Kako sam potakla prijateljicu da prije smrti ispovijedi abortus koji nije doživjela kao grijeh?

392

Prošlo je tek nešto više od godine dana otkako je Dragica dobila dijagnozu teškog oblika karcinoma, neoperabilnog, s lošim prognozama. Primala je terapije, borila se, ali se stanje svejedno pogoršavalo. Mlada žena kojoj je nedostajalo još sedam godina do mirovine, s nevjericom i tugom samo bi tu i tamo uzdahnula: „Da sam bar još malo mogla normalno živjeti, da bar nisam dobila tu prokletinju!…“ Stanovala sam u susjedstvu, mogla sam tjedan za tjednom vidjeti tjelesno propadanje koje je sad već bilo toliko ubrzano da su njezina odrasla, zaposlena djeca, krenula tražiti palijativnu skrb jer nisu više mogli uz nju sami dežurati danju i noću.

Nitko nije gubio nadu, stalno se tražila još neka alternativna metoda, još neki spasonosni pripravci i svi su se trudili da se život produlji koliko god je moguće. Pokušavala sam joj i ja nabavljati nešto za jačanje imuniteta, veselilo me svako malo poboljšanje, ali nitko nije slutio da, osim bolesti koja galopira, mene još nešto muči kod Dragice. Znala sam da je ona jednom davno, nakon što je rodila svoje dvoje starije djece, abortirala treće dijete. Pisala sam o tome u jednom tekstu (OVDJE), usput je to spomenula u ženskom razgovoru, tipično za generaciju žena kojima je to „čišćenje“ bilo skoro rutina. Živjele su tako, a mnoge još uvijek žive, u magli nesvjesnosti da su učinile nešto loše. Ne samo loše za dijete nego i za vlastitu dušu koja zbog toga može biti osuđena na propast, ako se za grijeh ne pokaju. Nakon pokajanja Bog daje oprost, djeluje zapravo jednostavno, ali u praksi gdje vjera nije živa, meni je slijedila mučna situacija. Trebala sam zamoliti osobu kojoj se bliži skora smrt da se ispovjedi nakon jako puno godina. Ona bi se mogla zbog toga uvrijediti, odbiti me, mogla sam izazvati sasvim suprotnu reakciju od one koju sam htjela. Znala sam da je Dragica u djetinjstvu primila sakramente, udala se u crkvi, ali se jako dugo nije ispovjedila i tek bi nekoliko puta godišnje otišla u crkvu.

I dalje me mučila moja stara boljka, da se ne miješam u tuđa posla, ali ovaj put nisam smjela šutke promatrati da netko pored mene umre bez sakramenta pomirenja, bez oprosta koji se može dobiti samo pokajanjem. Bila sam na sto muka, čak je i fizički to bilo teško izvesti jer bolesnica skoro nikad nije bila sama, stalno su oko njezina kreveta bila djeca ili rodbina, nikako nisam mogla uhvatiti nekoliko pogodnih minuta da joj izložim tako ozbiljnu i tešku stvar. Nije mi bilo svejedno ni ako se netko od djece pobuni i zaustavi me u onome što sam joj htjela reći jer nitko od njih nije živio vjerski život, sakramente su po tradiciji „obavljali“ do vjenčanja i to je bio uglavnom kraj vjerskog života.

Ispovijed i bolesničko pomazanje imali su prizvuk smrti, a u današnje vrijeme smije se govoriti samo o borbi, svi moramo biti „hrabri lavovi“ koji se borimo s bolešću do zadnjeg daha života, nema pomirenosti u kojoj se i duša pripravlja. Posljednje stvari – smrt i sud, izbačeni su iz naših života. Naravno da se treba boriti do kraja, nema jačeg instinkta od onoga za preživljavanjem, ali spremnost da se prijeđe u vječnost, kao nešto u potpunosti izvjesno za sve nas, trebala bi biti prisutna svaki dan, u teškoj bolesti naročito.

Pomiri se s bratom dok si još s njim na ovozemaljskom putu

U mom djetinjstvu, u sredini gdje sam tada živjela, za susret sa smrću ljudi su se pripravljali. Sjećam se i danas, nakon puno godina, izraza tuge i boli na licu mog djeda u onim teškim, zadnjim danima, dok je bolovao od iste bolesti kao i Dragica. Jasno još vidim njegove suze koje je suzdržavao, osmijeh koji se miješao sa strahom i ruke koje je zadnjim naporom snage na izmaku položio na glavu svakome od nas unučadi dok nas je blagoslivljao. Rijeka ljudi posjećivala ga je tih dana, svi oni koji su ga voljeli, ali i oni koji nisu. S posebnom se pažnjom i čašću čekao kao najuzvišeniji gost jedan čovjek iz sela s kojim je djed bio u dugogodišnjoj svađi zbog neke davne uvrede, povoda jadnog, kako i obično izgledaju naše mizerije i inati u usporedbi s konačnim stvarima. Tadašnji seoski ljudi, koliko god tvrdi bili, kad se nekome približavao posljednji čas, znali su što se mora: ići kod umirućega, tražiti oproštenje i pružiti oprost, moralo se pomiriti jer pobožni ljudi znaju da se svi dugovi na ovome svijetu moraju podmiriti, nikakva se zavada ni zla krv sa sobom ne smije nositi u vječnost. Barem onda kad je bilo sigurno da je bolest teška i smrt se bliži bez pogovora su se pokoravali riječima Evanđelja – sporazumi se bez otezanja sa svojim protivnikom dok si još s njim na putu, da vas Sudac obojicu ne baci u tamnicu! Ispovijed se podrazumijevala, pričest, bolesničko pomazanje, njihova se nužnost nije dovodila u pitanje, svećenik bi došao u takvim prilikama da je trebalo i s kraja svijeta. Ni danas se to nije svugdje izgubilo, ali u Dragičinoj obitelji vjera se svodila na ono malo vjeronauka u djetinjstvu, ceremoniju vjenčanja i sprovode. Na misu se nije išlo ni na Božić i Uskrs.

Osjećala sam težinu i nelagodu svog nauma, ne držim se sposobnom za evangelizaciju ili propovijedanje čak ni aktivnim vjernicima, a pogotovo ne nekom drugom. No, znala sam da moram ja jer neće nitko drugi, moram, makar mi to bila najveća sramota što ću je proživjeti.

Oprost u Godini milosrđa i dijete koje nije dolazilo

Dakle – pokušati nagovoriti ženu u terminalnoj fazi bolesti da se ispovjedi i pritom joj i ukazati da treba ispovjediti abortus, smrtni grijeh, trebalo je izvesti u nekoliko minuta nasamo, onih minuta do kojih danima nisam mogla doći jer su se oko nje stalno razmjenjivali djeca i rodbina. Uporno sam dolazila, nastojala prikriti nervozu i napetost, ulog je ipak bio velik, sudbina nečije duše trebala se odlučiti u tih nekoliko minuta. Jedno poslijepodne uspjela sam uskočiti u neko vrijeme pauze između posjeta patronaže i spavanja i krenula pričati kao navijena, upravo onako kako sam i mislila da ću to izvesti – zamuckujući, nespretno, s krajnjom neugodom podsjetivši Dragicu na onaj davni razgovor, koji je vjerojatno zaboravila, u kojemu je spomenula abortus napravljen prije 30 godina ili više. Pitala sam je li to ikad ispovjedila. U čudu me je gledala, zbunjena, i odmahnula glavom.

„Nemoj se ljutiti, molim te“, nastavila sam, „ali sad ti je prilika, Papa je proglasio Godinu milosrđa, to je posebno vrijeme za sve oproste, sad se grijeh abortusa može ispovjediti kod svakog svećenika, prije je to bilo malo kompliciranije. Nitko te ništa ne prisiljava i ne osuđuje, ne brini se, znam da se to u ono doba radilo masovno, jako puno žena je to napravilo, nisi ti kriva što se to tako shvaćalo, nije se znalo ni moglo drugačije, sve je to sad nebitno, bitno je da se čovjek ipak ispovjedi, da shvati da je pogriješio, da se pokaje zbog grijeha, nakon kajanja se dobiva oprost, treba zamoliti i Boga i dijete za oprost, djetetu daj ime, neko koje ti se sviđa, nebitno muško ili žensko, u znak prihvaćanja u obitelj i sve će biti u redu…“ Govorila sam velikom brzinom, sigurna sam da je zvučalo još puno gore od ovoga što pišem, a ona me samo netremice gledala, kao u čudakinju koja joj je upala u sobu i pokrenula najluđi film. „Čula sam i na nekim predavanjima“, ide moj monolog dalje, „ne znam koliko je to točno jer se ne razumijem u to, ali možda može nešto značiti, da poneki čini i grijesi predaka mogu imati neke posljedice i na naše potomstvo, ne mora biti nikakve direktne uzročno-posljedične veze, ali mi zapravo ne znamo precizno kako stvari u duhovnom svijetu funkcioniraju i dužni smo poduzeti sve da očistimo mrlje i grijehe u našem životu. Jedan je propovjednik spomenuo i da nepokajani i neispovjeđeni abortusi mogu ostaviti posljedice ponekad i na plodnost naše djece i unučadi, da ne mora tako biti, ali ispovijed je najmanja, a najveća stvar koju možemo učiniti, može imati velike učinke.“

Ne znam koliko sam u ovo zadnje vjerovala, no znam da su mi se te riječi propovjednika urezale u pamćenje upravo zbog Dragičine kćeri Sanje koja u devet godina braka nije mogla zanijeti iako nisu nalazili organskih zapreka ni kod nje ni kod muža. U više sam navrata molila na tu nakanu, ali moja molitva nije bila uslišana. Nekako sam slutila da to ipak mora biti „sređeno“ unutar obitelji. Taman kad sam je upitala smijem li nazvati našeg župnika da ju dođe ispovjediti, ušla je susjeda.

Prekinula sam temu, provele smo sve tri još neko vrijeme u razgovoru o nečem sasvim drugom, zbog nervoze i napetosti ne sjećam se niti jedne riječi koje smo dalje razmijenile. Onda sam pošla. Tek sam se na vratima, sa zadnjom nadom u srcu, okrenula prema Dragici i uputila joj upitni pogled. Ona je, razumjevši bez riječi, samo tiho rekla: „Može.“

Kratko „Može!“ i svijet je krenuo drugim smjerom. S olakšanjem i uzbuđenjem u istom otrčala sam kući, nazvala župnika, objasnila ukratko o čemu se radi, a on je došao kod nje za par dana. Bližilo se vrijeme Uskrsa pa je čak ispalo da je došao u redovitu predblagdansku ispovijed bolesnika, nitko nije postavljao pitanje tko ga je pozvao. Župnik mi je naknadno samo kratko javio da je ispovijed obavljena i da je sve u najboljem redu. Odahnula sam.

Blagoslov na kraju agonije

Dragica je nakon toga doživjela još nekoliko iznenađujuće dobrih faza privremenog oporavka. Posjećivala sam je periodično, pričale smo o drugim stvarima, ništa o obavljenoj ispovijedi nismo govorile. Bila sam sretna da je na to pristala i da je još dobila i bolesničko pomazanje. No, bolest je neumoljivo napredovala i nekih osam mjeseci nakon tog Uskrsa svratila je do mene njezina kći Sanja, dosta psihički iscrpljena jer je mami bivalo sve gore. Bilo je to točno dva dana prije nego je Dragica umrla. Tada mi je Sanja objavila vijest koja me istodobno šokirala i silno razveselila. Naime, uslijed cijele drame i majčine borbe s bolešću, Sanja je zatrudnjela. Bila je trudna dva mjeseca. „Jeste rekli mami?“ pitala sam uzbuđeno.

„Naravno da jesmo, bila je izvan sebe od sreće, znaš koliko nas je sve to mučilo“, kazala je. Pričala je kako su to protumačili činjenicom da više nisu razmišljali ni o djetetu ni o začeću pa se spontano dogodilo ono što devet godina nije išlo. Nisam proturječila, to je vrlo vjerojatno i znam da se često događa, kad su parovi zaokupljeni drugim stvarima, kad zbog nekih izvanjskih okolnosti ili posvojenja djeteta „zaborave“ na problem neplodnosti, nestane pritisak pa se začeće dogodi spontano. Logično je da se tako dogodilo i u ovom slučaju i nisam joj imala namjeru ikad išta reći o mom razgovoru s Dragicom. Uostalom, sad više nije ni bitno, u takvoj tuzi svima je trebao sretni događaj i novi život.

No, kad je ona nastavila pričati o maminoj bolesti i kako su joj silni lijekovi pomutili mozak pa je jednom prilikom čak neki abortus spominjala, pojavila mi se ista stara nelagoda i isti stari poriv da ipak kažem ono što će možda i njoj utjecati na život. Ispričala sam joj za ispovijed i abortus zbog kojega sam Dragicu na ispovijed i nagovorila. Koliko god znam da kemija iz jakih lijekova zaista poremeti stanje mozga u zadnjim danima, htjela sam da shvati kako žena ipak nije baš sve umislila. Sanja do tada nije znala za taj abortus. Dogodio se nakon što je mama rodila nju i brata. Nije joj bilo ni previše čudno, bilo je puno žena koje su to napravile, ali njezina mama njoj nije o tome pričala. Ovaj put me pratio još gori osjećaj neugode što sam se upetljala u taj dio tuđe intime, ali sam još jednom pregrizla dostojanstvo i izgovorila sve, nadajući se da će biti nekakve koristi. Možda ona jednog dana bude u prilici da nekoga odgovori od abortusa. Vidjela je da mi je neugodno pa me utješila da mi ništa ne zamjera i zna da sam njezinoj mami željela samo dobro. Svejedno sam ostala pod dojmom da nije posve shvatila o čemu govorim, o kakvim mogućim duhovnim posljedicama. Nelagodu sam preživjela, tješeći se da sam nešto posijala, a tko će i kako žeti, nije na nama da znamo.

Ne znam hoće li išta od toga imati utjecaja na Sanjin duhovni život i shvaćanja, ali danas vidim da jedna mala djevojčica sretno raste kraj svojih roditelja. Znam i ono što je puno važnije – da je jedna dobra duša otišla pred svog Stvoritelja bez teškog tereta. Grijeh je ostao ovdje na Zemlji, oprošten za Nebo. Duša je otišla onako kako bismo svi trebali otići, ostavivši teret svojih grijeha pred ispovjednikom, da nas njihovo mnoštvo i težina ne optuže na Sudu.

Margita Tošić

Izvor: Bitno.net

PODIJELI