim darom prisutnosti i milosti.
Ipak se i nama kršćanima dogodi da se naviknemo na govor o Bogu, pa čak i na sudjelovanje u svetim obredima, a da ne osjetimo njegovo božansko djelovanje koje dira dušu i mijenja život. Gotovo nas je strah da ne mislimo tako često, duboko i ozbiljno o značenju Božje prisutnosti. Niti da se uživljavamo u nenadmašivu i nepogrešivu poruku i pouku, koja izlazi iz Božjih usta dajući smjer, našim koracima u hodu kroz prostor i vrijeme.
Čini se da pravo i ne mislimo tko je Bog, te što bi za nas ljude trebao značiti susret s njime, ovdje na zemlji. Gdje nam je iskazao čast i pokazao ljubav utjelovivši se i postavši čovjekom. Kao da smo izgubili osjećaj za poštovanje držeći uobičajenim takvo Božje ponašanje ili ga i ne primjećujemo. Navikavamo se govoriti o Bogu pa čak izgovarati i njegovo ime, pristupati pričesti i drugim sakramentalnim činima, a da mu se ne približimo s dušom na koljenima, puni iskrene zahvalnosti i žarke ljubavi.
Time se pokazuje kako smo se navikli na Boga kao na sebi ravnopravnog građanina ili prolaznika, pred kojim smo izgubili divljenje i poštovanje. S kojim se više ne susrećemo, nego samo usputno mimoilazimo. Takva navika nas onda ostavlja ravnodušnima do te mjere da ne vidimo veličinu i neuobičajenost njegove prisutnosti. Umjesto da u nama poraste divljenje što smo otkrili Boga koji je došao među nas ljude, koji nam se približio utjelovivši se u našu životnu stvarnost, zakazujemo potpuno stvarajući naviku unutar koje uspostavljamo odnos s njime.
U mnoštvu navika ravnopravnosti i jednakosti, navikli smo se i na takav govor s Bogom i o Bogu, kao sasvim uobičajenom i ne previše bitnom biću. O njemu nešto znamo, ali uglavnom njegovu prisutnost ne doživljavamo. Navikli smo se na rutinski život u kojem nam je sve ravno u kojem Bog ne čini nikakav zahvat, te ga baš i ne uzimamo ozbiljno u obzir, niti ga držimo moćnijim od nas.
Takvim životom navike živio je i Šimun Petar dok nije susreo Isusa na obali Genezaretskoga jezera, kako nas izvještava evanđelist Luka u današnjem odlomku. Živio je životom ribara loveći ribu, pripremajući barku i ispirući mreže. Tako je bilo i onoga dana, kad ga je Isus zamolio da otisne malo od kraja. Petar nije znao da se na njegovu barku ukrcao sam Bog i vjerojatno je iz puke uljudnosti, učinio to što je Učitelj od njega tražio. Nije ni doživljavao niti opažao Božju prisutnost u nekoj iznimnoj mjeri, a napose je nije tražio u ljudima, premda se ne može reći da nije htio biti iskreni pripadnik svoga naroda.
Na temelju Isusova nastupa i nakon čudesnog ulova ribe, u Petru je sazrjela svijest da Isus nije bio običan čovjek, ma koliko se to moglo činiti. Naprotiv, on je bio iznimna osoba, pa je Petar morao napredovati u toj spoznaji sve dok nije došao do istine da je Sin Božji. Morao se udaljiti od svojih predrasuda i navika kojima je susretao ljude, a napose Čovjeka koji je nosio i naviještao Boga. To je izrazio pokazujući svijest o svojoj neznatnosti kad veli: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Isusove riječi i čudesni ulov ribe dovele su Petra do spasonosne spoznaje i poštovanja za Isusa kao Boga, u svoj neobičnosti i iznimnosti u kojoj se pokazuje, ukazujući Petru kako mora nadići svaku ljudsku predodžbu o Bogu koja bi mirisala na naviku.
Ako je Isus u njemu, običnom ribaru otkrio ribara ljudi, ako je on u Isusu iz Nazareta otkrio Boga, onda je neophodno poći tim putem razbijanja navika na Boga i na božansko oko sebe i u sebi. Pitanje je samo trenutka kad ćemo u sebi otkriti skrivenu neizmjernost koju Gospodin želi da osjetimo, a da se na nju ne navikavamo.
Dopustimo stoga svome Gospodinu da nas trgne iz naše ljudske uljuljanosti u navike uslijed kojih ne vidimo veličinu Božje svetosti. Da bismo kao kršćani uspostavili s Gospodinom odnos istinskoga štovanja i klanjanja, kao što je Petar započeo na svojoj lađi na Genezaretskom jezeru. Tko dopusti da mu Krist, na takav način uđe u život – danas kad se obilježava Dan života, osjetit će se sasvim posebnim, te će dobro razumjeti Petra i njegove prijatelje. Koji nakon tog događaja pođoše za Isusom, istrgnuvši ih iz uhodanih obrazaca života vjere, kao i loših navika ophođenja s Bogom i ljudima.
fra Mate Tadić, OFM
