Sveti Feliks iz Cantalicea (Felice da Cantalice), talijanski kapucin, zvani „Deogratias“, rođen je 18. svibnja 1515. u Cantaliceu (provincija Rieti, Lazio) kao Felice Porri, treći od četiri sina siromašnih i pobožnih seljaka, Santija i Sante Porri. Još je kao dječak preselio u obližnji Cittaducale, gdje je kod obitelji Picchi služio kao pastir i obavljao seljačke poslove. Dok je radio, neprestano je molio. Nije znao čitati ni pisati, ali je rado slušao kad je netko čitao životopise svetaca i starih pustinjaka. Osjetio je potrebu da se i sam preda strogom pokorničkom životu. Čudesno se spasio, kad su se na njega prevrnula volovska kola. Tada je odlučio postati redovnik kapucin. Stupio je krajem 1543. u kapucinski red u Fiuggiju (provincija Frosinone, Lazio) i tamo obavio propisani novicijat. Redovničke zavjete položio je 18. svibnja 1545. u samostanu Monte San Giovanni Campano. Nešto više od dvije godine boravio je u samostanima Tivoli i Palanzana (Viterbo), a od 1547. do smrti u rimskom kapucinskom samostanu svetog Bonaventure. Četrdeset godina obavljao je službu samostanskog skupljača milostinje. Dan za danom obilazio je rimske ulice i prosio milostinju, uvijek bosonog, bez sandala i ogrtača, ogrnut pokrpanim haljetkom poput vreće, istinski učenik asiškog Siromaška. Svi su ga poznavali, štovali i voljeli, a posebno djeca koju je podučavao vjeronauku jednostavnim pjesmicama. Rimljani su mu rado davali milostinju, ali su za uzvrat tražili da im pjeva i pleše što je on rado činio. Postao je gradski ljubimac i rimska legenda, a cijeli Rim znao ga je pod nadimkom „brat Deogratias“. Nadimak je dobio jer je na sva vrijeđanja, poruge i napade sa smiješkom odgovarao „Deo gratias“ („Bogu hvala“). Rimska djeca, puk, plemići, svećenici i biskupi pozdravljali su ga i dozivali „Deo gratias!“ Kardinal Montalto, kasniji papa Siksto V, isprosio je komad kruha iz njegove prosjačke torbe, a sveti Filip Neri, njegov bliski prijatelj, zamolio je da mu brat Deogratias natoči čašu isprošenog vina. Bio je nepismen, a njegove duhovne savjete tražili su vrhunski teolozi. Grešnici su se na ulicama skrivali od njega jer je čitao njihova srca i vidio njihove grijehe. Brat Felice (Srećko) propovijedao je na ulicama i javno grdio korumpirane službenike i političare. Jeo je malo kruha, pio vodu i spavao na golim daskama. Bio je veseljak i hodajući ulicama pjevao pjesme, koje su se izvodile još dugo nakon njegove smrti.
Mistik, spavao je jedva dva ili tri sata, a ostatak noći provodio u crkvi u molitvi i razmatranju tajni Isusova života pred presvetim oltarskim sakramentom. Svetu pričest primao je sa žarom i suzama. Na blagdane je hodočastio u sedam rimskih bazilika ili je po rimskim bolnicama pohađao bolesnike. Posebno je štovao Djevicu Mariju, koja mu se više puta i ukazala. Govorio je da pozna samo šest slova, pet crvenih, to su rane Isusove, i jedno bijelo, Majku Božju. Stupio je u kapucine kad je taj red bio u krizi i postao njegovo veliko svjetlo. Prozvao je sam sebe „kapucinskim magarcem“. Govorio je: „Ja nisam brat, već samo s braćom stanujem i njihov sam magarac.“ Bio je obdaren raznim nadnaravnim darovima, pa tako i darom proroštva i ozdravljivanja. Jednom je za vrijeme molitve pao u zanos i Marija mu je u ruke stavila Dijete Isusa. Zbog toga ga umjetnici često prikazuju s malim Isusom u naručju. Preminuo je na današnji dan, svoj rođendan, 18. svibnja 1587, u Rimu. Na njegov sprovod nagrnula je tolika masa ljudi da su na kapucinskoj crkvi svete Marije od Bezgrešnog Začeća morali probiti dodatna vrata. Po njegovom zagovoru dogodila su se mnoga čudesa. Blaženim ga je proglasio 1. listopada 1625. papa Urban VIII, a svetim 22. svibnja 1712. papa Klement XI. Prvi je kapucin koji je proglašen svecem. Njegove relikvije počivaju u rimskoj crkvi Bezgrešnog Začeća. Zaštitnik je mnogih naselja, župa, crkava i kapela diljem Italije i svijeta, a njegovim imenom nazvana je franjevačka ženska družba, Kongregacija sestara svetog Feliksa iz Cantalicea (Felicijanke), osnovana 1855. u Poljskoj.
