U jednom velegradu na stanici metroa mlada žena stajala je iza kolica prodajući perece. S prednje strane kolica bio je veliki natpis: “Svježi pereci 5 centi komad.” Svako jutro tuda je prolazio jedan bankarski službenik. Pogledao bi tu mladu ženu i bilo bi mu je žao što mora tako rano ustajati kako bi zaradila to malo novca. Učinilo mu se da kod nje i nije tako velika gužva. Kako bi joj pomogao, odlučio joj je svakog jutra ostaviti pet centi bez da uzme perec. Radio je to svako jutro, a mlada žena bi uvijek ljubazno zahvalila. Jednoga jutra ta se mlada žena obratila ovom bankarskom službeniku u trenutku kada joj je davao pet centi.
“Gospodine, htjela bih vam nešto reći!”, progovorila je sramežljivo.
“Da svakako,” odgovori čovjek i nastavi: “Sigurno bi se željela sa mnom upoznati. Očito želiš znati tko sam ja, ili tko je taj čovjek koji svako jutro ostavlja pet centi, a ne uzima perec.”
“Pa, i ne baš,” sramežljivo će mlada žena.
“Onda mi vjerojatno želiš zahvaliti,” uzbuđeno nastavi čovjek.
“Da, dobro, zahvaljujem vam, ali nije to ono glavno sam što htjela reći.”
“Dobro, reci mi što si htjela,” nestrpljivo nastavi čovjek.
“Pa, htjela sam vam reći da su pereci od jutros šest centi komad.”
Kako mi doživljavamo Krista? Doživljavamo li ga kao prijatelja, kao osobnog Spasitelja, ili samo kao ljubaznog gospodina koji nam nešto daje, a ništa ne traži za uzvrat. Ako nam nedostaje za naše želje, tada Ga tražimo, obavještavajući Ga da je sve poskupjelo.
Htio bih da u ovoj temi razmišljamo o svetom Petru. Sretat ćemo se i s drugim biblijskim ličnostima koje, svaka na svoj način, prikazuju određeni stav prema Bogu. Želio bi da malo zavirimo u život ovog čovjeka koji je pored svih padova, posrtaja i promašaja postao heroj vjere. Upravo zbog svog bogatog životnog iskustva možemo ga sa punim pravom smatrati svecem. Božja milost je djelovala u njegovom životu i učinila od njega osobu, sveca, osobi po karakteru slična Kristu. Pogledajmo njegov život, jer nam on uistinu može biti veliki uzor.
Ribolov preko dana
U jednoj knjizi čitao sam razmišljanje o svetom Petru, u kojem me nadahnuo naziv tog poglavlja. To poglavlje autor je nazvao: “Pođi za mnom, ili ostani tu i broji te mrtve ribe.” Taj mi se naziv strašno svidio. Bog u duhovnoj pustinji je Bog kojeg se drži na sigurnom rastojanju. Bog koji ispunjava naše želje, ali nam se ne miješa previše u život. Čuva nas, ali od nas ništa ne traži. Ne osuđuje nas ali, kako se to diplomatskim rječnikom kaže, ne miješa se u naše unutrašnje probleme. Nekada mislimo kako je to bio problem koji se očitovao samo u Starom zavjetu, gdje su ljudi poznavali Boga koji se očitovao u snažnim prirodnim pojavama. Zbog toga su se bojali i htjeli su, kad je riječ o Bogu, imati sigurnu odstupnicu.
Pretpostavljamo da se Bog Novog zavjeta očituje drukčije. U Isusu Kristu, to je ljubazni, milosrdni prijatelj, koji utišava bure, a nikako da ju izazove. Pred Njime ne moramo drhtati od straha, Njemu uvijek možemo prići. Neki primjeri iz evanđelja tome proturječe, a jedan od njih je posebno očit, iako mislim da i taj primjer često čitamo površno i nepotpuno. To je primjer o pozivu apostola Petra, Jakova i Ivana, koji je zapisan u Luki 5,1-11. “Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova, pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: “Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” Odgovori Šimun: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.“
Taj primjer počinje tako što Isus govori mnoštvu ljudi. Budući da se mnoštvo gura kako bi bilo što bliže Isusu, na obali više nema mjesta. Isus posuđuje lađicu od ribara koji su već prije nekoliko sati prestali raditi, i govori iz te lađice. Kada je otpustio narod, nakon završetka svoje propovijedi, obraća se ribarima, vlasnicima te lađice, koji stoje nešto dalje i peru prazne mreže. Poziva ih da ponovno uđu u lađe, izađu na pučinu i puste ponovno svoje mreže.
Vjerojatno dobro znate da ga Petar uvjerava: “Ja sam profesionalni ribar, u taj se posao razumijem, to je suvišno što od nas tražiš, to je bez veze. Ti si tesar, moguće da si propovjednik, i mislim da bi ti bilo bolje da se držiš onoga što najbolje znaš. A mi ribari znamo kako se love ribe, kada se love i gdje se love.“ A onda Petar završava, iako tako ne piše, ali mi tako nekako izgleda: “Dobro, na tvoju riječ mi ćemo to uraditi, da bih od tebe imao mira. Ispunit ću ti to, iako ja znam svoje. Ja znam da od toga i onako ništa neće biti, ali kada već ti to kažeš, napravit ćemo to.” Nakon toga znamo rezultat. Trgaju se mreže. Druga lađica mora doći u pomoć da bi uopće taj ulov mogli izvući.
Ono što je fascinantno u tom primjeru, a možda bi trebalo biti i uznemirujuće, je kako taj primjer završava. Luka 5.8. “Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Zašto je to Petar rekao? Zašto je Petar nakon takove demonstracije Božje sile reagirao riječima: “Gospodine, idi od mene, jer ja sam grešan čovjek”? Najčešće tu Petrovu reakciju interpretiramo nekim načinom koji nazivamo pobožnim. Petar je odjednom shvatio svoju grešnost, i priznaje to: “Gospodine, ja sam grešan čovjek, ja to ne zaslužujem, Tu je nešto što ne pripada mom životu. Moj život je previše običan, previše grešan, previše loš da se u njemu očituje takva božanska sila.“ Petar je odjednom shvatio tko je Isus Krist, a tko je on. Odjednom je shvatio Kristovu veličanstvenost, silu, božanstvo, nasuprot svoje nedostojnosti, uprljanosti i bezvrijednosti. Petrov život, koji je na svoj način bio niz neuspjeha, prokockanih prilika, polovičnih odluka i gubitaka. Petar se očito morao pred Isusom jako stidjeti. I zato mu kaže: “Gospodine, ja sam grešan, idi od mene.” Ovakvo tumačenje bih nazvao pobožnom interpretacijom.
No možda bi se to Petrovo ponašanje moglo razumjeti i malo drukčije. Pretpostavljam da bismo Petrovu reakciju mogli razumjeti na način da se on pravda za ono što je tom primjeru prethodilo. Je li Petar tog puta prvi put vidio Kristovu moć i silu? Je li taj ribolov bio prva prilika gdje je Isus Petru demonstrirao kako je On moćni Gospodar, ili je već prije toga Petar vidio kako je Isus moćan? Pitanje glasi: Zašto prije toga nije pao pred Isusom i rekao: “Gospodine idi od mene, jer sam grešan čovjek”?
Pogledajmo u prethodno poglavlje, Luka 4, 38-41. “Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im. O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.”
To je događaj koji prethodi ovom susretu s ribama. Mislim da je Luka vrlo precizno objasnio da je taj događaj prethodio svega nekoliko sati. Nije li to ozdravljenje bilo veći dokaz Božje sile i moći od tog čudesnog ribolova? Gdje se to sve odigravalo? U Petrovu domu! U njegovoj dnevnoj sobi. Petar je to vidio vlastitim očima, ali tamo nismo čitali da je Petar pred Isusom pao na koljena i priznavao svoju grešnost. Čak su i nečisti duhovi o njemu davali svjedočanstva da je On Božji sin. Dopustite mi da si predstavim i zamislim Petra kako sjedi tamo na svojoj verandi i pije svoj popodnevni čaj. Subota popodne je jako dobro vrijeme, a on pazi na mase koje dolaze k Isusu da ih ozdravlja. Zanimljivo je da ništa mu od toga što je vidio nije izgledalo ništa posebno, ništa čudnovato, niti vrijedno toga da bi pred Isusom pao na koljena, priznao mu svoje divljenje i vjeru. Zašto najednom to radi kod jezera? Možda zato što je to bila njegova profesija, pa ga se to nekako dotaklo. To je istina, ali nije li ozdravljenje čovjeka, ili istjerivanje nečistih duhova, veće čudo od čudnovatog ribolova, gdje još uvijek možemo reći da je to mogla, možda, biti slučajnost?
Zamišljam Petra kako sjedi na obali i broji ulovljene ribe. Brzinom kalkulatora izračunava koliko će za to dobiti novca. Kroz glavu mu se vrti novi plan: koliko će od toga uzeti za isplatu duga i što će za ostatak još kupiti. Izvanredan priljev sredstava, nešto kao da ste dobili na sportskoj prognozi. A onda se radosno smijulji, oduševljen neočekivanim blagoslovom kojeg je dobio. Radosno se smije na sve ljude. Možda mu je pala na um ideja da bi bilo dobro da Isusu ponudi nekakvu poslovnu suradnju, da mu ponudi udio u svom poduzeću. Mogli bi obojica imati udjel u svakoj ulovljenoj i prodanoj ribi.
Pogleda zatim na Isusa, a u njegovim očima otkrije nešto što ga šokira. Odjednom shvati da će to sve ipak biti drukčije. Odjednom shvati da poziv Isusa Krista ne znači da će Isus Krist slijediti Petra, već da je Isus uputio poziv da Petar slijedi Njega. To što će Krist stupiti u njegov život, neće značiti da će se Petar i njegova firma promicati, da će sebi izgraditi karijeru, da će si povećati dobit i plaću. To ne znači da će imati veći ugled kod ljudi i da će od trenutka upoznavanja s Isusom uvijek imati pun i novcem nabijen novčanik. Odjednom Petar shvaća da Isus ne ulazi u njegov život da bi punio njegove mreže. Odjednom shvaća da će uslijediti nešto što će stubokom promijeniti njegov život. Poziv: “Pođi i slijedi me” ni u kojem slučaju ne znači ništa drugo već da tamo, na obali jezera, sve ostavi. Morat će ostaviti lađicu, mreže, taj ogromni ulov, tu sigurnost i udobna očekivanja. Čini mi se da u takvom stanju i u takvom razmišljanju Petar pada pred Isusom i moli ga: “Gospodine, idi od mene! Grešan sam čovjek. Gospodine, idi od mene da bi u mom životu moglo nešto ostati. Napusti me, Gospodine, jer u protivnom ja ću morati sve napustiti.” Možda u taj događaj ubacujem više nego što je evanđelist želio napisati, ali mi to izgleda jako prirodno i logično.
Čini mi se da se tako nešto u našem okruženju odigrava svaki dan. Isus ulazi u nečiju lađicu, puni mu mrežu, čovjek najednom počinje s poslom, ima veću plaću, ima ljepšu karijeru i u svemu je uspješan. Čini mi se da se religiozan čovjek na tom mjestu počinje moliti: “Bože, idi od mene.” Time misli reći: “Bože, sada si me blagoslovio; nemoj mi sada uzeti taj blagoslov. Ostavi mi da to koristim, ostavi mi da u tome malo uživam. Idi, Gospodine, da se ne moram toga odricati. Idi, Gospodine, da bih taj blagoslov mogao okusiti i u njemu uživati. Gospodine, ja ću te opet pozvati kada više ništa ne budem mogao uloviti, kada bude malo riba.”
Otkrio sam to i na sebi i na drugima. Kada nam posao ide dobro, kada stojimo pred odlukom hoćemo li na godišnji odmor ići na Jadran, u Grčku ili ćemo ići na krstarenje, kada stojimo pred odlukom hoćemo li kupiti VW ili BMW, nisam primijetio da pred takvim odlukama ljudi imaju posebne molitvene trenutke ili da uzimaju za to post. Najednom osjećamo da se u tome možemo sami snaći. Mi valjda znamo što je dobro za nas. Rijetko tražimo Božje vodstvo u takvim situacijama i tek iznimno tražimo pomoć kod donošenja takvih odluka. Sami sebe uvjeravamo kako je to naša privatna i osobna stvar. Kada dođemo u probleme, kada nas uhvati neka bolest, kada izgubimo posao, kada doživljavamo neugodnosti – tada se najednom počnemo moliti, bez obzira na vrijeme, molimo se intenzivno i ustrajno. Na kraju smo spremni zatražiti da se za nas mole i drugi. Tada se molimo: “Gospodine, dođi. Dođi, Gospodine, i napuni te naše životne mreže.”
Jeste li ikada čuli da je netko došao kod drugog vjernika s molbom: “Molite se za mene. Imam veliki novac i ne znam u što bih ga investirao.” Jeste li takvo nešto doživjeli? Je li vas netko molio: “Molite se za mene kako bih tu imovinu, koju sam zaradio ili naslijedio, ispravno upotrijebio, na blagoslov meni i ljudima oko mene.” Ako ste slučajno tako nešto doživjeli, javite mi nekako, jer bih volio vidjeti barem jedan takav primjer u životu. U takvim trenucima imamo osjećaj da to možemo sami. Možda zaboravljamo da je Isus također rekao: “Gdje je naše blago, tamo je i naše srce.”
Nemam nikakvo iskustvo da bismo tražili Božje vodstvo u odlukama kako se ispravno odnositi prema novcu i imovini. Kako postati odgovorni upravitelji, kako se sačuvati od ljubavi prema mamonu. Ne znam primjećujete li kako se malo o tome u našem društvu govori. Kako nam je neugodno kada se u crkvi govori o novcu, jer tada uvijek očekujemo da će to biti uvod u neko izvanredno skupljanje za neki projekt. U takvim trenucima zaboravljamo da je Isus vrlo često govorio o novcu. Napravite statistiku Isusovih govora. Često je govorio o imovini i o novcu. On je znao zašto. To je bilo zato što se to svakog od nas posebno dotiče. Možda ne svakog, ali većine.
Počinjemo se moliti u trenutku kada nam je loše. Kada nam se životna lađica prevrne, ili dok su sve mreže potrgane, ili dok nema nikakvih riba, ili kada nakon raspodjele tih riba nije ostalo dovoljno za naše potrebe. Tada najednom otkrijemo da bi nam u tome mogao pomoći samo Bog. To sam utvrdio iz vlastitog iskustva. Kada mi dobro ide, imam najveće iskušenje moliti se: “Gospodine, idi od mene. Možda te negdje drugdje trebaju, možda te negdje očajnički mole, možda bi mogao negdje drugdje nekomu pomoći. Meni je za sada dobro, trenutno mi nije potrebna tvoja zaštita, sada me uistinu ne moraš uznemiravati svojom prisutnošću i trenutno se ne moraš toliko osobno miješati u moj vlastiti život.”
U načelu mi se, donekle, ta duhovna pustinja počinje sviđati. To je takva ribarska lađica. Dobro je izrađena i dobro ju poznajem. Znam svaku pukotinu na njoj, poznajem svaku nit na mreži, znam kako miriše s ribama, znam kako miriše blatom, kako miriše starim drvom, vodom i vjetrom. Znam kako se u ruci ponaša ta stara užad, to staro izblijedjelo drvo. Znam kakav je osjećaj kada mreža počne trzati i znam također što to znači kada ju je teško izvaditi iz vode. Znam to. Ja poznajem tu ribarsku lađicu svog života. Zapravo, ovoga trenutka Bog mi previše i ne nedostaje. Ako Boga zovem na intervenciju, to bi značilo da bih trebao neku čistačicu koja bi za mnom pomela i očistila nekoliko promašaja iz mog života. Povremeno bih ga trebao i kao šamana, kada to sa ribama baš i ne ide. Zapravo, da bi mi bilo dobro, ta mreža bi trebala uvijek biti puna.
Ponovni ribolov
Ne znam je li vas kada užasnulo to što nas Ivanovo evanđelje izvještava kako se Isus nakon smrti na križu, nakon svog uskrsnuća, sreo s učenicima. Za njih je imao zadatak, imao je veliki nalog. Puhnuo je na njih Svetoga Duha, obećao im je Duha u punini. I pored svega toga Petar je odlučio vratiti se svojoj lađici. Evanđelje po Ivanu 21, 1-6 opisuje nam još jedno ponavljanje istog iskustva, isti primjer koji je opisao Luka. Primjer koji se dogodio na početku zajedništva Petra s Gospodinom Isusom Kristom. Gotovo isti događaj dogodio se Petru još jedanput i na kraju.
Kad je sv. Petar shvatio da je na obali Isus Krist, izvještaj kaže da je skočio u vodu i trudio se najbrže doći do Isusa. Izvještaj kaže da je tamo Isus sa svojim učenicima imao radni doručak. Za vrijeme tog radnog doručka dogodio se onaj dijalog Petra i Isusa gdje je Isus tri puta pitao Petra: “Ljubiš li me?” Meni to nekako odzvanja ne kao pitanje: “Petre, ljubiš li me više nego svi ostali?”, već kao pitanje: “Petre, ljubiš li me više nego tu svoju lađicu? Ljubiš li me više nego tu svoju životnu sigurnost koju si izgradio za sebe?” Onda mi odzvanja ponavljanje tri puta onog Isusovog poziva: “Hodi i slijedi me! Petre, sada me uistinu slijedi, ovaj puta ozbiljno i ovo je posljednji poziv. Ovaj te put pozivam da ostaviš sve i ozbiljno pođeš za mnom.”
Ribarska lađica, duhovna pustinja, to su dobra utočišta onih koji imaju sporo srce da vjeruju. To je pretplaćeni put za one koji žele siguran život svakog trenutka, život koji je predvidiv, osiguran, smiren, siguran, bez iznenađenja. To je pretplaćeni put onih koji ne žele ići na daleku pučinu, već se radije drže obale. To je pretplaćeni put onih koji žele sigurnog Boga koji daje sigurnost, ali i Boga koji s nama održava sigurnosni razmak. Ponekad nam se dogodi da iz crkve odemo oduševljeni novim osvjedočenjem i novom odlukom da ćemo služiti našemu Gospodinu Isusu Kristu, da ćemo u sili uskrsnulog Isusa Krista izaći u svijet i početi iz svih svojih sila stvarati od naroda Kristove učenike. Nekada nam to izdrži najdulje do srijede, a nekada do trenutka dok ne dođemo do auta parkiranog ispred crkve. Ponovno se opet slučajno, ili planski, vraćamo svojoj lađici.
“Hodi i slijedi me!” Zašto tražimo Božju prisutnost? Zašto tražimo Božju blizinu? Kada analiziram svoje motive, poštene i stroge osvrte, često otkrijem da čeznem za Božjom blizinom, za blizinom Boga koji će mene slijediti, koji će biti spreman sa mnom ići u moju lađicu. Koji će biti spreman uvijek, kada to ja budem trebao, napuniti moje mreže. S druge strane strahujem od Boga koji je tako izravan, koji je tako osoban, koji me postavi pred nekompromisni zahtjev: “Hodi i slijedi me!”, i ne daje mi mogućnost drugog izbora.
“Gospodine, a što će biti s tim što ostaje? Što će biti s mojom lađicom? Što će se dogoditi s tim mojim ulovljenim ribama? Zapravo, zašto si mi te ribe baš sada dao? Zašto me nisi jučer pozvao? Jučer nisam bio uspješan. Jučer mi je to sve išlo na živce. Jučer bih bio najradije sve to šutnuo. Da si me jučer pozvao., to bi bio tako elegantan izgovor, elegantan razlog zašto to ostaviti. Zašto me najprije blagosloviš, zašto mi najprije ispuniš te moje neizgovorene želje, pa me onda pozoveš da to sve ostavim i slijedim te?
“Hodi i slijedi me!”
“Ali gdje te trebam slijediti?”
“Tamo kamo te povedem!”
“A što ću tamo raditi?”
“To što ti budem rekao!”
“A koliko dugo će to trajati?”
“To ti neću odgovoriti!”
“Ali ja ipak znam da bi ti htio zauvijek.”
Jedno je u svemu tome sigurno, Znam točno što će se dogoditi ako odbijem. Tada će vrijediti ono što je napisao autor one priče: “Ostani onda i nastavi brojati te svoje mrtve ribe.” Uglavnom nam se sviđa sve što nas dovodi blizu Gospodina Isusa, ali instinktivno se držimo daleko od Boga, na sigurnoj udaljenosti, što je posljedica naše grešne prirode. Stoga, ako bi se pojavila bilo koja sila koja bi nas približila Bogu, morala bi biti očitovanje Njegove spasiteljske milosti.
Radi dopune ove slike, dopustite mi još jednu ilustraciju iz Evanđelja po Marku 10. Opisuje dva događaja – dva događaja koja su potpuno različita, a opet imaju jednu zajedničku rečenicu koja ih spaja zajedno. Marko 10, 35- 45: “I pristupe mu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: “Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo. A on će im: “Što hoćete da vam učinim? Oni mu rekoše: “Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva. A Isus im reče: “Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Oni mu rekoše: “Možemo.” A Isus će im: “Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno. Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: “Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“
Dva učenika dolaze do Isusa s molbom da im Isus, slikovito rečeno, potpiše bjanko ček. Isus im postavlja pitanje: “Što hoćete da vam učinim? Svoj zahtjev oni su formulirali vrlo precizno: “Gospodine, mi želimo biti vrlo otvoreni i jasni. Ono što želimo je da jedan od nas dvojice bude s tvoje desne strane, a drugi s lijeve strane u tvojoj slavi.” Isus im na tu njihovu preciznu i jasnu molbu odgovara vrlo jasno: “Ne!”
Nakon toga u evanđelju po Marku zapisan je i drugi događaj. To je ozdravljenje slijepca iz Jerihona. Marko 10,46-52: “Dođu tako u Jerihon. Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.”
Taj drugi događaj govori o slijepom Bartimeju, o čovjeku koji je osuđen na prošnju, na milost i nemilost drugih ljudi. Jednog trenutka zaključuje da je ta buka i galama na ulici povezana s pratnjom Isusa koji tuda prolazi. Uhvatio je tu priliku i počeo vikati: “Isuse, smiluj mi se.” Tu su se odmah našli ljudi koji ga umiruju, koji ga ušutkavaju, uče ga pristojnom ponašanju. Moguće je da su među tim “moralistima” bili Jakov i Ivan. Takvi moralisti jako dobro znaju što jest i što nije pristojno u prisutnosti Isusa Krista. Izvještaj kaže da usprkos tomu slijepi Bartimej još više viče: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” To je tako prosto, to je očajnički, to je direktno i to je uznemirujuće. Isus mu postavlja pitanje, doslovno isto kao tim učenicima maloprije: “Što hoćeš da ti učinim?” Isto pitanje. Slijepi Bartimej bez predomišljanja odgovara. Njemu je također jasno što želi od Isusa: “Učitelju moj, da progledam.” Isus Krist, koji je tako nježno, ali jednoznačno odbio Jakova i Ivana, ispunjava želju slijepom Bartimeju: vraća mu vid. Luka tomu dodaje: “I on odmah progleda i uputi se za njim.”
Pitanje glasi: “Što želiš da Isus za tebe učini?” Dopustite mi da to pitanje malo preformuliram u duhu naziva ukupnog našeg razmišljanja: “Zašto želiš biti blizu Isusa? Što hoćeš da napravi za tebe?” Neki dolaze k Njemu da bi se mogli postaviti naprijed, s desne ili lijeve strane Njegove slave, ali drugi dolaze jedino s razlogom da bi mogli progledati kako bi mogli ići za Njim i hvaliti Boga.
Vjerujem da smo svi iskusili i osvjedočili se da Isus ima silu i moć, a moć ima zasigurno neku čaroliju, neku neodoljivu privlačnost. Moć izgleda tako ugodno kao šum anđeoskih krila, ali je s druge strane opasna kao zmija otrovnica. Prijašnji ministar SAD-a Henry Kissinger svojevremeno je političku moć nazvao velikim afrodizijakom. Zašto se ljudi vole vrtjeti oko moćnih i bogatih? Zašto je tako neodoljivo za ljude da kao djelatnici uđu u sve te urede koji im se u životu ponude? Mislite li da su svi ti ljudi, koji su u vladi ili ministarstvima, tamo zato što žele služiti ljudima za njihovo dobro, plemenito služiti, u interesu ljudi te zemlje? Nisam siguran da bih među vama pronašao ijednoga koji je u to potpuno osvjedočen.
Neki su ljudi možda i otišli gore da bi služili. Ipak mislim da je većina tamo zato što su okusili nešto od te čarobnosti i privlačnosti moći. Moć je droga. Ona hipnotizira, postaje navikom. Čovjek ju treba, sve veću i veću dozu. Isus Krist, kojemu je povjerena sva moć na nebu i na zemlji, postavlja pitanje: “Što hoćeš da ti učinim?“ Mislim da je prirodno pljeskati ljudima koji su po našem viđenju došli bliže Božjoj prisutnosti. No to ipak ne govori o cjelovitoj istini. Da se dođe bliže Isusu, treba nam snaga. Tu snagu može poticati više motiva. Ovdje mislim da je samoispitivanje uistinu na mjestu. Isus pita: “Što hoćeš da ti učinim?” Izuzetno je bitno kakav će biti naš odgovor. Upravo naš odgovor opisuje nas same.
Priznanje Mesije
Jednom prigodom Isus je razgovarao sa svojim učenicima. Postavio im je pitanje: “Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji? Oni rekoše: “Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka. Kaže im: “A vi, što vi kažete, tko sam ja? Šimun Petar prihvati i reče: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.
Nato Isus reče njemu: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima. Matej 16, 13-18.
Ovaj događaj i razgovor Isusa i svetog Petra mnogi kršćani smatraju veoma važnim. On to i je. Primjer je to trenutka kada će svatko od nas prije ili poslije morati donijeti odluku i u svom životu definirati tko je za mene, za zebe Isus Krist. Očito je to najvažnije pitanje koje nadalje usmjeruje našu duhovnost u ispravnom ili pogrešnom smjeru. To pitanje nije pitanje argumenata, dokaza ili tradicije. To pitanje nije pitanje konsenzusa ili dogovora. Ispravan odgovor na to pitanje je rezultat osvjedočenja Svetog duha.
Sjećam se prve posjete pape Ivana Pavla II u Zagrebu 1994 godine. Sjećam se i njegove propovijedi koju je održao na Hipodromu pred nekih milion posjetitelja i još možda dva miliona onih koji su to pratili preko televizije. Njegova propovijed je upravo bila na tu temu, “Ti si Krist!” Govorio je o toj važnoj odluci u životu u kojem smo kao narod određenog povijesnog trenutka izjavili tu važnu izjavu “Ti si Krist!” Također je naznačio i bit te osobne opredijeljenosti i osobne izjave. Svatko od nas morat će, ako to već nije uradio donijeti takvu odluku. O prihvaćanju ili odbijanju takve odluke ovisi naša budućnost ili vječnost. Sveti Ivan je to vrlo precizno definirao: Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni. 1. Ivanova 5,12.13.
Kada malo analiziram vjerovanje nekih vjerskih nekršćanskih vjerskih pravaca vidim da imaju veliki problem, prihvatiti Isusa Krista kao Sina Božjeg. Razgovarao sam s nekima koji mi tvrde da to ne mogu razumjeti. To se i ne može razumjeti nikakvom logikom niti prihvaćanjem ikakvih argumenata. Jedini način je to prihvati osvjedočenjem Svetog Duha. Možda mislimo kako je kod kršćana to bolje. Iznenadio sam se kada sam shvatio koliko u kršćanstvu po tom pitanju ima šarenila. Mnoga objašnjenja koja nastoje pokazati i dokazati da Isus nije Sin Božji. Shvatio sam tada da je to očito vjekovni problem koji se proteže od samih Isusovih suvremenika pa sve do danas, Isusa Krista ne prihvatiti kao Božjeg Sina. Sama bit problema se očituje u odbijanju Svetog Duha da nas osvjedoči u tu najvažniju spoznaju naše duhovnosti. Očito je zbog toga Isus i rekao da moramo biti kao djeca, jer djeca jednostavno imaju povjerenja u svoje roditelje, što bi trebala biti slika povjerenja u našeg Nebeskog Oca. Naš je problem što Boga želimo shvatiti racionalno, def
U tom razgovoru s Isusom, Petar je dao tu najvažniju izjavu i Isus ga pohvaljuje i navodi izvor njegovog osvjedočenja – Duh Sveti. Možda dođemo do zaključka kako je s time sve riješeno. Duh Sveti djeluje na Petra, on doživi osvjedočenje, i vjeruje ispravno u Isusa Krista. Međutim zaprepastio sam se nastavkom ovog razgovora. Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: “Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi! Isus se okrene i reče Petru: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Matej 16,21-23.
Ovo me je zaprepastilo da nakon svega nekoliko minuta sotona koristi Petra da sablažnjava Isusa. Kako je to moguće. Očito je prije pedesetnice nakon Kristovog uskrsnuća Petar imao tih problema češće. Često se oslanjao na svoju jaku volju, na svoj razbor, i u takvim trenucima postao lak sotonin plijen. Čak je u takvom stanju zanijekao svog Gospodina. Biblija je mnogo ranije upozoravala: Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor. Mudre izreke 3,5. Prorok Jeremija nadahnut Svetim Duhom nadopunjuje tu misao: Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne? Jeremija 17,9. Kada smo doživjeli osvjedočenje nije dovoljno da samo na tome ostanemo. Moramo dozvoliti Svetom Duhu da se u nama nastani. Jedino tako ćemo moći izbjeći sotonska iskušenja.
Jednom je prigodom na satu vjeronauka vjeroučitelj pitao jednu djevojčicu na koji način se ona štiti od sotonskih iskušenja. Djevojčica je to lijepo i slikovito opisala: “Dopustila sam Isusu da se useli u moje srce. Kada sotona pokuca na vrata mog srca tada pošaljem Isusa da mu ih otvori. Kada Sotona vidi Isusa, on tada pobjegne glavom bez obzira.” Koliko god ova slika izgledala djetinjasto, ona daje jedinstveno i cjelovito rješenje naše borbe protiv grijeha i iskušenja. Jedino gledanjem i dopuštanjem da Krist boravi u nama svojim Duhom, moći ćemo se oduprijeti sotonskim iskušenjima. Jedino tada moći ćemo razlikovati dobro od zla. U današnjim uvjetima koji obiluje svim vrstama manipulacije, bez Duha svetog mi nismo u stanju razlikovati dobro od zla. Biblija upozorava na tu opasnost; Neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti. Mudre izreke 14,12. Jedino rješenje je da našim životom upravlja Sveti Duh.
Jednom prigodom kod zajedničkog proučavanja u zatvorima, govorili smo o dozvoljavanju Svetom duhu da nas vodi u životu. Tada mi je jedan od učesnika pitao: Ako dozvolim da Sveti Duh upravlja mojim životom, ne znači li to onda da ja gubim svoju slobodu?”
Malo me je zateklo to pitanje. U duhu sam se molio da mi Duh Sveti nadahne kako bi mu dao ispravan odgovor, i listajući svoju Bibliju naišao sam na jedno predivno Božje obećanje: I uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori: “To je put, njime idite”, bilo da vam je krenuti nadesno ili nalijevo. Izaija 30,21. Bog akceptira slobodu našeg izbora u svako vrijeme. Ono što nam obećava je da ukoliko mu dozvolimo, je da će nam On pokazati što je dobro a što nije dobro. Svakog dana stojimo pred izborom. Bog nas poziva da izaberemo Njega. Ukoliko Boga izabiremo, mi smo izabrali ono što je dobro, jer Bog je dobar. Izabrali smo život jer je Bog darodavac života. Izabiremo ljubav, jer je Bog ljubav.
Tek nakon primanja Svetog Duha u punini, Petar je shvatio Isusovu izjavu koju mu je rekao u tom razgovoru. Shvatio je svu odgovornost i prednost da bude kamen temeljac nove crkve. Shvatio je što znači imati ključeva Kraljevstva nebeskog. Shvatio je da je Kraljevstvo nebesko nešto što ne pripada ovom svijetu. To je najljepši odnos Krista sa svakim pojedincem. To je nježni odnos ljubavi Krista i njegovih učenika. Tek tada je shvatio sve one uzvišene Isusove pouke. Razumio je koliko se nebo raduje obraćenju jednog grešnika. Upravo tu radost želio je podijeliti sa svojom braćom ovdje na zemlji. Krenuo je u svijet da ljudima objasni nebeske veličine da ispuni smisao Kristove molitve “kako na nebu, tako i na zemlji!”
U svojim poslanicama sveti Petar je opisivao kako je razumio razgovor s Kristom i Kristovo obećanje: A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima. Matej 16, 15-18. Na osnovi ovog teksta danas mnogi kršćani svetog Petra smatraju prvim papom. On je uistinu bio vođa prve apostolske crkve. Kada je sveti Pavao osnivao nove crkve, događalo se je da bi došlo do nesuglasica oko načina na koji bi trebali novi kršćani živjeti svoju vjeru. Sveti Pavao bi tada pozivao svetog Petra koji bi učvršćivao novopridošle vjernike.
Mnogi danas misle da je crkva sagrađena na svetom Petru. Pogledajmo malo kako su to razumjeli apostoli a i sam sveti Petar. Sveti Pavao je vrlo precizno definirao tko je stijena. I svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist. 1. Korinćanima 10,4. Toj misli sveti Petar je dodao: I kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni. 1. Petrova 2,8. Svi su apostoli vjerovali kako je stijena na kojoj se crkva gradi sam Isus Krist. Također su bili posebno blagoslovljeni što ih je sam Isus imenovao temeljem njegove crkve.
Siguran sam da se je sveti Petar cijelog života sjećao tog razgovora s Kristom. Mnogo kasnije je objašnjavao kako je on razumio Isusa, i koji je smisao toga što mu je Isus rekao. Smatrao je svojom velikom čašću što je izabran od samog Spasitelja da bude dio temelja Kristove crkve koju je Krist osnova. Govoreći o crkvi, najbolji prijatelj apostola Petra, sveti Pavao je pisao: Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu. Efežanima 22,19-22. Sam apostol Petar je uzevši tu sliku koju je opisao sveti Pavao pisao: Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. 1,Petrova 2,5.
Apostoli su koristili Isusovu sliku o dva graditelja koji su gradili na stijeni i na pijesku. Objasnili su da je ta Stijena sam Isus Krist. Upravo na toj Stijeni – na Isusu Kristu, na samome sebi, Krist gradi svoju crkvu. Na toj Stijeni, na samome sebi, Krist postavlja apostole kao temelj crkve. upravo sveti Petar nas poziva da se kao živo kamenje ugrađujemo u tu svetu građevinu.
Oduševljava me ova slika građevine. Svi mi, ako prihvatimo Krista, možemo biti dio tog najsvetijeg Hrama u kojem boravi sam Isus Krist svojim Duhom. Međutim, mi smo slični kamenu koji je donesen iz kamenoloma. Neotesani smo, vrlo grubi i neprikladni za ugradnju u zid. Veliki Graditelj, naš Gospodin Isus Krist nas je izabrao i želi nas prilagoditi kako bi nas smjestio u taj zid svog najsvetijeg Hrama. On nas mora tesati i obrađivati. u našem životu zasigurno doživljavamo poteškoće i nevolje. Kada bi smo mogli vidjeti svoga graditelja s kojom nas brigom i oprezom obrađuje kako bi nas ugradio u taj sveti Hram, bili bi smo sretni zbog milosti koja nam je ukazana.
Postoji još jedna važna stvar na koju moramo paziti kada se želimo ugraditi u tu duhovnu građevinu. Kada građevinari grade zid, tada provjeravaju jeli taj zid ravan. Za to imaju libele i s njom provjeravaju ravninu zida. Za njih je važno da je gornji kamen ravan s kamenom ispod njega. Svakako, tu je važno da se građevina gradi točno po projektu koji je nacrtao arhitekta. Upravo gledajući tu sliku hrama, sveti Petar je upućivao na taj projekt hrama kojeg je izradio naš najveći Arhitekt Isus Krist. On je pisao: I imamo najpouzdaniju proročku riječ, i dobro činite što pazite na nju, kao na vidjelo koje svijetli u tamnome mjestu, dokle dan ne osvane i danica se ne rodi u srcima vašima. 2 Petrova 1,19. (DK) Božja riječ, Sveto Pismo ili Biblija je savršeni projekt koji je osmislio naš veliki Arhitekt Isus Krist. Božja Riječ je mjerilo našeg života. Kao takva je jedina po kojoj možemo graditi taj hram. Ona nas usmjerava na okvir i mjere po kojima trebamo graditi, tj sebe ugrađivati u taj Hram.
Danas ima mnogo onih koji grade i tvrde da grade Božji hram. Sveti Petar je upozorio po čemu ćemo imati sigurnost da imamo ispravan projekt. Upravo Božja riječ je ta koja nam daje sigurnost i mi ne moramo biti prevareni. Božja Riječ je taj siguran projekt po kojem prepoznajemo tu Božju građevinu i koja nas upućuje kako se izgrađivati da bi bili dio tog Hrama. Zašto je Božja Riječ sigurna sveti Pavao jasno naglašava. Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili. 2. Petrova 1, 20.21.
Istina je da su Božju Riječ pisali ljudi. Međutim, tu Riječ je nadahnuo Sveti Duh. Zbog nadahnuća Duhom Svetim možemo u nju biti sigurni. Dokle se god držimo Božje Riječi, možemo biti sigurni da smo u okviru te najsvetije građevine, Božjeg Hrama. Danas mnogi pokušavaju proširiti ili suziti tu graševinu prepravljajući taj veliki Kristov projekt. Oni pokušavaju u Božju riječ dodati ili oduzeti nešto. Na taj način grade nekakav svoj hram koji postaje nestabilan jer ne prati onaj temelj koji je Krist postavio s apostolima i prorocima. Na taj način grade objekt koji se lako uruši jer zbog toga što nije pratio osnovni okvir temelja vrlo lako se uruši.
Jedino mjerilo našeg života je Božja Riječ. Istina, Isus je rekao da još ne možemo sve nositi, pa će nam neke stvari otkriti kasnije. I nakon apostola, Duh Sveti je nadahnjivao određene ljude i oni su govorili u Božje ime. Popularno to nazivamo Svetom predajom. Međutim, ono što nam daje sigurnost da je uistinu to Božja riječ je podudarnost da Svetim Pismom. Svaka nova objava imala je svoje uporište u već postojećoj objavi, na temelju apostola i proroka, tj na Stijeni – Isusu Kristu. Upravo zbog toga Božja Riječ je pouzdana, i dobro činimo kada na nju pazimo.
Stepenice duhovnog rasta
Nakon pedesetnice i izlijevanja Svetog Duha, sveti Petar se preostao oslanjati na sebe. Njegova prirodna sklonost i hrabrost, pod utjecajem svetog Duha došla je do punog izražaja. Govorio je neumorno i bez straha, a kada su ga vjerski vođe uhapsili i tražili da prestane s tim radom: “Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka. Petar i apostoli odvrate: “Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Djela apostolska 5, 28. 29. Tog trenutka se sveti Petar nije oslanjao na sebe. Kada su ga uhvatili Rimski vojnici i zatvorili s namjerom da ga drugog dana ubiju, Petar je bio okovan za dva vojnika kako ne bi pobjegao. Nikakva ga panika nije obuzimala. Tu noć je mirno spavao znajući da će biti onako kako želi njegov Gospodin. Te noći dogodilo se čudo. Anđeo ga je morao buditi kako bi ga oslobodio. On je znao da njegov život sada pripada njegovom Gospodinu.
Mnogo godina kasnije on je pisao i hrabrio vjernike prve apostolske crkve i hrabrio ih je, jer su prolazili velike nevolje. Među njima su bili i neki robovi. Međutim, sveti Petar ih je hrabrio objašnjavajući im da slobodu ne određuju okolnosti u kojima se nalazimo, već se ona odvija u našem umu. Čak nas Bog ne prisiljava na poslušnost, već nas poziva da koristimo Njegovu silu u borbi protiv grijeha i zla. Vrlo lijepo je to opisao u svojoj drugoj poslanici. Punina vam milosti i mira po spoznaji Boga i Isusa, Gospodina našega! Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude. Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav. 1. Petrova 1,2-7.
Bog nas je obdario Svojom silom, ali mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li ili ne tu silu upotrijebiti. Tu se očituje ta velika Božja dobrota koja svakog trenutka akceptira našu slobodu izbora. Mi odabiremo hoćemo li ili nećemo prihvatiti Kristovu ponudu milosti. Nema nikakve prisile niti ucijene. Na kraju rezultat tog hoda po tim duhovnim stepenicama je ljubav. To nije neka ugodna i promjenjiva emocija, već je to stav koji je siguran i čvrst, stav da je Bog taj koji vodi naš život. Taj stav svoje uporište ima u Bogu i Njegovoj dobroti i ljubavi, i zbog toga je on siguran.
Ponekad mislimo kako je život nekog sveca bio život savršenstva i odanosti Bogu. Možda mislimo kako netko tko je odabran za sveca je sve riješio što je dozvolio da Bog upravlja njegovim životom. Upravo život svetog Petra pokazuje da je to život svakodnevnog predanja Bogu. Ono što je važno je da je naš život obilježen svakodnevnim predanjem Bogu. Zahvaljujući tome što smo dozvolili Kristu da uđe u naš život, mi smo samo stekli mogućnost da razlikujemo dobro od zla. Bez Krista mi to nismo u stanju.
Sreo sam čovjeka koji je živio u razvratničkom životu preljuba. On se hvalio kako je u danu uspio promijeniti pet žena, i mislio je da je to nešto što njega čini posebnim, nekog tko je iznad drugih. Za njega je bio grijeh samo jedan alternativni način života kojeg mogu živjeti oni hrabriji i jači. “Nije to za svakoga!” govorili bi. “To je samo za hrabrije igrače.”
U mom radu sa zatvorenicima sreo sam se s jednim čovjekom koji mi je ispričao svoju priču. Kao mladić nakon školovanja dobio je dobro plaćeni posao. Imao je novaca koliko je htio. Međutim to ga nije oduševljavalo. Uključio se u neke kriminalne radnje, jer kako on to kaže, to je bio život većeg adrenalina. Kriminalnim radnjama on je bio iznad ograničenja koje stvaraju zakoni i društvene norme. U tom svom radu, često bi upao u klopku i završio u zatvoru. Međutim, u tim zemljama korupcija je bila mogućnost da se lako izađe iz zatvora. Zatvor je bio za one siromašne i slabe. On je iznad svih tih sustava. Na kraju je bio organizator neke pljačke u Hrvatskoj. Problem im je nastao jer nije bilo toliko novaca koliko su planirali. Počela se javljati sumnja da netko u tom lancu nije nešto napravio izvan znanja drugih. Počeli su osobni obračuni. Na kraju ostao je živ zahvaljujući što je bio uhapšen i odveden u zatvor. Tek u zatvoru je shvatio svu ispraznost takvog života. Čitao je Bibliju i u njoj otkrio Spasitelja kao onog koji jedini može dati životu onaj istinski i pravi smisao. Odlučio je svoj život predati Kristu. “Nazad više ne želim!” govorio mi je.
Međutim, u tom životu s Kristom i hodu s Njim, može se ponekad dogoditi da posrnemo. To će se uvijek dogoditi kada svoj pogled s Krista usmjerimo na sebe. To je najveća opasnost iskrenog kršćanskog života. Nekako mi se čini da kada čovjek svoj život preda Kristu, izgleda mu nekada kao da su se sve demonske sile oborile na njega. Njegov život postaje pun iskušenja s kojima se treba boriti. Istina, grijeh koji smo predali Kristu, nije više iskušenje kakvo je bilo nekada. Zatvorenik koji mi je ispričao svoju priču, nakon, prihvaćanja Krista i izlaska iz zatvora, klonio se društva koje bi ga moglo odvesti u kriminal. Međutim, iskušenja su bila na drugim razinama.
Ni sveti Petar, kojeg bi s pravom mogli nazvati tvrđavom vjere, nije bio imun od iskušenja i mogućeg pada. Tradicija u kojoj je odrastao ponekad mu je smanjivala viziju te ogromne Božje ljubavi. Očito mu je bio veliki problem odnos sa onima koji nisu Židovi, odnos sa poganima. Kao Židov smatrao je da se ne bi trebao družiti s poganima. Židovi su se naime toliko smatrali superiornima da su smatrali kako bi ih kontakt sa čovjekom koji nije Židov onečistio. Takav stav ih je doveo do potpune izolacije. Međutim, Krist je umro za sve ljude. Tu nacionalnu barijeru je morao sam Bog odmaknuti.
Jednom prigodom dok je Petar čekao da mu pripreme ručak otišao je na krov kuće kako bi se molio. Biblija to opisuje. Ogladnje i zaželje se jela. Dok mu pripremahu, pade on u zanos. Gleda on nebo rastvoreno i posudu neku poput velika platna: uleknuta s četiri okrajka, silazi na zemlju. U njoj bijahu svakovrsni četveronošci, gmazovi zemaljski i ptice nebeske. I glas će mu neki: “Ustaj, Petre! Kolji i jedi! Petar odvrati: “Nipošto, Gospodine! Ta nikad još ne okusih ništa okaljano i nečisto”. A glas će mu opet, po drugi put: “Što Bog očisti, ti ne zovi okaljanim! To se ponovi do triput, a onda je posuda ponesena na nebo. Djela apostolska 10, 10-16.
Mnogi misle kako je ovom vizijom Bog proširio jelovnik dopustivši da konzumiramo mesa i od drugih životinja, a ne samo od onih koje je Bog Židovima odobrio u Levitskom Zakonu. I sam sveti Petar se čudio toj viziji i nije ju razumio sve dok mu u posjet nije došla delegacija koja ga je tražila da posjeti rimskog stotnika koji se moli Bogu. Tada je shvatio da ga je Bog prethodnom vizijom ustvari pripremao da ljude koji nisu Židovi ne smatra nečistima. Pitanje konzumiranja mesa raznih životinja nije pitanje duhovnosti, već zdravlja. Bog želi da budemo zdravi, te nam je zbog toga dao i taj Zakon.
Ono što je svetog Petra najviše iznenadilo, bila je manifestacija Svetog Duha u stotnikovom domu. Stotnik sa cijelom svojom obitelji je prihvatio Isusa kao svog osobnog Spasitelja i to je potvrdio zavjetom krštenja. Duh Sveti je sišao na tu obitelj i manifestacija Svetog Duha se pokazala u duhovnim darovima koja se očitovala na stotniku i njegovoj obitelji. Sveti Petar je bio presretan. Shvatio je da je kod njega sam Bog srušio tu barijeru predrasuda i da Duh sveti želi da njihovo propovijedanje bude šire od propovijedanja Radosne vijesti samo Židovima. To svoje iskustvo je pričao i drugim apostolima koji su prihvativši to kao svoj stav vrlo brzo otišli u cijeli tada poznati svijet, čak do Indije.
Očito je da su kršćani iz židovstva to primili s nekom određenom rezervom. Ako su već i prihvatili da Bog prima pogane u svoju zajednicu, ipak su ih nekako smatrali drugorazrednima. Možda je i samom Bogu najteže srušiti predrasude koje svoje uporište imaju u nekoj religioznosti. Te predrasude koje hrane našu oholost i smatramo se nekako superiornijim od drugih. Bilo da pripadam nekoj najvećoj vjerskoj zajednici, bilo da pripadam nekoj vjerskoj zajednici koja za sebe tvrdi da ima puninu istine ili na bilo koji način želimo se duhovno izdignuti iznad ostalih. Ono što problem čini većim je što sve to smatramo našim doprinosom u širenju radosne vijesti.
Jednom prigodom jedna žena mi je prišla i sva oduševljena mi je pričala kako je svjedočila jednom pravoslavnom svećeniku. Ta žena je bila pripadnica neke protestantske zajednice.
“Sve sam mu rekla!” pričala je ova žena. “Putovali smo zajedno vlakom skoro dva sata, i ja sam mu iznijela svu istinu.”
“A što ste vi to njemu sve rekli?” bilo je moje pitanje.
“Pa sve,” odgovorila je ova žena. Rekla sam mu sve gdje griješi njegova zajednica, rekla sam mu kako je oblik njihove službe u crkvi pogrešan a kako je naš ispravan, i sve ostalo što je vezano uz vjeru.”
“A što vam je na to sve on rekao?” pitao sam.
” Ništa, samo je šutio.” odgovorila je žena. “Što mi je mogao reći kada sam mu govorila istinu.”
“A vi mislite da imate istinu?” ponovo sam upitao.
“Naravno, i to punu cijelu istinu.” odgovorila je.
“A jeste li razgovarali o Isusu?” ponovno sam ju zapitao.
“Ne! govorila sam mu što je pogrešno u njegovoj vjeri.” odgovorila je.
“I on se s vama složio?” zapitao sam.
“Mislim da je,” odgovorila je ova žena. “šutio je cijelo vrijeme jer mi ništa nije mogao proturječiti jer sam mu govorila istinu.”
“Na žalost vam moram reći da mi vas je žao,” rekao sam joj i nastavio. “Žao mi je i tog jadnog svećenika koji vas je morao slušati skoro dva sata, a koji je bio toliko kulturan da se s vama ne prepire jer je shvatio da ima posla s jednom duhovno bahatom osobom koja misli da ima punu istinu a zaboravila je što je ustvari Istina. Sveti Pavao apostol koji je bio nadahnut Duhom Svetim više od nas svih zajedno rekao je da je njegova spoznaja nesavršena i da On nema puninu Istine i da se raduje Kristovom dolasku jer je Isus jedina i prava Istina i da će tu puninu Istine on shvatiti jedino kada bude osobno gledao Krista. Na žalost, vi ste samo pričali o pobožnoj formi misleći kako je to najvažnije u vašoj duhovnosti, a zaboravili ste razgovarati o Istini, tj. o Isusu Kristu. Vi očito ne shvaćate da bez obzira na vaš isključivi stav kako imate istinu, Božji Duh radi sa svakim pojedincem na način kako on može shvatiti tu veličanstvenu Božju ljubav. Zasigurno bi svoj duhovni život više obogatili da ste njemu dozvolili da on vama priča o Isusu i njegovoj zajednici s njim. Shvatili bi vjerojatno koliko je velika ta Božja ljubav koja je u stanju prevazići te barijere koje smo mi ljudi podigli zbog toga što se smatramo boljih od drugih.”
Možda mislimo kako se to nama ne može dogoditi jer mi imamo široki prag tolerancije za druge i drukčije od nas. Nemojmo se zavaravati. Jednom je prigodom je sveti Petar bio po tom pitanju nedosljedan. Jednom prigodom posjetio je novoosnovanu crkvu u Antiohiji. Inače, Antiohija je grad gdje su Kristove sljedbenike nazvali kršćanima. Crkva u tom gradu bila je sastavljena većim djelom od vjernika koji nisu imali židovsko porijeklo, već su došli iz poganstva. Većim djelom su to bili ljudi koji su upoznali Krista propovijedanjem svetog Pavla apostola. Za te vjernike susret sa svetim Petrom bio je vrlo uzbuđujući. Sveti Petar im je pričao svoja iskustva koja je proživio s Isusom za vrijeme njegove misije ovdje na zemlji. Svi su bili oduševljeni Petrovim svjedočenjem. Ovi kršćani su imali posebnu radost u zajedništvu sa svetim Petrom. Družili su se s njime, jeli su s njime, i osjećali su radost zbog jedinstva u Kristu i časti da se mogu družiti s čovjekom koji je učio od samog Isusa.
Sve je bilo u redu do trenutka kada su tu zajednicu posjetili još neki vjernici koji su bili Židovi. Očito ih je sveti Petar poznavao. Vjerojatno ih je poznavao kao one koji teško prihvaćaju pogane u svoje redove, bez obzira na to što su prihvatili Krista kao osobnog Spasitelja. Očito iz straha da se ovi kršćani Židovi ne sablazne, sveti Petar im se pridružio, odvojivši se od kršćana iz poganstva. Na žalost, sveti Petar je tog trenutka mislio da bira manje zlo. Smatrao je vjerojatno da se na taj njegov postupak ovi domaći kršćani neće sablazniti. Kada je sveti Pavao vidio tu situaciju, javno je ukorio svetog Petra. Čak je to iskustvo napisao i kršćanima iz Galacije. A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: “Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove? Galaćanima 2, 11-14.
Ovo je stvarno interesantno vidjeti. Svetog Petra, vođu prve crkve opominje netko tko ima lošu reputaciju. Da sam bio na mjestu sv. Petra možda bi reagirao burno. Možda bi Pavlu odgovorio: “Što ti imaš mene opominjati. Tko ti daje za to pravo. Do jučer si progonio i ubijao kršćane, a danas ćeš meni govoriti što je dobro, a što nije, meni koji sam s Isusom proveo tri i pol godine. Makni se od mene i nemoj me uopće spominjati, jer usput samo da ti kažem da i posao propovjednika radiš jer sam ti to ja omogućio.” Mogao mu je još svašta reći, ali nije rekao.
Sv. Petar je naučio od svog Gospodina Isusa Krista da čašću čine većim jedan drugog. Naučio je od Isusa da ukorava iz ljubavi. On je znao da taj ukor svoj korijen ima u ljubavi prema Bogu i njima. Shvatio je da je ukor sv. Pavla bio opravdan, i da bi nastavak takvog ponašanja bio štetan za napredak mlade crkve. Odmah su se ispričali za takvo ponašanje i radovali se zajedništvu u Gospodinu zajedno sa braćom iz poganstva i njih kao Židova. Nešto kasnije je sv. Pavao to čak napisao vjernima u Galaciji. Nije ga to smetalo, jer je znao da je to ukor iz ljubavi. S druge strane bio je to pokazatelj kako je dovoljno samo malo osloniti se na sebe i napraviti strašnu grešku. Čak što više u svojoj poslanici je napisao o sv. Pavlu. A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte, kako vam i ljubljeni brat naš Pavao napisa po mudrosti koja mu je dana. Tako u svim poslanicama gdje o tome govori. U njima ima ponešto nerazumljivo, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma – sebi na propast. 2. Petrova 3,15.16.
I sv. Pavao je to razumio te je pisao: Ništa ne činite uz prkos ili za ispraznu slavu, nego u poniznosti neka jedan drugoga smatra većim od sebe! Filipljanima 2,3. Bez obzira na sve, on je izuzetno poštovao sv. Petra. Smatrao ga je velikim vođom crkve, vođom kojeg je osobno Isus imenovao, a Duh Sveti osposobio da to bude. Opisujući svoj status u mladoj Kristovoj crkvi, sv. Pavao je pisao o Isusu kako se javljao i ukazivao svojim učenicima: … ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. 1. Korinćanima 15,5-8.
Nakon toga sv. Pavao smatra da njegov poziv za apostola je poziv koji je dobio po Božjoj milosti i da ničim nije za to zaslužan. Sebe smatra najmanjim. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. 1. Korinćanima 15,9.10. (Šarić)
Pitam se ponekad, kako bi izgledao naš život kada bi naši međusobni odnosi bili na tom nivou kao što su imali apostoli. Kako bi izgledao svijet kada ne bi imali potrebu jedan drugog ponižavati, već čašću ga činiti većim od sebe. Svojim životom sv. Petar je pokazao kako to izgleda. To je primjer koji zasigurno treba slijediti.
Sveti Petar je neumorno radio cijeli svoj život. Obilazio bi gradove tada poznatog Rimskog carstva i utvrđivao vjernike u Kristu i Njegovoj milosti. Biblija ne opisuje kako je sv. Petar završio svoj život. Ono što opisuje je da je sv. Petar znao kako će mu život završiti. Još mu je Isus prorekao da će to biti mučenička smrt. U svom razgovoru sa Petrom Isus ga je hrabrio da bude pastir Njegovih ovaca. Na kraju mu je rekao: “Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš. A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: “Idi za mnom! Ivan21,18.19.
Na kraju svoje poslanice koju je napisao svim vjernicima kao da se od njih oprašta. U tom pismu nema nagovještaja nikakvom strahu ili nelagodi zbog onog što će mu se dogoditi. Naprotiv, svoj život smatrao je vrijednim, jer mu je to dao njegov Gospodin Isus Krist. Kraljevstvo nebesko, evanđelje-poruka radosne vijesti, za sv. Petra je bila najviši razlog njegovom životu i radu. Sve drugo bilo je sekundarno. Svoj život je usporedio sa putovanjem Izraelaca kroz pustinju. Na kraju opisuje tu radost konačnog susreta s Gospodinom. Smatrao je da dokle god živi treba opominjati vjernike i upućivati ih na Izvor Istine, na Gospodina Isusa Krista. Pisao je: Ali smatram da sam dužan, dok sam god u ovom šatoru, da vas budim opominjanjem; Znajući, da će se doskora porušiti moj šator, kao što mi javi i naš Gospodin Isus Krist. 2. Petrova 1,13.14. Razmišljajući o svojoj smrti, on razmišlja o svom tijelu kao Šatoru od sastanka koji je Mojsije napravio u pustinji. Bilo je to svetište gdje je boravio Bog. Očito se pozvao na asocijaciju koju je spomenuo sv. Pavao: Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. 1. Korinćanima 6,19.
Iako o tome Biblija ne piše, neki vanbiblijski zapisi govore o načinu kako je sv. Petar završio svoj život. Na kraju svoje službe posjetio je crkvu u Rimu. Tamo je utvrđivao braću koja su bila progonjena zbog svoje vjere. Na kraju je i on bio uhapšen. Pronašao sam jedan tekst koji opisuje te zadnje dane i kraj njegovog života.
“Kao Židov i stranac, Petar je bio osuđen na šibanje i razapinjanje. Suočen s ovom strašnom smrću, apostol se sjetio svojeg velikog grijeha kad je zanijekao Isusa na suđenju. Dok nekoć nije bio spreman priznati križ, sada je smatrao radošću što može dati život za Radosnu vijest držeći da je za njega koji se odrekao svojega Gospodina prevelika čast da umre na isti način na koji je umro njegov Gospodin. Petar se iskreno pokajao zbog tog grijeha i Krist mu je oprostio kao što je to bilo vidljivo iz uzvišenog naloga da pase ovce i jaganjce u stadu. Ali on si nije mogao oprostiti. Čak ni pomisao na patnje tog strašnog posljednjeg prizora nisu mogle umanjiti gorčinu njegove tuge i kajanja. Kao posljednju uslugu tražio je od svojih krvnika da ga na križ razapnu glavom prema dolje. Udovoljili su njegovu zahtjevu i tako je umro veliki apostol Petar.” (E.G.W. D. A. str. 338)
Zamišljam ga kako obnažen i osramoćen veliki apostol visi na križu s glavom prema dolje. Njegov um nije obuzimao nikakav strah, već po ugledu na svog Učitelja zasigurno je molio da Krist oprosti grijehe njegovim krvnicima. Znao je da je to veliki događaj. Kada zatvori svoje oči, i kada mu srce u grudima prestane kucati, slijedeći svjestan trenutak njegovog života nakon uskrsnuća će biti susret sa svojim voljenim Gospodinom Isusom Kristom. Očito razmišljajući o tom susretu srce velikog i hrabrog Božjeg čovjeka prestalo je kucati. Njegovi krvnici su mislili da sa njegovim smaknućem će riješiti problem razvoja kršćanstva. Međutim, krv koja je potekla iz njegovih ruku i nogu, kao da je postala sjeme za nicanje novih vjernika. Njegov život svjedoči o njegovoj snažnoj vjeri koju je imao u svoga Gospodina. On svjedoči još i danas iako je od tog događaja prošlo skoro 2000 godina.
Na kraju bi samo želio rekapitulirati život čovjeka koji ničim nije zaslužio da ga se zove svetim. Bio je neuk. Nije bio školovan. Sve što je znao, znao je loviti ribe. Ponekad ni tu ne bi bio uspješan. Jednog trenutka dolazi do susreta sa Kristom. Nakon toga više ništa nije bilo isto. Donio je odluku da će ga slijediti. Cijeli taj životni put nakon toga bio je put uspona i padova, ali je bio put u zajednici s Isusom. Iako bez nekog posebnog školovanja, ljudi su ga slijedili. Čak i njegovi neistomišljenici su mu priznali: Kad vidješe neustrašivost Petrovu i Ivanovu, a znajući da su to ljudi nepismeni i neuki, bijahu u čudu; znali su ih, da bijahu s Isusom. Djela 4,13.
Mnogo puta mislimo da smo u životu napravili pogreške jer nismo se školovali dok je za to bilo vrijeme. Smatramo se nesposobnima za neke velike stvari jer nismo za to kvalificirani. Sv. Petar nije tako razmišljao. On se nije bavio sobom i svojim kvalifikacijama. Osjetio je Božji poziv i odgovorio na njega. Na taj način, zahvaljujući Božjoj milosti, od običnog galilejskog ribara iz Kapernauma, postao je jedan od najvećih svetaca među ljudima. To je mogao jer se sreo sa Isusom. To je mogao postati jer je prihvatio tu ogromnu Božju milost. Zahvaljujući toj ogromnoj milosti koju je širio gdje god bi bio, sv. Petar je vodio vrlo uzbudljiv i nadasve koristan život. Nije uzalud živio. Svoje iskustvo je lijepo opisao u svom posljednjem oproštajnom pismu: Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude. 1. Petrova 1,3.4. Svjestan tog ogromnog Božjeg dara, on nastavlja i savjetuje: Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav. 1. Petrova 1,5.6.
Sv. Petar ne smatra sebe nekim posebnim. On smatra da svatko od nas može postati svecem, jer nas je sve Bog obdario darom milosti. Ukoliko se sretnemo s Kristom, i prihvatimo ga kao Spasitelja, tada prihvaćamo spasonosnu Božju milost i na taj način se svrstavamo među svece. To nije naše. To je Božji dar. Sveti Petar nam je u tome veliki uzor.
Zvonko Presečan
