2. korizmena nedjelja

166

2. KORIZMENA NEDJELJA

21. veljače 2016.

 

1.Post 15, 5-12. 17-18
2. Fil 3, 17 – 4, 1

Lk 9, 28b-36

 

UVOD

Živeći svoj život i boreći se s mnoštvom neprilika, dogodi se da nikada ne podignemo pogleda iznad svega toga, živeći iz dana u dan da u svemu tomu ne vidimo nikakvoga višega smisla. Nemali broj kršćana prilagodi se nekršćanskom načinu života, često vođen samo svojim materijalnim potrebama i ciljevima. Takvima po riječima sv. Pavla: «Bog postane vlastiti trbuh». To ga je ražalostilo pa nas opominje: «domovina je naša na nebesima».

Ako smo po krštenju pošli za Isusom, ne smijemo živjeti kao «neprijatelji križa Kristova», ako ne želimo da nam svršetak bude propast. Korizma nas podsjeća i potiče da obnovimo svoju vjeru i vjernost Bogu. Raspoložimo se na početku današnjega misnoga slavlja za ovaj sveti susret i otajstva spasenja, pokajanjem za svoje grijehe i slabosti.

 

HOMILIJA

Francuski matematičar, fizičar i mislilac Blaise Pascal koji je živio polovicom 17. stoljeća u svojoj poznatoj knjizi «Misli» razmišlja: «Priroda mi ne pruža ništa što bi bio povod za sumnju i nemir. Kad u njoj ne bi vidio ništa što me upućuje na Boga, ja ne bi bio vjernik. A kad bih svuda vidio samo tragove Stvoritelja, radosno bih počivao u vjeri. Budući da ja vidim previše da bih bio nevjernik, a premalo da bih bio siguran, nalazim se u jednom žalosnom stanju.»

I mi se nerijetko upravo tako osjećamo. U prirodi i svemiru vidimo ljepotu, sklad i red što nas potiče da vjerujemo u Boga Stvoritelja. S druge strane u svijetu vidimo toliko zla, nepravde, nasilja, što nam otežava vjeru u dobroga Boga. I mi smo slični Pascalu «u jednom žalosnom stanju».

Kako je onda Pascal postao veliki vjernik, kakvoga poznajemo ili smo danas upoznali? Nije to postigao zbog svoje genijalnosti, niti je do toga došao svojim razumom i razmišljanjem. U životu je doživio susret s Bogom, koji mu je došao ususret. Pred samu smrt doživio je neobično Božje iskustvo, što nije znao kako opisati jer se nije znao izraziti jer su mu nedostajale prave riječi. U dijelu svoga opisa kaže: «Vatra. Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, ne Bog filozofa i učenjaka. Sigurnost, osjećaj, radost. Bog Isusa Krista. Istina, radost, radost, radost, suze radosnice.» Te je riječi napisao kao podsjetnik na jedan listić, kojega je ušivenoga u košulji na srcu do konca života sa sobom nosio.

U prvom smo čitanju čuli kako se Bog javlja pravednom i pobožnom Abrahamu, koji je živio prije 3.600 godina u Mezopotamiji na području današnjega Irana ili Perzije, kojega nazivamo praocem naše vjere. Bog mu daje obećanje da će posjedovati zemlju, što je za njega stočara – nomada bitno, jer neće biti bez posjeda i zemlje. Neće sa svojim stadima lutati tuđinom u nesigurnosti, odakle ga svatko može protjerati.

Drugo mu je obećanje bilo neusporedivo značajno da će imati veoma brojno potomstvo, čime se mjerilo bogatstvo i Božji blagoslov. Tu brojnost doživljava usporedbom sa zvjezdanim svodom s nebrojenim zvijezdama i obećanjem da će toliko brojno biti njegovo potomstvo. I jedno i drugo je izgledalo posve nevjerojatno i gotovo nemoguće, jer su gledajući po ljudsku Abraham i žena mu Sara već u poodmakloj dobi.

Kad do zemlje nisu došli kao mladi, kako će tek sada? Bili su presretni s jednim sinom, a o brojnom potomstvu kao zvijezdama na nebu nije im padalo na pamet. Davno je prošlo prirodno vrijeme od toga. Djecu nisu imali u mladim danima, a kamoli sada pod starost? Oni su nomadi i lutalice, bez nasljednika. Sve to Abraham zna, ali ne sumnja u Božje riječi obećanja. Bog s Abrahamom sklapa savez, čime ga prima i potvrđuje kao ravnopravnoga partnera i prijatelja. Nagrađena je njegova vjera, nakon velike kušnje.

Abraham vjeruje bez dokaza u povjerenju Bogu, što nije mogao provjeriti. Pascal o vjeri veli: «Vjera se razlikuje od dokaza. Dokaz je ljudski, a vjera Božji dar. Ovu vjeru usađuje Bog sam u naše srce, a dokaz je često oruđe kojim se Bog služi.»

Sličan susret s Bogom imala su i trojica apostola kod Isusova preobraženja na Taboru. Nakon viđenoga su zbunjeni, nakon čega Petar poče gotovo mucati jer je mislio da treba nešto reći. Naivno govori o gradnji triju vikendica. Tako reagira slab i smrtan čovjek, kada se nađe licem u lice sa Stvoriteljem.

Evanđeoski odlomak o događaju na brdu preobraženja postavlja nam upit jesmo li svojim životom dio Petrove lađe ili Petrove sjenice? Čini se da prečesto reagiramo poput Petra, iskazujući to: «Dobro nam je ovdje i ovako! Ne dirajte nas! Nemojte pokušati ništa promijeniti! Neka sve bude po starom!»

Konzervativnost, zatvorenost prema novostima, teško uklapanje u moderni svijet, strah od nepoznatoga te usmjerenost na sebe i ono što nam daje sigurnost nastojimo prikazati vrlinom i dosljednošću. Korizmeno vrijeme nam je darovano da se iznova sjetimo da smo dio Petrove lađe, a ne Petrove sjenice. U sakramentu krštenja smo doživjeli preobraženje svoga pogleda da bi svojim životom preobražavali svijet.

Nakon vježbanja u prvom korizmenom tjednu kada smo se učili slušati Božju riječ i živjeti po njoj unatoč mnogim slatkim napastima, nasred puta za Jeruzalem dogodilo se preobraženje, kada su trojica izabranih apostola Isusa vidjeli u potpuno drugačijem svjetlu, čime nam je poklonjen pogled u budućnost koji ohrabruje.

Isus prije svakoga važnijega događaja, razgovora i djelovanja odlazi u osamu, kroz molitvu razgovarati sa svojim Ocem nebeskim. Još ga iščekuje odbacivanje, osuda, izdaja, muka i smrt. Stoga je na Petrov prijedlog, uzaludno graditi privremene sjenice. Kad u životu na nas navale muke i poteškoće, sjetimo se Isusova uskrsnuća. Ne gubimo glavu i dah u tamnom svijetu, nego svoj život promatrajmo u svjetlu brda preobraženja.

Kada se nađemo na životnim skretnicama i raskrižjima, željeli bismo vidjeti veću jasnoću i razvidnosti koje nam daju sigurnost na životnom putu. Strahovi od kretanja u nepoznato trebaju nestati i biti prevladani. Za mlade ljude izbor zvanja je jedna takva životna skretnica. Prije završetka školovanja igranje uloge u raznim zvanjima, zamjenjuje ozbiljno odvagivanje vlastitih sklonosti, sposobnosti i darova. Prelazi se na traganje za onim, što bi se moglo godinama nositi. I kada treba izabrati životnoga partnera, može li se uopće bez velike jasnoće na put u život upravo s tom osobom?

Trajna jasnoća u životu se ne može trajno zadržati i stanovati u njoj. Ako nam u životu i zvanju sve ide dobro, pri tomu se iz vida ne gubi cilj i dobar put, jer u nama živi sjećanje koje nas je potaklo da oduševljeno krenemo. Ako ne ide tako dobro, muče nas sumnje, jesmo li ispravno sagledali svoj poziv ili se odlučili za pravoga suputnika.

Sličnu nejasnoću doživio je Abraham u pozivu ostavljanja očinskoga doma da se s vjerom uputi u Obećanu zemlju. Isto tako to se događa apostolima, nakon događaja Preobraženja. Evanđelje nam poručuje da se je Bog objavio da je prisutan u Isusu Kristu i da ga slušamo. On je živi i osobni «susret» između Boga i povijesti, Oca nebeskoga i svakoga od nas.

U društvu u kojemu živimo čuju se i zvone različiti glasovi pisaca, filozofa, političara, zvijezda poput glumaca ili pjevača koje nam TV nameće za idole i uzore. Svi oni govore kako se bolje postaviti u životu. Nameće nam se upit: «Koga slušati i poslušati?» One koji kažu: «Misli na sebe i ne brini se za druge» ili Isusa koji kaže: «Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe?» One koji kažu: «U ovom svijetu, novac je sve» ili Isusa koji kaže: «Ne možete služiti Bogu i novcu»? One koji kažu: «Sa smrću sve završava» ili Isusa koji kaže: «Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će!» Prigoda je zastati na trenutak u korizmenom hodu i upitati se: «Čije glasove ustvari slušamo? Koga nasljedujemo u svakidašnjem životu? Tko je naš životni uzor i imamo li ga uopće»?

fra Mate Tadić, OFM

 

 

 

 

PODIJELI