24. NEDJELJA KROZ GODINU
11. rujna 2016.
Ps 51 (50), 3-4. 12-13. 17. 19.
2. 1 Tim 1, 12-17
Lk 15, 1-32 ili 15, 1-10
UVOD
I ove nedjelja na Dan Gospodnji, okupili smo se na proslavi Euharistije, kako bismo proslavili Božju prisutnost u našim životima te za nju zahvalili. Ipak, redoviti odlasci u crkvu i redovite molitve, mogu nas voditi u napast da pomislimo kako imamo ekskluzivno i privilegirano pravo na Boga i kod Njega. Ono pravo, koje drugima zbog njihove različitosti i načina života osporavamo i niječemo. Bog samo na sebi svojstven način djeluje i u životima tih ljudi. A mi nemamo pravo niti prednost, upetljavati se u Božje namisli i planove.
Za sve trenutke slabosti, kada smo zbog svojih predrasuda i mišljenja, donosili krive zaključke o sebi, Bogu i drugima, molimo za oproštenje.
HOMILIJA
Neki je pastir u razgovoru prigovarao: „Ljutim se svaki put kad čujem Evanđelje o stotinu ovaca. Neodgovorno je zbog jedne crne ovce, ostaviti na cjedilu devedeset i devet ostalih. Rado bih to jednom rekao tom Isusu.“
Pitamo se: „Pripada li možda, nebo luđacima?“ Ili bismo Bibliju trebali učiniti razumnijom pa prekrižiti i izbaciti sva mjesta koja nam se čine proturječnim, nemogućim i nerazumljivim? Tko Bibliju želi počastiti svojim uskim shvaćanjem, ostaje bez njezine poruke, koja često dolazi u paradoksalnom i proturječnom odijelu.
Bog nije samo drugačiji od nas, nego pomiče naše shvaćanje, predodžbe o vrijednostima i prosudbe. Za nas je crna ovca koja se odijeli od stada, sama kriva ako se izgubi. Za nas žena postupa glupo ako potroši peterostruko ili deveterostruko, od izgubljene vrijednosti. Za nas otac postupa nepedagoški i nepravedno, kada bez prigovara primi potucalo od sina i uz to još slavi njegov povratak.
Iskazujemo ljutnju da se posebnom brigom pastir brine za crnu ovcu. Ogorčeni smo da dobar sin ne dobiva plaću za vršenje svoje dužnosti. Smatramo kako Bog treba stajati na strani dobrih i poštenih. Onih koji vjerno i dobro ispunjavaju, svoje kršćanske dužnosti.
Ako je čovjeku vrijedan imetak kojim raspolaže, te ne dopušta da išta od njegova propadne ili da se izgubi, zašto bi onda bilo čudno da se Bog angažira oko onoga što mu je najvrjednije, a to je čovjek? Ako je pastiru vrijedna svaka ovca, rataru svako zrno pšenice, a poduzetniku svaka uložena para, zar onda Bogu ne bi trebao biti jednako vrijedan svaki ljudski život i svako ljudsko obraćenje?
Kao da bi Bog mogao reći da je zadovoljan, ukoliko bi broj spašenih bio 99%, što je vrlo visok postotak. Nego naprotiv, Bog u svojoj ljubavi traži spasenje svakoga čovjeka, kojega je s ljubavlju pozvao u život da bude njegovo dijete. Svaki konkretni čovjek ima neizmjernu vrijednost, te Bog zadržava sebi pravo zauzeti se za njegovo spasenje do krajnjih granica.
Bog žudi za ljudskim spasenjem više nego što bi ijedan pohlepnik mogao žuditi za svojim bogatstvom, žena za ukrasnom drahmom ili što bi pastir mogao voljeti pojedinu ovcu iz svoga stada. On čovjeka voli kao istinsko dijete kojemu je dao život i u koje je utisnuo biljege svoga bića. Zato nije čudno da Bog žudi za spasenjem pojedinca, jer on nijedno svoje dijete ne želi prepustiti slučaju uskraćujući mu ljubav.
Strpljivo čeka one odlutale, traži ih raširenih ruku i prima spremna srca. Uvijek mu je drago ono iznenađenje kad se dogodi, a koje ne može naći nespremno njegovo očinsko srce. Drago mu je kad se dogodi ono što je priželjkivao i u što je uložio svoju ljubav.
Uopće ne začuđuje ovakvo Božje ponašanje, jer On je maksimalist. Ne raduje se samo onoj jednoj drhmi ili ovci, nego se raduje svima i svakoj napose, ali ima pravo na posebnu radost kad pronađe onu odlutalu i izgubljenu. Tko mu može zamjeriti što sebi polaže pravo ne zanemariti nijednog čovjeka te se veseliti svakomu, jer je svaki njegovo stvorenje koje poziva da mu se pridruži u kući Očevoj, kao ljubljeno dijete.
Vjerojatno smo čuli, ali se je uvijek dobro prisjetiti potresne zgode, koju je zabilježila kći ruskog pisca Dostojevskoga iz njegova života vezane uz današnje biblijske tekstove. Malo prije svoje smrti zamolio je svoju suprugu da mu pročita retke današnjega evanđelja. Nakon što je zatvorenih očiju čuo tekst, progovorio je: „Djeco, nemojte nikada zaboraviti što ste upravo čuli. Sačuvajte posvemašnje pouzdanje u Boga, i nemojte nikada posumnjati u njegovo oproštenje. Ja vas jako volim i ljubim, ali moja ljubav nije ništa u usporedbi s beskrajnom Božjom ljubavlju, prema svim ljudima koje je stvorio. Ako vam se u životu dogodi nesreća da počinite zlo i izgubite se, nemojte nikada posumnjati u Boga. Vi ste njegova djeca, a on će se obradovati vašem obraćenju, kao što se radovao kad je nađena izgubljena ovca i kad se vratio izgubljeni sin.“
Kratko nakon što je to rekao, Dostojevski je umro ostavivši primjer velikoga pouzdanja u Božju dobrotu, kao i veliku vjeru za poticaj ostalim ljudima.
Mogućnost povratka i nama bi trebala biti izvor radosti. Teško ćemo se svrstati među one, koji se nisu nikad izgubili ili misliti kako nikad nisu zalutali. Ako tako mislimo, onda smo još uvijek izgubljeni.
Od ovih današnjih prispodoba, možda nas se ipak najviše dojmljuje o dobrom ocu i izgubljenom sinu. U njoj dominira otac i njegova dobrota. Očev odnos prema jednom i prema drugom sinu, obilježen je od početka do kraja razumijevanjem, ljubavlju i dobrotom. On nikoga ne odbacuje.
Bog je svemoguć, koji pokazuje osim ljubavi i veliku strpljivost. U liku oca ne ljuti se, premda mu nije drago. Nije odlučio osvetiti se sinu ili mu dati na znanje, da s ovim činom nije više njegov sin. On ni ne pokušava spriječiti mlađega sina u njegovoj namjeri da uzme dio dobara, koji mu pripadaju i napusti očevu kuću. Ne poduzima ništa, kako bi ga vratio natrag kad je već otišao. Ostavlja mu vremena za razmišljanje.
Sv. Pavao u drugom čitanju daje pravu sliku o stanju kršćana. Grješni smo i opet ćemo sigurno griješiti u svojoj ljudskoj slabosti! Međutim, nikad se nećemo s grijehom pomiri, jer smo sigurni da nam Bog može oprostiti ako mu se obratimo! Ovdje nije naglasak na grijehu, nego na obraćenju.
U Lukinom Evanđelju smo čuli, kako su farizeji – samozvani pravednici, prigovarali Isusu što se družio s grješnicima i onima koji su smatrani ljudima drugoga reda. Na njihove prigovore pripovijeda im prispodobe, koje smo i mi danas čuli s namjerom pokazati kakav je ustvari Bog.
U naše vrijeme izravno ili neizravno, prigovara se možda ljudima i udrugama, koje okupljaju i pomažu djevojke-trudnice da se tako podupire društveni nemoral. Neki možda prigovaraju i onima koji se brinu oko narkomana i drugih ovisnika, za koje tvrde kako su sami krivi i da je šteta oko njih gubiti vrijeme. Uvijek su nemilosrdni prigovarali milosrdnima. A milosrđe likuje nad osudom, prema Božjoj riječi. Takav je naš Bog, a takvi su i pravi kršćanin na što je svatko od nas napose danas pozvan.
fra Mate Tadić, OFM
