Posljednjih dana na različitim portalima čitam o jednom američkom pastoru imena Jeremiah Steepek. Priča je stara oko godinu dana, ali ja sam ju tek sada pročtala. Navodno je dotični izveo poprilično neobičnu stvar; naime, preobukao se u prosjaka i došao u Crkvu u kojoj je trebao početi obavljati službu, kako bi upoznao svoje župljane odn. da bi vidio kako Krist u njima ljubi Krista u drugome. Prošavši Crkvom pratili su ga prijezirni pogledi prepuni gnušanja i neodobravanja. Od svih prisutnih, odzdravilo mu je samo 3 župljana. Čak mu je sugerirano da bi bilo bolje da sjedne u stražnji dio Crkve, a ne u prednji. ( ?! ) Sjedio je i slušao službu Božju i, kada je došao red na predstavljanje novoga pastora, svi okupljeni župljani su počeli pljeskati radoznalo iščekujući. Pastor Jeremiah, “beskućnik” zarastao u bradu, ustao je iz stražnjeg dijela Crkve i uputio se prema propovjedaonici. Pljesak je naglo počeo zamirati. Na licima župljana pojavio se šokirani izraz. Pastor Jeremiah stao je propovijedati: “Nakon toga će Kralj reći onima s desne strane: Dođite blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah gol, i obukoste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni. Tada će mu reći pravednici: Gospodine, kad te vidjesmo gladna pa ti dadosmo jesti, ili žedna pa ti dadosmo piti? Kad li te vidjesmo kao putnika i primismo te? Ili gola pa te obukosmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici te dođosmo k tebi?’ Kralj će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Mt 25,34-40)
Župljanima se na licu pojavio stid, tjeskoba, uznemirenost…pojedinci su počeli plakati… Rekao im je i to da je očito da prisustvuje sastanku u Crkvi, ali kada će oni postati učenici Krista Gospodina našega? Američki portali postavljaju pitanje je li ova priča istinita ili je samo još jedna u nizu poučnih, ali, nažalost, izmišljenih situacija s dozom “shock” dojma…Postavljaju teze i anti-teze. Skupljaju dokaze za i protiv izvedivosti ovog pothvata. Nebitno. Ova priča, izmišljena ili ne, jest naša stvarnost. Svuda je tako. I kod nas, bez razlike. Odvraćamo pogled od bolesnih, od ljudi u nevolji, od svojih bližnjih… Odvraćamo pogled od najmanjih, od nevine dječice izložene prisilnom radu, od dječice napuštene, zlostavljanje; šutimo, pravimo se da nije naša stvar… Odvraćamo pogled od staraca…padnu na sred ceste, bolesni, zgrbljeni, sami, mi odmahnemo rukom, podsmjehnemo se i kažemo: “Pih, pijandura!” Odvraćamo pogled od tuge, od nevolje, od boli…kao što smo unatrag 2000 godina odvraćali pogled od krvavog, ranjenog, izmučenog i progonjenog Krista… Pa kako nećemo od prosjaka… Ljudska su srca otvrdnula, postala hladna i ograđena zidinama. Ljudska srca danas ne poznaju jedno drugo. A nisu poznavala ni u Kristovo vrijeme… Lako smo tada odvratili pogled, odvraćamo ga i danas… Pa zar ništa nismo naučili??? Zar niti jedno slovo iz Svetoga Pisma ne dopire do naših duša? Niti jedna riječ svećenika s propovjedaonice? Pa zar primjer samoga Boga, Isusa Krista nije bio dovoljan da se naša srca obrate…omekšaju…ispune radošću??? Pohlepa nas vodi. Ego kraljuje u nama. Prestiž i moć. Ponos. Uznositost. “Ja sam bolji od tebe!” – stav. Odijeljeni smo jedni od drugih predugo. Nepovjerljivi i u strahu. Onoga trena kad umjesto potreba materije stavimo potrebe duha sve će se početi mijenjati. Onoga trena kad povjerujemo Kristu…kad povjerujemo Riječi Boga Živoga u nama…svijet u nama i oko nas će se početi mijenjati. Na bolje. U Kristu.
Maja Vidaković