Sveti Vladimir (Vladimir I. Svjatoslavič), poznat i kao Vladimir Veliki, veliki knez kijevski, rođen je oko 958. u Budutinu kraj Pskova (zapadna Rusija). Bio je nezakoniti sin Svjatoslava I. i Maluše, služavke svoje bake Olge. Bio je vjerojatno odgojen pod budnim okom pobožne Olge, koja je već 957. pošla u Carigrad, tamo se pokrstila i u Kijev se vratila kao revna kršćanka. Sa sobom je dovela i nekoliko svećenika te dopremila knjige za bogoslužje, crkveno posuđe i ruho. Vladimirova baka Olga bila je sve do svoje smrti, 969, pobožna i zauzeta kršćanka koja je mnogo učinila za pokrštenje svoga naroda. Zbog toga se štuje kao svetica, a Crkva je slavi 11. srpnja. Otac Svjatoslav namijenio je Vladimiru Novgorod, gdje je nakon njegove smrti, 972, službeno preuzeo vlast i postao knez novgorodski. Kada je 977. izbio razdor između njegove starije braće, Olega, koji je vladao Drevljanima, i Jaropolka, koji je držao Kijev, Vladimir je pobjegao u Švedsku, odakle se 979. ili 980. vratio s varjaškim plaćenicima. Njihovom je pomoći ponovno zagospodario Novgorodom, osvojio Polock i naposljetku bez otpora zavladao Kijevom, zarobivši i smaknuvši brata Jaropolka (980). Proglasio se knezom „cijele Rusije“. Pitanje namire varjaških plaćenika riješio je tako što ih je dio poslao bizantskom caru, a dio postavio za zapovjednike svojih utvrda. U mnogobrojnim pohodima proširio je područje pod svojom vlašću od sjevernih jezerâ do južnih stepâ, porazivši niz okolnih naroda (Poljane, červenska naselja, Vjatiče, baltičke Jatvjage, Este, Radimiče, Povolške Bugare, Bijele Hrvate). Za obranu od Pečenega protiv kojih je višekratno ratovao (992–1015) dao je podignuti pogranične utvrde i naseliti kao graničare turkijske narode Torkije i Berendeje. Dobrim dijelom izgradio je Kijev. Upravu nad pojedinim oblastima države povjerio je dvanaestorici svojih sinova.
Pokrstio se 987. i zaručio 988. Anom, sestrom bizantskog cara Bazilija II, kojem je uputio vojnu pomoć protiv uzurpatora Barde Foke (988). U ljeto 989. napadom na bizantske posjede na Krimu i osvojenjem Hersona iznudio je Anino izručenje. Ana je stigla u Rusiju u pratnji nekoliko metropolita, biskupa i mnogih svećenika noseći sa sobom razne darove. Vladimir je održavao stalne veze s Bizantom i kršćanskim vladarima na Zapadu pa je Kijevska kneževina sve više postajala kršćanska. Oko 990. došlo je do masovnog pokrštavanja naroda u rijeci Dnjepru. Vladimir je pokrštavanjem zemlje uveo Rusiju u bizantsku kulturnu i crkvenu sferu. Pokazao je veliku revnost u širenju i učvršćenju vjere u svojoj prostranoj kneževini. Podupirao je hijerarhijsku organizaciju Crkve, promicao kulturu, obrazovanje i sudstvo, gradio crkve i samostane, pomagao sirotinju. Kneginja Ana donijela je sa sobom u Kijev nekoliko lijepih ikona koje će postati uzorom za razvoj ruske ikonografije, izuzetno cijenjene u povijesti umjetnosti. O Vladimirovom međunarodnom ugledu svjedoči i činjenica da je primao izaslanstva iz otonske Njemačke i održavao stalne veze s papama u Rimu. Već 988. došli su u Kijev poslanici iz Rima noseći sa sobom djeliće relikvija svetog Klementa Rimskog. Papa Ivan XV. uputio je u Kijev 991. svoje poslanstvo, a poslanici su se kod Vladimira zadržali nekoliko godina. Vladimir je 1001. poslao svoje poslanike u Rim papi Silvestru II. Te značajne veze s kršćanskim Zapadom bile su presudne i za osnivanje metropolije u Kijevu. Vladimiru se pripisuje i crkveni zakon, po kojem je organizirana ruska Crkva. Posljednje godine Vladimirova života obilježene su nevoljama. Njegova vjerna žena, kneginja Ana, zaslužna za širenje kršćanstva i bizantske kulture u Rusiji, umrla je 1011. Zatim je uslijedila pobuna dvojice Vladimirovih sinova. Njegov predodređeni nasljednik Jaroslav uskratio je 1014. godišnji danak što ga je Novgorod davao Kijevu.
Skrhan tim nedaćama, Vladimir je preminuo na današnji dan, 15. srpnja 1015, u Berestovu kraj Kijeva (Ukrajina). U svojem burnom životu, osobito u poganskoj mladosti, knez Vladimir iskazao je mnoge ljudske slabosti pa nas na neki način podsjeća na dvojicu drugih velikih vladara, starozavjetnog kralja Davida i rimsko-njemačkog cara Karla Velikoga, koji su ipak zlatnim slovima upisani u povijest Crkve. Vladimir, nazvan i „novim Konstantinom“, stekao je ogromne zasluge u službi širenja kršćanstva, o čemu svjedoče mnogi zapisi. Vjernici su ga ubrzo nakon smrti počeli štovati kao sveca. Zaštitnik je obraćenika, roditelja s mnogo djece, pokajnika te mnogih naselja, župa i crkava diljem Ukrajine, Rusije i svijeta. Štuju ga sve kršćanske crkve, katolici, pravoslavci i protestanti. Junak je brojnih ukrajinskih i ruskih narodnih balada i legendi. Vladimirovi i Anini sinovi, sveti Boris i Gleb, štuju se kao mučenici.
Preuzeto: http://zupajastrebarsko.hr/
