Blaženi Hermann von Reichenau (lat. Hermannus Contractus), poznat i kao Hermann Kljasti (Hermann der Lahme), njemački redovnik benediktinac, kroničar, znanstvenik, skladatelj, matematičar i pjesnik, rođen je 18. ožujka 1013. u naselju Saulgau (okrug Sigmaringen, Oberschwaben, Baden-Württemberg) kao sin grofa Wolfrada II. von Altshausena-Veringena i Hiltrude, koja je potjecala iz Burgundije. Bio je rođen kao bogalj pa su ga roditelji 1020. uputili na školovanje u benediktinski samostan Reichenau, na istoimenom otoku u Bodenskom jezeru (okrug Konstanz, Baden-Württemberg). Hermann je u vrijeme opata Berna (1008-1048) primio temeljitu i za ono doba svestranu izobrazbu. Studirao je teologiju, matematiku, astronomiju, glazbu, latinski, grčki i arapski jezik. Cijeli život bio je vezan uz stolicu-nosiljku. Tjelesno sakat, duševno je bio izvanredno obdaren pa se uspješno bavio raznim znanostima i umijećima. I sam je postao redovnik, položio redovničke zavjete, a 1043. zaređen je za svećenika. Napisao je „Ljetopis od osnutka grada do godine 1054“, koji je vrlo značajan izvor za njemačku povijest u doba careva Konrada II. i Henrika III. Ljetopis je nastavio pisati njegov učenik Berthold (do 1066).
Berthold hvali Hermanna kao strpljivog, ljubaznog, poslušnog, mudrog i marljivog redovnika, koji je sam sebe uvijek smatrao grešnim čovjekom i ozbiljno se pripremao za smrt. Hermann je pisao pjesme svjetovne i crkvene tematike, životopise svetaca te rasprave iz matematike, glazbe i astronomije. Kad je pred kraj života oslijepio, posvetio se skladanju i pisanju antifona i himana. Od njega potječe molitva „Zdravo Kraljice“ („Salve Regina“) i antifona „Roditeljica Spasiteljeva“ („Alma redemptoris mater“). Vrhunski poznavatelj glazbe, u svojim je traktatima pokušao usavršiti tadašnje notno pismo, a izrađivao je i glazbene i astronomske instrumente. Iako nije mogao ni hodati ni normalno pisati, a jedva je i govorio, taj svestrani, genijalni čovjek ostavio je za sobom tako bogatu spisateljsku i znanstvenu ostavštinu da je nazvan „miraculum saeculi“, „čudom stoljeća“, a zbog marijanskih himana i „marijanskim naučiteljem“. Njegova su najistaknutija djela „Osam glavnih poroka“, „Povijest svete Afre“, „O uporabi astrolaba“ i „O mjerenju astrolabom“. Radovi su mu objavljeni u „Sabranim djelima“ („Opera omnia“, 1882). Preminuo je u samostanu Reichenau, 24. rujna 1054, a pokopan je u Altshausenu (okrug Ravensburg, Baden-Württemberg), na očevom imanju. Blaženim ga je 1863. proglasio papa Pio IX.
