Zašto kardinal bl. Alojzije Stepinac još nije proglašen svetim i kada će, pitanje je koje sve češće postavljaju mnogi hrvatski vjernici. No, čini se kako je to pitanje postalo ne samo vjersko nego i političko.

U očekivanju kanonizacije postupak se sve više usložnjava, a ne manjka ni senzacionalizma, pa je tako Globus nedavno objavio da papa Franjo ipak neće proglasiti Stepinca svetim! Navodno Papa kanonizaciju za svoga pontifikata neće odobriti, nego će odugovlačiti.

– Preuzeo je na sebe dosta riskantan potez, stvari su se jako zaoštrile, i sad – što god odluči, izazvat će vraga. Mislim da je on sve više svjestan toga. Ako procijeni da bi moglo doći do još većih sukoba između dviju crkava, neće se usuditi odlučiti da ili ne. On jest hrabar u mnogočemu, ali ovo bi sad više bila politička nego crkvena hrabrost. Mene bi ugodno iznenadilo kad bi donio odluku – ovakvu ili onakvu. U svakom slučaju, nepredvidljiv je, ima svoj stil – izjavio je jedan od vatikanskih poznavatelja prilika.

Pater Bono Zvonimir Šagi čvrsto je uvjeren u Stepinčevu kanonizaciju – kad-tad, pa makar i u malo udaljenijoj budućnosti, ali je svjestan toga da papa Franjo, nakon što ga komisija upozna sa svojim stajalištima, može sa svojom odlukom otezati “unedogled”.

Bivši veleposlanik RH pri Svetoj Stolici Filip Vučak kaže da je tijekom svog oproštajnog posjeta u listopadu 2015. upoznao papu Franju s reakcijama u Hrvatskoj na zastoj u kanonizaciji kardinala Stepinca, kao i s mogućom zloupotrebom njegove velikodušnosti oko osnutka mješovitog povjerenstva. Pritom ga je upozorio da bi na kraju moglo doći do pogoršanja, a ne do poboljšanja odnosa između katolika i pravoslavnih, pa i između Hrvatske i Srbije, što je Papa upravo osnutkom toga povjerenstva htio izbjeći.

I neki drugi važni izvori daju signale da je malo vjerojatno da bi u neko skoro vrijeme moglo doći do Stepinčeve kanonizacije, a pritom upozoravaju i na činjenicu da rad komisije ne može biti kvalitetno obavljen unutar godinu dana, to prije što će se članovi komisije tek u travnju ove godine suočiti s nekim konkretnim povijesnim dokumentima, vezanim uz Stepinčev slučaj.

No, podsjetimo, kada je papa Ivan Pavao II. u listopadu 1998. ispred pola milijuna vjernika u Mariji Bistrici beatificirao Stepinca, očekivalo se da će relativno uskoro uslijediti i njegovo proglašenje svetim. Iz Vatikana su posljednjih godina stizale najave da je kanonizacija blizu, međutim, čini se kako je papa Franjo odlučio pričekati. Razlog? Navodno ne želi izazvati Srpsku pravoslavnu Crkvu, koja Stepinca smatra suodgovornim za zločine nad Srbima u NDH-u. “Franjo iznad svega želi posjetiti Rusiju, a to neće moći navuče li na sebe bijes pravoslavaca, koji nemaju dobro mišljenje o Stepincu. Zato malo odugovlači s njegovom kanonizacijom, ali mi vjerujemo da nije u pitanju Stepinčevo proglašenje svetim”, smatra utjecajni svećenik blizak Kaptolu.

Inače, za Srbe Stepinac je bio i ostao kontroverzan zbog podrške Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, iako je već 14. svibnja 1941. poslao ustaškom poglavniku Anti Paveliću prosvjedno pismo zbog ubojstva 260 Srba u Glini, a potkraj 1943. godine, dvije i pol godine nakon prvih masovnih likvidacija, održao je propovijed ispred zagrebačke katedrale, u kojoj je konačno osudio zločine u NDH-u. Generalno gledano, za Katoličku Crkvu ovo su dokazi Stepinčeva humanizma i distanciranja od ustaštva, dok će u SPC-u argumenirati kako nadbiskup nije činio gotovo ništa da spriječi pogrome.

Jedan od vodećih stručnjaka za Stepinca je fra Petar Jeleč, profesor povijesti na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, koji je doktorirao o temi “Katolička Crkva u BiH i NDH”. Premda iznimno kritičan prema ulozi Katoličke Crkve u NDH-u, Jeleč je prije nekoliko godina zauzeo distancu kada je riječ o Stepincu, kojeg je opisao kao gorljivog antikomunista, međutim nipošto i krivca za ustaške zločine: “Povijesno je neodrživa teza da se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na isti način borio protiv komunizma i nacifašizma kako se to pokušava revizionistički prikazati u crkvenim publikacijama s hagiografskim tendencijama. Borba nadbiskupa Stepinca protiv komunizma bila je jasna i dosljedna od početka, kroz čitavo vrijeme rata (a i poslije), dok je borba protiv nacizma i fašizma imala svoju evoluciju i nije bila otpočetka tako jasna i nikad tako odlučna kao protiv komunizma. Isto tako je neodrživa teza da je riječ o ‘ratnom zločincu’, ‘najvjernijem suradniku ustaškog režima’, kako je to kroz dugi niz godina plasirano u komunističkoj i velikosrpskoj historiografiji i publicistici sve do najnovijeg vremena. Stepinac je na završetku rata bio podvrgnut montiranom procesu i nevino osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Milovan Đilas u svojim memoarima napominje kako je Stepinac osuđen ne toliko zbog suradnje s ustaškim režimom tijekom rata, koliko zbog odbijanja suradnje s komunističkom vlašću, odnosno zbog ‘njegova opozicionarstva poslije rata’”, napisao je Jeleč.

Međutim, u Srbiji dominira izrazito kritičan stav o Stepinčevoj ulozi u II. svjetskom ratu. Povjesničari tvrde kako su u historiografiji “već dosta dugo dostupni izvori na osnovi kojih je stvorena uglavnom uvjerljiva slika o političkom delovanju nadbiskupa Alojzija Stepinca, iako još mnogi važni arhivski fondovi nisu dostupni istraživačima, prije svega oni iz vatikanskog arhiva, ali i iz britanskih i nekih drugih”. Odmah poslije rata stvorena je izrazito negativna slika oslonjena na sudski proces iz 1946., a danas svjedočimo stvaranju apologetske slike nadbiskupa Stepinca kao borca protiv desnog i lijevog totalitarizma koji se iznad svega zauzimao za hrvatsku državu i njezin narod.

U zagrebačkim historiografskim krugovima prevladava potpuno drukčije gledanje na postupke nadbiskupa Stepinca.

Miroslav Akmadža, povjesničar i izvanredni profesor na Hrvatskim studijima, koji je autor knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj”, smatra da je sudski proces protiv Stepinca bio montiran, kao i svi ostali sudski procesi koji su u to vrijeme služili režimu za obračun s ratnim i političkim protivnicima. Činjenica je da su svi koje je režim smatrao zločincima, a bili su dostupni odmah nakon rata, odmah osuđeni po kratkom postupku. No, kad je u pitanju Stepinac, to se nije dogodilo, jer ga se takvim nije ni smatralo. Obračun sa Stepincem uslijedio je nakon Pastirskog pisma Biskupske konferencije iz rujna 1945., u kojem se oštro i javno kritizira komunistička vlast. Režim je tada uvidio da se biskupi nisu spremni pokoriti režimu i da mogu biti velika opasnost za budućnost režima. “Zato su odlučili suditi Stepincu, kako bi obezglavili Crkvu i unijeli strah među ostale biskupe. Također je suđenje Stepincu poslužilo za ravnotežu, nakon što je netom prije osuđen Draža Mihailović. Srpska strana, posebice Srpska pravoslavna crkva, smatrala je da na hrvatskoj strani nije osuđen nitko Mihailovićeva ranga, jer su vodeće ustaše pobjegle iz zemlje, pa su ustrajavali na suđenju Stepincu. I sam Tito je javno ustvrdio da je morao udovoljiti pritiscima pravoslavnog stanovništva ‘jer pravoslavno stanovništvo smatra Stepinca ratnim zločincem i tu ništa ne možemo mijenjati’”, smatra Akmadža.

U usporedbi s današnjom pravnom praksom sudski postupak protiv Alojzija Stepinca bio je daleko od demokratskog. Sud je odbio zahtjev odvjetnika da se na procesu pojave Milutin Radetić, primarijus sveučilišne klinike u Zagrebu, Julije Budisavljević, Aleksandar Ugrenović i još neki poznati Srbi koji su željeli svjedočiti da im je Stepinac pomagao za vrijeme rata. “Dokazi protiv Stepinca na sudu bili su obični politički pamflet. Ni za jednu točku optužnice, ako ih idemo pomno i stručno analizirati, nema argumentiranog dokaza. Sam je proces bio igrokaz jer je Sud onemogućio mnoge svjedoke koji su željeli svjedočiti u Stepinčevu obranu, pa tako i pojedine Srbe i Židove. Sve je bilo popraćeno javnom hajkom. No, i sama činjenica da je Tito osobno naredio njegovo suđenje dovoljno govori o legalnosti i legitimnosti suđenja”, upozorava Akmadža.

“Crkvena hijerahija je u najvećoj mjeri podržala osnivanje NDH kao države, jer je i ona, kao i većina hrvatskog naroda, željela svoju državu. No to ne znači da su svi podržavali režim kao takav i njegove postupke. Tako se i Stepinac veselio hrvatskoj državi, ali se prema režimu odnosio čisto formalno i protokolarno, kako se Crkva odnosi prema bilo kojem režimu. Jer kad bi se gledala forma odnosa prema državnim vlastima, onda bi se za crkvenu hijerahiju moglo reći da je podržavala i Kraljevinu Jugoslaviju i NDH i komunističku Jugoslaviju. Sam čin poštovanja države i formalni susreti s njezinim predstavnicima (susretao se i s Pavelićem i s Titom i s Bakarićem) ne znače podršku tim osobama, a još manje znače sudioništvo u ratnim zločinima ili podršku istima”, smatra Akmadža.

Povjesničar Ivo Banac misli da je Stepinac višestruko neshvaćen i kod poštovatelja i kod osporavatelja. “Bio je jednostavan i izravan, prvi čovjek iz puka na čelu zagrebačke Crkve, hrabar i nepotkupljiv. Nije se želio suprotstavljati ni Paveliću ni Titu, no suprotstavljao im se kad druge opcije nije bilo. Čehoslovačkom poslaniku Girsi objasnio je 1937. kako Crkva može bolje djelovati u demokratskim zemljama. Nažalost, to nije bila opcija u njegovu vremenu. Kao katolički prelat bio je posvećen evangelizaciji hrvatskog radništva. Većina crkava na zagrebačkoj periferiji iz njegova su vremena. Komunizam je doživljavao najopasnijim protivnikom Crkve, što je razumljivo kad se uzmu u obzir ruski, meksički i španjolski progoni iz međuratnog razdoblja. Premda nije bio posebno karizmatičan, narod je u njemu prepoznao svog pravog pobornika i uzvratio mu ljubavlju. Zato je u Lepoglavi, krašićkom progonstvu, ali i u grobu, bio moćniji od onih koji su ga osudili. Nema dvojbe da je jedna od najpozitivnijih ličnosti hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća. To je ujedno i ključ za niz kontroverzi vezanih uz njegovu osobu”, pojasnio je Banac.

Ivo Banac osporava i optužbe prema kojima je Stepinac organizirao pokrštavanja Srba i njihov prijelaz na katoličanstvo. On podsjeća da su ustaše u jednom trenutku doista povjerovali da bi prijelaz pravoslavnih u katoličku crkvenu organizaciju mogao biti oblik denacionalizacije Srba u NDH-u. Kompromitantno je to što je bilo i katolika, među njima i biskupa, koji su vjerovali da bi takvo što bilo korisno i s duhovnog stajališta. Međutim, Stepinac je u prijelazima vidio samo trenutnu ispomoć Srbima, bez iluzija na dugoročni kanonski učinak ove problematične prakse, koja je bila kratkotrajna i različito primjenjivana u dijelovima NDH.

“Na suđenju 1946. rekao je: Gospodin državni tužilac sigurno ne zna da sam morao premještati svoje župnike jer im je prijetila smrtna opasnost od pravoslavaca što ih nisu htjeli primiti u crkvu i prevesti u katolike… Znači da je situacija bila tako teška i mučna da se Crkva morala provlačiti kao zmija na sve moguće načine da prođe kroz tu buru i oluju bez bola i da su ta pokrštavanja bila uglavnom vršena da se srpskom narodu pomogne što se moglo pomoći”, kaže Banac.

Bilo kako bilo, još početkom prošle godine, iako se u medijima prosipalo dosta spinova oko Stepinca, činilo se kako će blaženi Alojzije Stepinac ipak ubrzo biti proglašen svetim. Papa se sastao s hrvatskim izaslanstvom u kojem su bili i zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić te porečki i pulski biskup Dražen Kutleša, a izvijestili su kako Papa ne dvoji oko kanonizacije, bez obzira na novoosnovano tijelo za istraživanje uloge blaženoga kardinala Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata.

To je prenio zadarski nadbiskup Želimir Puljić, koji je nakon susreta s Papom gostovao na HRT-u, prenoseći Papine poruke o kanonizaciji. Tako je dodao da je papa Franjo poručio da će kanonizacija biti ubrzo, odnosno da “neće proći puno vremena” do tog trenutka, kao i da sam papa Franjo nimalo ne dvoji oko Stepinčeve “svetosti”.

No, samo godinu poslije (veljača 2017.) u Novom Sadu je počela raditi katoličko-srpskopravoslavna komisija osnovana na poziv pape Franje. Svrha je komisije da se dade mogućnost i hijerarhiji srpskog pravoslavlja da iskaže svoje viđenje svetosti blaženoga Alojzija Stepinca.

U HRT-ovu Studiju 4 o tome je govorio don Anton Šuljić. Predstavnik srpskopravoslavne komisije nije sudjelovao u emisiji iako su bili pozvani. Mitropolit Porfirije je u Novom Sadu, a oni koji su u Zagrebu nemaju dopuštenje za nastupe do završetka rada komisije.

U Komisiji nisu samo svećenici. S katoličke strane je kardinal Bozanić, biskup Antun Škvorčević, biskup mostarski Perić, dr. Mario Jareb i dr. Jure Krišto. S pravoslavne strane među ostalima je u komisiji episkop Porfirije, episkop Jovan, episkop Amfilohije, episkop Irinej i bivši veleposlanik Republike Srbije u Vatikanu, kazao je Šuljić.

“Zaključak ove katoličko-pravoslavne komisije ne može potpuno zaustaviti ili odgoditi beatifikaciju blaženoga kardinala Alojzija Stepinca”, dodao je. Mislim da je ovo s Papine strane gesta izrazito dobre volje. Ovo je bez presedana događaj u povijesti odnosa dviju crkava, da se jedna crkva ‘miješa u stvari druge crkve’. Dakle, zaključci ove komisije ne mogu nikako utjecati na beatifikaciju, kako je i na samom početku rečeno. Činjenica da je Papa htio da se o kardinalu Stepincu govori s povijesnim činjenicama, pa je imenovao i sa svoje strane voditelja koji je povjesničar, zapravo hoće na svoj način pokazati dobru volju da se rasvijetle okolnosti i činjenice. Međutim, postupak za beatifikaciju blaženog Alojzija Stepinca da bude proglašen svetim je završen.

Činjenica je i da svetac jedne crkve ne mora biti priznat i kao svetac druge crkve. Npr. Katolička Crkva nikada neće priznati sveca Nikolaja Velimirovića, kojega je Srpska pravoslavna Ckrva proglasila svecem 2003. godine”, naveo je don Anton Šuljić te dodao: “Međutim, svetac Katoličke Crkve bit će blaženi kardinal Alojzije Stepinac. On prelazi konfesionalne granice jedne nacije. On će biti i u Papui Novoj Gvineji među katolicima također svetac.”

Komentirajući to da među hrvatskim visokim katoličkim klerom ima onih koji smatraju ovakav postupak pape Franje nepravednim prema Hrvatima, Šuljić je kazao da to može biti. “Ima ljudi koji se ne slažu s time, ali ja mislim da je dobro da se razgovara. Uvijek je dobro da se razgovara. Sjetimo se i da je u svezi s Piom XII. Papa rekao – neka se argumenti stave na stol”, podsjeća Šuljić.

Na upozorenja kako se očekuje da će SPC iznijeti argumente o umiješanosti blaženog Stepinca u zločine NDH, Šuljić je pak kazao kako bi volio vidjeti kakvim dokumentima i argumentima oni raspolažu. “Zato ću se suzdržati od komentara. Mislim da tu postoji jako puno utjecaja komunističke propagande. Znamo što je prošlih dana govorio ministar vanjskih poslova Republike Srbije Ivica Dačić. Kad netko govori izvan onih relevantnih dokumenata i pokazatelja, tada se može dogoditi da netko baci neku floskulu i onda se svi za nju hvataju. Volio bih vidjeti što će tu biti”, dodao je.

Predvodeći euharistijsko slavlje u povodu 25. obljetnice priznanja Hrvatske, kardinal Josip Bozanić spomenuo se i kardinala Alojzija Stepinca, u kojemu “oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole i koji je vide tek kao neželjenu privremenost vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka”.

– I danas se njegov lik pokušava prikazati spornim da bi se opravdalo vlastitu zarobljenost neistinama, vlastitu zatvorenost uma i srca. A mi dobro znamo da u njemu svakoga dana toliki vjernici, koji dolaze ovamo na njegov grob, prepoznaju ljubav Božjega Jaganjca – rekao je kardinal Bozanić.

Zaključno, poslužimo se citatom književnice Naomi Novik: “Možeš izvikivati istinu u zrak dovijeka, i cijeli život posvetiti njezinom provođenju u djelo, ali što vrijedi ako te nitko ne dođe poslušati!” Nadamo se da će papa Franjo poslušati glas naroda hrvatskog i nakon što komisija odradi svoje istinu o svetosti Alojzija Stepinca napokon provesti u djelo te njegovom kanonizacijom završiti cijelu priču o Stepincu. Bez obzira na to koliko raj bio “prebukiran” blaženicima i svecima.