Tomislavgrad, 17. svibnja 2012. u 9 sati
UVOD
Nakon Kristova uskrsnuća, još se četrdeset dana ukazivao učenicima po riječima Svetoga pisma. Danas slavimo spomen na Kristovo uzašašće, kada je proslavljen kod Oca nebeskoga. U tom vremenu utvrđivao je učenike u vjeri, te im povjerio zadaću naviještanja evanđelja po svemu svijetu. Kristov uzlazak zapravo je dovršetak uskrsnuća, kada zahvaljujemo Bogu na svojem odabranju i uzdignuću.
Krist je vjernicima svih vremena u koje se i mi ubrajamo, naložio da mu budemo svjedoci u svijetu i pred drugim ljudima. Ne želi da se zatvorimo u samodostatnost i okružimo istomišljenicima pa tako životarimo u svojim zemaljskim danima.
Za trenutke kada smo se oglušivali o njegov poziv, pokajmo se i zamolimo ga da nam oprosti grijehe i propuste.
HOMILIJA
Sa žalošću apostoli ispratiše Isusa s ovoga svijeta, premda ih je on pripremao na te događaje. Pripremao ih je na svoju muku i smrt, kao i na današnji dan svoga Uzašašća na nebo. Govorio im je da treba otići kako bi im poslao Duha Svetoga, koji će im pomoći u razumijevanju njegovih riječi i lakšem svjedočenju o njegovom životu i uskrsnuću kojega trebaju predati ostalim ljudima.
Po Duhu Svetom Krist će na nevidljiv način biti nazočan u svijetu, u svako doba do svršetka svijeta. Biti će nazočan po svojoj riječi u Svetom pismu – Evanđelju, u prilikama kruha i vina, kao i preko dobrih i iskrenih ljudi. Isus izvršivši svoje djelo spasenja na zemlji, nastavit će ga po ljudima.
Niti mi nismo oslobođeni i pošteđeni onih strepnji, koje su imali i koje su doživljavali apostoli. Oni su se osjećali nesigurnima, kad im je Isus iščeznuo ispred očiju. Osjećali su se kao izbačena riba na kopno ili kao samotnjaci u pustinji u kojima je prevladavala nesigurnost.
Takvu nesigurnost i bojažljivost često i mi osjećamo u životu. Dođu nam trenuci napuštenosti od naših bližnjih. Katkada osjećamo da nas je i sam Bog napustio, te kao da se nalazi negdje daleko od nas. Gledajući i slušajući o mnogim zlim događajima u svijetu i oko nas, pitamo sebe i druge: Bože gdje si? Zašto dopuštaš zla i već jednom zle ljude i zlo ne uništiš? Jesi li nas Bože pustio zlu da ono nad nama vlada ili je to vrijeme kušnje i učvršćivanja naše vjere, da se tebi približimo?
Potrebno je postaviti i drukčija pitanja: Jesmo li mi dovoljno vjerni Bogu? Nismo li ga često svojim riječima, lošim postupcima i ne vršenjem Božjih zapovijedi napustili? Često se događa da nas Bog prepušta zlu našom krivnjom gdje se tek tada, osjećamo pravom sirotinjom. Bez Boga nam život postaje samo lošiji. Postajemo nesretniji, nemirniji i ne zadovoljniji, bez životnoga smisla. Bez Boga smo samo suha zemlja bez kiše.
Preko sakramenata ispovijedi i pričesti, daje nam se mogućnost da budemo s Bogom povezaniji i doživimo zajedništvo. Preko sakramenata nam daje jamstvo svoje prisutnosti, premda ga očima ne vidimo, ali ga osjećamo u duši. U svome srcu osluškujemo Božje riječi: Ne boj se sinko/kćeri – ja sam s tobom i s vama do svršetka svijeta. U meni ćete naći utjehu i okrjepu svome životu, spokoj svojim dušama i odgovor na mnoga životna pitanja.
Krist u Evanđelju veli: „A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u moje će ime izgoniti zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati… na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.“ Znamo da se ove riječi, kasnije obistinjuju na apostolima. Izgonili su zloduhe, govorili drugim jezicima, liječili bolesnike. Apostolu Pavlu, čak ništa nije bilo od ujeda ljutice.
Pitamo se u kojoj se mjeri ove riječi, mogu odnositi na nas danas? Istina je da i danas kršćani vjeruju da im je Bog dao moć da čine slična čudesa, pa su zbog toga silno ponosni. Ne ulazeći u istinitost takvih čudesa – jer se ljudi najlakše pokrenu s ovakvim stvarima i drugim čudinjanjima – u puno važnijem smislu, takve darove Bog daje svakom kršćaninu. Ako smo osnaženi krsnom milošću, odlučno se suprotstavimo grijehu i Zlome, sigurno pobjeđujemo. Nikakvo zlo ne može nadvladati čovjeka, koji surađuje s Božjom milošću.
Veli se dalje da ćemo govoriti drugim jezicima. Crkva je katolička – sveopća i po svem svijetu, sastavljena od mnogih naroda te govori svim jezicima. Mi osobno možemo govoriti jezikom dobrote i ljubavi, koji će razumjeti svaki čovjek bez obzira na kulturu, naobrazbu ili običaje. I danas pamtimo riječi starijih ljudi ili onih koji su na nas pozitivno utjecali, koji su nam govorili što je čestito i dobro a što zlo.
U liječenju bolesnika uz Božju pomoć i svatko od nas može pridonijeti da bolesnik u duhovnom smislu ozdravi. Da mu se povrati i utvrdi vjera, nada i ljubav, da osjeti i doživi Božju prisutnost, ljubav i njegovo spasenje. Velike i čudesne stvari može činiti čovjek, koji se u jednostavnosti srca i bez hvalisanja pouzdaje u Boga.
Stoga se Kristove riječi u strogom smislu ne odnose na karizmatike, koji su nam poznati i u našoj okolici za kojima hrle lakovjerni vjernici. A oni sami često puta u mnogomu rade na svoju ruku i bez suglasnosti svojih nadređenih. U prvom redu za njima hrle ljudi, željni senzacija i čudnih pojava kojima Crkva nije sklona i što ne podržava.
Takvi se uz mnoge sumnjive pojave, te što mnogo toga rade bez dopuštenja i na svoju ruku, izdvajaju u posebne skupine i grupice, na taj način sektašeći izvan Crkve i župne zajednice vjernika. A s druge strane sebi pridržavaju tajno znanje nedostupno za sve koji nisu s njima i nazovi privatne objave i poruke baba Mara, što stavljaju na istu razinu s Božjom objavom i Svetim pismom.
Takvi se rado izdvajaju iz crkvene zajednice, sastaju po privatnim kućama, nosaju kipove, polažu jedni na druge ruke – obmanjujući druge, stavljajući se na razinu zaređenih službenika. Takvi ne drže da im netko što može reći, jer su papa, biskupi i svećenici za njih obične neznalice. Takvih ljudi i pojava, imamo u Crkvi i mnogim našim župama, što držim da je velika devijacija i sektaško zastranjenje – kojima je potrebno duševno i tjelesno liječenje.
S punim pravom možemo reći, kako današnja svetkovina Kristova uzašašća naviješta naš novi status, kojega nam je Krist obećao. Riječ „novi status“ odnosi se i podsjeća nas na modernu i mladu generaciju, koja se povezuje na internetskoj mreži Facebooka. Na ovoj društvenoj mreži status označava neku našu izjavu ili događaj koji želimo podijeliti s našim virtualnim prijateljima. U stalnoj protočnosti i brzini informacija, mnogi žele da takvi statusi budu što češći sa što više događaja koje žele s drugima podijeliti. Zanimljivosti koje će zaokupiti zanimanje ostalih, nas same će na trenutak ili na duže učiniti posebnima i u središtu pozornosti.
Činjenica i događaj Kristova uzašašća, čini nas vazda novima i posebnima. Nova je radi toga jer je to Božji čin a ne ljudski. Religijske prakse i obećanja izvan kršćanstva niti ne naslućuju, što znači biti u istoj slavi kao kod Krista. Stoga su ova Kristova poruka i događaj uvijek novi, jer svaku generaciju kršćana i svakoga ponaosob nadahnjuje na zauzeti život i prepoznavanje Božjega lica u drugim ljudima i iščekivanja susreta s Licem Kristovim.
Anđeo je govorio apostolima, kao što i nama danas govori: „ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo?“ Odgovornost nije vrijeme stajanja i gledanja, već aktivnosti, rada i svjedočenja. Imati novi status kod Oca znači svjedočiti za njega. Naviještati ga svojim djelima i riječima, kako bi se i drugi uključili u ponudi spasenja.
Onaj koji je uzašao, računa i na svakoga svojega vjernika. Ohrabrenje koje osjećamo kod pogleda prema nebu, daje nam snagu da život prihvatimo na novi način, jer nam se otvara novi smisao i mogućnosti za razumijevanje života na zemlji. Krist želi pokazati te da i mi pokazujemo da je trajno prisutan uz nas, da nam je status neprestano usklađen s njegovim pozivom. Neka se to dogodi na osobit način danas u svijesti o našem statusu u svijetu, koji nas čeka i onomu u kojemu živimo.
Fra Mate Tadić
