28. NEDJELJA KROZ GODINU

9. listopada 2016.

 

1.2 Kr 5, 14-17

Ps 98 (97), 1. 2-3ab. 3cd-4

2. 2 Tim 2, 8-13

Lk 17, 11-19

 

UVOD

U Isusovo vrijeme gubavci su bili ljudi osuđeni na doživotno izgnanstvo. Tko je obolio od ove zarazne i prijelazne bolesti, nije mu bilo lijeka, a niti mjesta među zdravima. Protjerani iz svoje obitelji, mjesta i grada mogli su se zadržavati samo po pećinama i samotnim mjestima. Tijelo im se polako raspadalo, a smrt im je bila duga i mučna.

Mi hvala Bogu nismo gubavi, ali zar grijeh nije guba naše duše. Danas molimo Isusa da nas očisti od duhovne gube i da znamo u svome životu biti zahvalni za sve što jesmo i imamo.

 

HOMILIJA

Sv. Franjo Asiški jednom prilikom, dok je lutao i tražio Boga jahao je na konju. Ispred njega izišao je neki gubavac i zamolio milostinju. Do toga trenutka redovito kada bi ugledao gubavca od njega bi bježao, da se ne zarazi. Ovaj put je sjahao, zagrlio gubavca i poljubio, davši mu milostinju i svoj plašt. Od tada ono što mu je bilo odbojno i strano, postalo mu je slatko i ugodno.

Čuli smo u današnjem prvom čitanju, kako je general sirijske vojske Naaman obolio od gube. Predložili su mu da ode kod Božjega čovjeka Elizeja u Izrael, kako bi se izliječio. Od zaraze je bio izliječen, nakon čega bogato nagrađuje toga čovjeka i Bogu prinosi žrtvu zahvalnicu.

U Evanđelju smo čuli kako Isus na čudesan liječi desetoricu gubavaca. Tako su iskreno zavapili da ih je Isus uslišao i poslao svećenicima, koji su bili dužni utvrditi nestanak gube i dati im dozvolu da se ponovno vrate u zajednicu, među ljude. U evanđelju nailazimo i na primjer nezahvalnosti. Od desetorice koji su ozdravili samo se jedan vratio i zahvalio Isusu za ozdravljenje. Ovaj je kao i Naaman Sirac bio stranac. Danas riječ Božja kritizira našu nezahvalnost. Mi koji bismo trebali biti najzahvalniji, jer smo njegovi izabranici, često zaboravimo reći hvala.

Misionar Damjan de Venster, živio je među gubavcima i brinuo se oko njih previjajući im rane i brinući se oko njih. Na otoku Malakoj u Aziji imao je selo gubavaca u kojemu je radio. Jednom prilikom dok je previjao nekoga gubavca, čovjek obolio od te opake bolesti uzeo je njegovu lulu, koju je pušio i potegao iz nje nekoliko dimova. Damjan to nije vidio. Ponovno je pušio lulu i sâm se zarazio od gube nakon čega je umro.

I danas u svijetu ima više od sedam milijuna oboljelih od gube u siromašnim zemljama. Prvi pokazatelj gube su lišajevi koji se pojavljuju na koži, a uskoro koža pobijeli. Počnu se stvarati rane, malo zatim otpadati dijelovi tijela, najprije prsti, ruke i sve po redu. Živi čovjek počinje se raspadati. Te rane se ugnoje što strašno zaudara.

Za onoga tko je imao gubu mislilo se u prošlosti da je veliki grješnik on ili netko od njegovih. Takve ljude potpuno su odbacivali i njihovi najbliži. Pokupili bi njihove stvari i otjerali ih od sebe da se snalaze kako znaju i umiju. U nekim slučajevima donosili bi im hranu na određeno mjesto. Ti oboljeli ljudi oko vrata su morali nositi zvono. Tko bi čuo zvonjavu znao je kako se u blizini nalaze gubavci. Tek šezdesetih godina 20. stoljeća, pronađen je lijek za liječenje gube. Osnivana su i posebna sela za gubavce.

Jednom prilikom Majka Terezija koja je sakupljala te odbačene ljude i brinula se za njih čisteći im i previjajući rane reče: „Mi imamo na tisuće i milijune gubavaca. Kada sam ih nekom prilikom posjetila rekla sam da ih Bog na osobit način ljubi, da je ono što imaju dar Božji i da im je Bog blizu, te da njihova bolest nije kazna za grijehe. Jedan starac, sav iscrpljen, s naporom mi se približio i rekao: ‘Molim te, još jednom to ponovi, jer nisam nikada u životu nešto takvo čuo. Samo sam slušao da nas nitko ne želi. Kako je lijepo čuti da me Bog voli.’“

Draga djeco, mladeži, roditelji i stariji danas se na poseban način zapitajmo, znamo li jedni drugima biti zahvalni? Je li nas sramota reći drugome za uslugu, tu najobičniju riječ HVALA? Znamo li mami reći hvala za današnji ručak kojega ćemo jesti, tati što za nas radeći skrbi, učiteljima jer se trude da naučimo što će nam biti korisno za život? Znate li vi roditelji zahvaliti svojoj djeci, kada su dobra i poslušna, a ne ih samo kritizirati? Kakva je naša molitva? Tražimo li neprestano od Boga, a da mu ne znamo reći hvala jer nas je stvorio, dao nam zdravlje, hranu, odijelo, obitelj? Znamo li Bogu zahvaliti i onda kada nam pošalje bolest ili nam sve ne ide onako kako smo mi zamislili.

Reći hvala i nasmijati se ništa nas ne košta, a puno je veće nego li sve što dobijemo na dar vraćati nekim drugim darom. To je već trgovina. Ako mama u ručak ne stavi sol pa mi počnemo jesti, osjećamo da je hrana bljutava i neslana. Tako je i u našem životu. Znati reći hvala u kući, školi ili na ulici je kao začin hrani ili prilog jelu.

U šestom zazivu sv. Anti molimo: „O sveti Ante, koji si osobitu milost imao duhovno i tjelesno gubave ozdravljati, ponizno te molimo, isprosi i nama milost da se mognemo očuvati od svakoga, a osobito teškoga grijeha, jer je grijeh smrtonosna i najgora guba duše.“

Čuli smo danas kako je guba teška bolest za one koji od nje obole. Rekli smo da su grijesi guba duše i zato su strašni. Danas odlučimo da ćemo se čuvati grijeha, a osobito onih teških i da ćemo u svom životu biti bolji i zahvalniji.

 

fra Mate Tadić, OFM

 

 

PODIJELI