- PREDSTAVLJANJE MOGA DOMOLJUBLJA
Naši domoljubi iz Hrvatske, BiH i šire imaju predrasude za Hrvate Istre, Kvarnerskih otoka; Cres, Krk, Mali Lošinj, Veli Lošinj, Rijeku, Primorje i Gorski Kotar kao da nisu dobri Hrvati i domoljubi. Međutim to nije točno. Ova područja isto imaju Hrvate domoljube i protivnike Hrvatske države kao i na drugim područjima. To je jednostavno naša stvarnost uvjetovana stoljetnom rascjepkanošću Hrvatskog korpusa, a 45 zadnjih godina od stvaranja države Hrvatske komunističkom ideologijom podjela laži, nasilja i pljačke koja je bila u simbiozi srpske hegemonističke politike sa krajnjim ciljem stvaranja velike Srbije.
Imam iskustvo življenja na ovim područjima; Cres i Pula, a poznam dobro Rijeku i ostale dijelove. To je čakavsko područje. Ljudi sa tog područja su Hrvati čakavci – ljubazni, pristojni, kulturni, altruisti, vrijedni, štedljivi, čisti, logični, dobronamjerni prema došljacima, suosjećajni, domoljubi i prožeti kršćanskom katoličkom vjerom, tj. bogočovjekom Isusom Kristom. Od tih ljudi nikada nisam doživio nešto ružno ni u susjedstvu niti na radnom mjestu, samo jednu ljubav i razumijevanje. To sve svjedočim.
Godine 1969. sam došao u Cres kao novak Franjevaca Konventualaca. Bio je to novicijat. Vodio nas je p. Bernardin Fiolić, Crešanin, svećenik i profesor povijesti s odlikama koje sam naveo za ljude tog područja. Bilo nas je 28. Većina od nas je tada prvi put vidjelo more i vozilo se na brodu. P. Bernardin je bio pravi i veliki gospodin tada i uvijek. Magistar je bio p. Dionizije Drmić, kojega smo mi novaci zvali „fijaker“. Bio nam je brižan kao otac i uvijek je bio u pokretu, mršav, visok i malo poguren. Zato smo ga u šali tako zvali.
Nekoliko godina sam bio fratar pa sam izišao iz osobnih razloga. Počeo sam raditi sa ekonomskom školom. Počelo je progonstvo Udbe, koje je trajalo 20 godina. Bježao sam po Jugoslaviji – Hercegovina, Bosna, Slavonija, Zagreb, Dalmacija i svuda je stizala osuda – privatno i na radnom mjestu. Napominjem da sam svuda sa kolegama i kolegicama bio dobar. Udba je djelovala u pozadini preko partijskih organizacija firme i svojih suradnika. Bile su provokacije, vrbovanja za suradnju, ponižavanja i blokada napretka na radnom mjestu, ponekad otvorene izjave da sam fašist i nacist. Bio sam mlad i psihički sam jako trpio i išao psihijatru. Ali u meni je bila velika duhovna snaga koju mi je davao sami Bog. Mislio sam kad je već progonstvo hajde da upoznam nove krajeve, ljude i kako se živi. Volio sam upoznati svijet i bila mi je to jedna od životnih želja.
Godine 1984. sam pobjegao iz Jugoslavije. Bio sam u Austriji, Njemačkoj, Australiji i Švicarskoj ukupno 14 godina. I u tim zemljama do 1990. godine Udba mi je bila za petama. Nisam se smio uključivati u emigrantske pokrete i to sam im dao do znanja. Poštivali su to i pomagali mi. Gdje god sam bio, radio sam i učio jezike. Kad sam 1993. godine gledao svoj dosje na MUP-u, nije bio potpun. Netko je veći dio sakrio. Svi suradnici su bili Hrvati, nijedan Srbin, iako sam i sa njima radio i kontaktirao. Nije me to iznenadilo. Gradili su na nama poslovne i političke karijere. Dolaskom Hrvatske države mogao sam im se osvećivati na različite načine. Ali nisam htio. U snazi duha sam im, uistinu, sve oprostio. Vedra srca i uzdignuta čela – idemo dalje.
Upoznao sam naše Hrvate u emigraciji što mi je bila velika želja. Bili su tu i Hrvati Istre, Primorja, Rijeke – čakavskog područja. Upoznao sam njihovu patnju, teški rad, a nadasve odvojenost od domovine. Mnogi od njih nisu smjeli doći u Jugoslaviju. U istoj kući u centru Sydneya stanovao sam sa Silvijem sa Učke. Bili smo prijatelji. Jednom me je pozvao da vidim jednu kazetu. Donio mu je jedan prijatelj koji je bio u Jugoslaviji. Taktika Udbe je bila da jedne maltretiraju, a druge ne, tako da nitko nije znao kako će proći. To su radili nasumce da izazovu sumnju i podjele u emigraciji. Mnogi su u mnoge sumnjali. Nisu bili svjesni ove rabote.
Gledao sam kazetu. Bila je to Silvijeva majka. Oronula i jadna starica samo je zapomagala plačući i u grču:
– Dođi Silvijo…! Vrati se Silvijo ..!
Ništa više nije govorila. Plakali smo obojica. Doslovce sam istrčao iz sobe i iz kuće i ne znajući kuda ću. Makinalno sam se uputio prema postaji New Town (treća postaja od centra Sydneya), sjeo sam na klupu i suze su mi stalno navirale. Vlakovi su prolazili, prolazili su i ljudi sumnjičavo me gledajući. Možda su mislili da sam neki čudak, drogiran, pijan ili skrenuo? Ali to nije bilo važno. U mislima sam bio s njom na Učki. Oronula kuća, neimaština i samoća. Pogođena majčina ljubav mačem nepravde parala mi je dušu. Mislio sam i na svoju majku u Hercegovini i na sve hrvatske majke u domovini. Pogledao sam u australsko nebo, bilo je crvenkasto poput zemlje. Otele su mi se riječi poznate pjesme:
Vratit ću se jednog dana
da vidim tebe i svoj dom…
to je sve o čemu sanjam,
to je sve u srcu mom!
Dobio sam boravak u Australiji. Ali moja sadašnja žena, tada djevojka, ne htjede doći. Odlučio sam nazad u Hrvatsku pa što bude. Nisam znao što će sa mnom biti. Predao sam sve u ruke Božje. Već odavno u duhu sam bio iznad Udbe, komunizma, Jugoslavije, iznad svake mržnje i sumnji. Za komunikaciju s ljudima nisam trebao njihovo bratstvo i jedinstvo. Poimao sam bratstvo i jedinstvo u duhu Isusa Krista i njegove ljubavi prema svakom ljudskom biću. U tom smislu imao sam i tamo prijatelje različitih nacija, družio se s njima i surađivao pa tako i nekoliko Srba i Makedonaca. U Udbi nisu mogli podnijeti moj način, ali su ipak priznali moju suradnju sa svima. Nadao sam se da će me to spasiti.
Zrakoplov Quantas je sletio u Beograd. Imao sam puno stvari. Ta doselio sam se! Putnici su bili skoro svi Hrvati. Na kontrolnom punktu zbijeni, uplašeni, u nedoumici su stajali i nitko nije imao hrabrosti prvi staviti stvari. Carinik je čekao i tupo gledao naviknut na ove situacije. Ja sam se ohrabrio i stavio prvi svoje stvari rekavši:
– Što se bojite? Ta ovo je naša zemlja – Jugoslavija!
Primijetio sam da je cariniku to bilo drago čuti. Sve je pustio bez problema.
Došao sam u hol aerodroma i čekao što će se dogoditi. Pristupi mi jedan Cigo taksist da me vozi. Pitao je kuda ću? Ja sam ga slagao da idem u Vinkovce, a planirao sam vlakom Beograd – Mostar. Navalio da me vozi u Vinkovce, nikako ga se otarasiti. Rekao sam mu:
– U Australiji pričaju da uzmete ljude sa aerodroma i na putu ih ubijete, opljačkate i bacite u kukuruz! Gledao me razgoračenih očiju i nije imao što reći. U avionu sam kupio šteku Dunhilla – bezcarinski za dijeliti. Izvadio sam jednu kutiju, dao mu i rekao:
– Evo uzmi ove cigarete. Odlazi….. i puši!
Odlazio je par puta se okrećući. Do stanice sam se vozio autobusom. Imao sam osjećaj da je pratnja počela. Čekao sam na stanici u restoranu nekoliko sati. Bio sam radostan i veseo vidjevši naše ljude, s nekima sam pričao. U Beogradu je svuda vreva. Naručio sam ćevape i pivo, za majku kupio jedan mlin za kavu. Normalno sam se ponašao. Sjeo sam u vlak. U kupeu je bilo par ljudi. Odjednom dođe jedna dama i sjedne na mjesto u kutu, dijagonalno sa mnom. Kada nam se oči susretoše oboma nam je bilo jasno da se kužimo. Kao fol išla je u Sarajevo na godišnjicu mature. Očekivao sam kontrolu milicije u vlaku. Bio sam pripravan, ali sam se bojao da me ne skinu s vlaka. Prije Doboja ona iziđe i dugo je nije bilo. Vratila se i sjela, odmah potom čujem u hodniku milicijsku kontrolu osobnih. Dođoše i do našeg kupea. Od nje nisu tražili osobnu. Kad su došli do mene jedan je uzeo osobnu i duže je gledao upitavši me odakle putujem. Rekao sam mu iz Australije. Gledao je moje stvari. Vidio sam da je vrag odnio šalu pa sam ga upitao:
– Da li vam je poznato moje prezime?
– Da, reče.
– Poznate li Milu Čepo?
– Da, naš kolega!
– On je moj bratić, kad ga vidite pozdravite ga!
– Hoću! Evo ti lična i sretno!
Tako i odoše. Taj moj bratić je radio na kontroli vlakova za Beograd i Zagreb iz Sarajeva. Već davno mi je rekao ako na ovim relacijama budem imao problema da se pozovem na njega. Hvala mu i pokoj mu duši. Umro je u Americi kod kćerke.
Vjenčanje je bilo u Mostarskoj katedrali. Nakon vjenčanja žurno smo otišli u Kruševo kod Zadra u kuću ženinih roditelja, a odatle u Istru, Pula – u Premanturu. Uskoro smo dobili posao oboje. Majka iz Hercegovine mi je javila da su me tražili iz Udbe Mostar. Ona im je rekla da ne zna gdje sam. Istrani su bili ljubazni i susretljivi, ali među njima je bilo suradnika Udbe, mahom doseljenika u Istru i s njima smo imali problema i ja i žena na radnom mjestu.
U toj firmi ja sam vodio financijsko knjigovodstvo i kontiranje. Moj šef računovodstva, iz Slavonije mi nikad nije nešto pokazao što bi ga upitao. Stalno je bio u gostioni – jedna pijandura i prodana duša. Nisam htio raditi bilancu dalje od klase 4 (troškovi), dalje je bila njegova dužnost i odgovornost. Očito je sve znao o meni. Jedna muslimanka iz Bosne udata za Istrana privatnika glumila je veliku damu, a radila je posao koji bi moglo raditi dijete trećeg razreda osnovne škole. Očito je dobila posao po vezi. Ponašala se nadmeno i provokativno. Ja bih pod pauzom išao ponekad u katedralu, preko puta naše firme. Jednom mi ona reče:
– Što ideš tamo u tu štalu?
Ja sam njoj odmah odgovorio:
– Štala je u tvojoj duši. Jedna primitivka iz Bosne mi nema što reći!
Ona je vrisnula i počela plakati od bijesa. Tužila me šefu i direktoru. Kad sam nakon toga došao njemu u kafić reče mi:
– Ti si nacionalist i vrijeđaš našu kolegicu nacionalno!
Ja sam mu rekao:
– A je li vam rekla kako je ona mene uvrijedila? Ispričao sam mu.
– A kako ja mogu biti nacionalist kad mi je žena Srpkinja! Vi to ne znate i vaši vam to nisu rekli!
Skoro mu je čaša ispala iz ruke. Pogledao me tupim očima, a na krajevima usana mu je visjela neka pjena. Shvatio je da ja isto mogu za njega biti politički opasan. Šutio je, a ja sam izišao bez riječi.
Ustvari moja žena je bila iz miješanog braka. Mama joj je bila pravoslavka, a tata Hrvat katolik. Za nas to nije bio problem. To sam namjerno rekao tom gadu, neka on ispituje ako ga zanima i to je bilo važno našim udbašima – srpskim slugama.
Smijenili su me na drugo radno mjesto i u drugu sobu. Tu su bile sve Istrijanke i jedna Srbijanka, žena jugo-oficira. Bivša soba je energetski bila kao vučja jazbina, ovdje je bila zdravija i veselija atmosfera. Ta Srbijanka je vjerojatno radila za KOS po vojnoj liniji. Kontrolirala je cijelu firmu i nitko nije gledao ni što niti koliko radi. Bila je vesela, voljela je humor, a osobito modu. Činilo mi se da su i njoj to utrpali i situacijski morala je to prihvatiti. Izvrsno smo se slagali i od nje sam osjećao podršku u svakom pogledu. Očito je imala bolje informacije o meni nego ova naša spadala. Bilo je to jedno prijateljstvo i ljudsko razumijevanje u svakom pogledu. Lijepo sjećanje – hvala joj.
Žena je dobila posao u jednoj jaht-marini na recepciji. Šefica je bila opet jedna udbašica. Koliko je bila dobra kazuje i to da su je radnici u marini bacali 4 puta četveronoške u more. Bila je sa Krka i ne zna se čija niti od koga je. Sve poklone koje je žena dobila od gostiju uzimala je sebi. Žena mi je bila u visokoj trudnoći, prvo dijete. Jednom ju je pozvala k sebi i rekla joj da od gostiju treba tražiti ličnu, a ne osobnu iskaznicu i da je ta riječ ustaška. Žena joj je odgovorila da se u Hrvatskoj kaže osobna i da je to po Ustavu i zakonu. Bila je polupismena i nije nijedan strani jezik bar malo znala – jedno primitivno zlo.
Jednog dana joj je naredila da jako teške prospekte diže na ormar. Od toga žena je dobila krvarenje i isti dan je bila u bolnici. Carskim rezom je rodila prvog sina, prijevremeno. Hvala Bogu, sve je dobro završilo. Preživio je i bio je zdravo i napredno dijete, a danas je oženjen i situiran čovjek. Čovjek da ne vjeruje na što su bili spremni takvi zli ljudi. Mali je bio kršten u franjevačkoj crkvi kod kolege fra Đure Vuradina. Orila se „Ave Marija“, a u mojoj duši istovremeno „Hendlova aleluja“.
U Premanturi ljudi i žene su dolazili gledati maloga i bili nam kompletno na usluzi. Viđali smo povremeno, kad bi došao, fra Ljudevita Maračića, Prematurca. On je bio svećenik i profesor književnosti, Konventualac poznat širom svijeta. Poznavali smo don Prematea, jedno vrijeme stanovali u kući biskupa Bogetića kod tete Romane itd.
Struja je bila jako skupa. Jednom mi je došao račun veći od moje plaće. Radi bebe grijali smo dvije velike prostorije. Morao sam ići dalje. Kad je malo porastao, žena i dijete su otišli za Dalmaciju, a ja za Švicarsku.
I u Švicarskoj nije Udba mirovala. U jednom hotelu naštimali su mi otkaz i pravo na boravak, jer sam bio sezonac. U tom hotelu radilo je puno naših. Sa znanjem njemačkog jezika pobijedio sam ih preko radnog ureda (Arbeitsamt) i dobio sam slobodno za cijelu Švicarsku. Otišao sam za Basel. Izbija rat i moji dolaze meni. Kad je došlo vrijeme spajanja obitelji teško je išlo. Švicarska tajna služba mi nudi suradnju i ja odbijam s obrazloženjem da se to protivi mojoj savjesti. Nije im bilo drago. Na fremden policiji (policija za strance) radio je jedan Srbin zadužen za Jugoslaviju. Izgleda da je i on odlučivao tko će što dobiti. Tko zna s kim je bio povezan u Jugoslaviji. Imao je naravno švicarsko državljanstvo. Čuo sam da je umro od infarkta. Pokoj mu duši.
Prijavio sam se za invalidsku mirovinu i dobio je. Vratio sam se obitelji 1998. godine.
Kroz sve to uvijek sam vidio da postoje čiste i prljave duše bez obzira na naciju, vjeru, rasu, status, položaj, naobrazbu itd. Prljave duše blokiraju i čine zlo, a čiste duše pomažu i čine dobro. Meni su čiste duše pomogle i uvijek sam sretan kad ih upoznam. Sa njima sam skoro sve uspijevao u životu. Aleluja! One su uvijek jače od prljavih jer su prožete samim Bogom koji je svemoguć i milosrdan. Aleluja!
Radi Domovinskog rata i odvojenosti od obitelji, radi ksenofobičnog odnosa Švicaraca prema strancima i radi svega što sam opisao upao sam u depresiju. Radi toga sam umirovljen 1998. godine Spasila me je vjera u Boga, optimizam koji me nije nikad napustio, ljubav prema umjetnosti i kulturi, kontinuiran impuls da drugima pomognem i pisanje. Sada sam, hvala Bogu, dobro. Poezija je trijumf istine o ljubavi Božjoj i njegovoj beskrajnoj stvaralačkoj moći. Ponekad bi bio slomljen, osjećao svoju grešnost i jadost. Strah za svoju dušu. Bio bih odvojen od ljudi, od prirode, od prijatelja, rodbine, od konkretnog svijeta. Nije to bilo radi depresije, nego je to stanje duha – potpuna samoća i odcijepljenost. Tada molim: „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome, kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova! Amen! Blažena Djevice Marijo, sveti anđeli i svi sveti, molite za mene!“
U duhu dolazi Isus tješiti me:
– Mir tebi, ne boj se! Mogao si tisuće puta zgriješiti, ali nisi. Ja sam ti sve oprostio. Nosi svoj križ i idi k meni!
Tada bih dugo plakao, od ganuća i zahvalnosti. Mir bi se vratio u moju dušu. Konkretan svijet i život je postao stvaran kao što i jeste. Dobivao bih novu snagu i polet. Govorio sam:
– Da Gospodine, nosit’ ću svoj križ i ići k Tebi!
Sjetio bih se branitelja koji su se ubili. Da su znali i mogli otvoriti se Isusu, možda ne bi? Mnogi domoljubi u politici su pali – umorni, skrhani, razočarani od borbe sa Zlim. Ali to ne umanjuje njihove zasluge. I oni bi se trebali otvoriti Isusu i tražiti pomoć, snagu duha za nastavak borbe i optimizma.
- OVA PODRUČJA U KONTEKSTU II. SVJETSKOG RATA I DOMOVINSKOG RATA – KOMUNISTIČKO – ČETNIČKA PROPAGANDA I STVARNA ISTINA
- Pojava 3 totalitarističko – zločinačke ideologije – komunizma, fašizma i nacizma. U Europi se pojaviše te 3 ideologije u prvoj polovici 20. stoljeća. One su prouzročile neviđene zločine i patnje i stradanja ljudi širokih razmjera po II. svjetskom ratu. Osuđene su vijećem Europe rezolucijom 1481. i Deklaracijom Hrvatskog državnog sabora iz 2006. godine. Katolička crkva ih je također osudila, a i druge crkve. Pobjedom saveznika uništene su dvije, a komunizam je ostao. Oni su svi bili bezbožničke ideologije (ateističke – protiv Boga i čovjeka). Komunizam je sebe predstavljao kao krajnji idealni sustav življenja, a protivnike je nazivao nacistima i fašistima.
- Rapalski ugovor
Ta propaganda je tijekom trajanja, a i danas govorila da je Tito i partija s partizanima vratila Istru, otoke, Zadar i Rijeku Hrvatskoj i Jugoslaviji, a da ih je Ante Pavelić dao Italiji. To je laž.
Rapalski ugovor je sporazum Kraljevine Italije i Kraljevine SHS (Jugoslavije) od 12.11.1920. u Rapallu, gradiću blizu Genove po kojem su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna država Rijeka. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.
Područja koja je Hrvatska izgubila tim ugovorom vraćena su joj nakon II svjetskog rata i to ne po Titu i partiji nego po msgr Boži Milanoviću (rođ. Kringa, 10.10.1890. – Pazin 28.12.1980.), hrvatskom katoličkom svećeniku.
Jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj su podatci koje su prikupili Božo Milanović i drugi hrvatski svećenici po etničkom načelu – Mirovna konferencija u Parizu 1946. godine.
Poglavnik Ante Pavelić sa čelništvom NDH ne bi nipošto dao ni pedalj Hrvatske zemlje, ali morao je priznati Rapalski ugovor.
Dolaskom fašista na vlast nastalo je brutalno nasilje u „Slobodnoj državi Rijeka“ i u Istri. Iselili su (protjerali) 200.000 Hrvata i naselili su Talijane. na nadgrobnim spomenicima ispravljali su Hrvatska prezimena i uklesavali talijanska itd. Pripojenjem Jugoslaviji nastala je najezda u Istru i Rijeku sa istoka. Bila je ponovno okupirana – JNA, Srbi iz Bosne i Srbije, muslimani iz Bosne, Albanci sa Kosova i Makedonije, također Hrvati iz unutrašnjosti. Sve je bilo kontrolirao sveznajućom Udbom i KOS-om. Ali Istrani su i njih primali ljubazno, jer im je bilo žao te sirotinje i ugroženih ljudi. Crkva je opet stala uz svoj narod radi progona i nasilja „antifašista“. Primjer je zaklani u župnom dvoru, svećenik i blaženik Miroslav Bulešić (13.05.1920. Čabrunići – 24.08.1947. Lanišće).
- Partizani, ustaše i četnici
Osim čakavskog područja od Italije su bili okupirani Dalmacija, otoci i dalje Crna gora, Albanija i dio Grčke. Nastao je antifašistički otpor. Muževi i mladići su se priključivali partizanima. Znali su ako tako ostane da neće nikada imati slobodu, jer je NDH bila pod kontrolom Njemačke. Bili su to većinom obični ljudi – vjernici, katolici i Hrvati. Nisu bili ateisti i komunisti. To im je bilo nametnuto po Titu i KPJ. Po tome su i oni bili istinski hrvatski domoljubi na svoj način. Nakon rata mnogi se nisu odrekli vjere. Nisu dobili mirovine i tretirali su ih kao hrvatske ustaše. Komunističko-četnička propaganda je podržavala tenzije, antagonizam i mržnju između bivših ustaša i partizana da što više naštete hrvatskom narodu. U znatnoj mjeri to rade i danas. Na djelu je inverzija teza, konstruirana povijest, laži i insinuacije. Ne daju povjesničarima da kažu istinu. Promoviraju komunističko-ideološku povijest.
Ustaše su revolucionarno-oslobodilački pokret nastao u nasilju diktature kralja Aleksandra nad hrvatskim narodom. Koristio sam francusku enciklopediju „La rouses“ (La rus) za koju mnogi drže da je najbolja i najobjektivnija na svijetu. I ja to smatram! Prema njoj nijedan pokret na području Jugoslavije programski nema fašističke niti nacističke niti komunističke ideje. To su Belogardisti u Sloveniji, ustaše kod Hrvata, četnici kod Srba, balisti kod Albanaca i vmro kod Makedonaca. Bila je to komunistička matrica osude pojedinaca i naroda.
Neka demantiraju tu enciklopediju ako mogu. Ne mogu! Ovdje ne ulazim u međusobne borbe u II svjetskom ratu i tko je više napravio zločina.
Ustašama pod svaku cijenu je bila hrvatska država i kako je održati. Zato su se borili sa četnicima i partizanima koji su je htjeli uništiti pod krinkom antifašizma i antinacizma.
Četnički pokret je rojalistički. Ali je bio isto nadahnut Garašaninovim „Načertanijama“, a u domovinskom ratu Memorandum SANU. Očituje se u izrekama: „Svi Srbi u jednoj državi!“ i „Gdje je Srbin tu je Srbija“. To je u biti politika „krvi i tla“ (blut und boden). Meni osobno ne smetaju četnici samo neka ne diraju hrvatski državni teritorij i narod.
- UMJETNOST, ZNANOST, KULTURA, NACIJA, VJERA, TRADICIJA I LJUDSKO DOSTOJANSTVO U TOTALITARISTIČKIM IDEOLOGIJAMA
Te ideologije nisu uspjele uništiti gore navedeno mada su koristili represiju, sve vrste nasilja, ubijanje, progone, zatvaranja, medijsko nasilje, mržnju na podanike itd.
Medijska i politička propaganda je bila da su ljudi naroda protivničke ideologije svi pokvareni. Međutim velika većina talijanskog naroda nije prihvatila fašizam, njemačkog naroda nacizam, ruskog naroda komunizam, kineskog naroda komunizam – maoizam.
I svi manji narodi nisu ih prihvatili. Ostali su vjerni gornjim vrijednostima. Protagonisti tih ideologija su uzurpirali vlast i na silu (pod prijetnjom smrću) tjerali ljude u rat i osvajanja.
Velika i divna talijanska kultura bez obzira na okupaciju je oplemenila Istru, Rijeku i ostala područja. A isto i kulture ostalih velikih i mnogobrojnih naroda. Europa i Rusija su urasle u kršćansku kulturu i vrata paklena ih neće nadvladati.
Malo se piše o tome, a mislim da je to istina.
Tajne i javne snage moći kroje povijest, ali ipak istina prodire na svjetlo dana na samo njoj znan način.
Završio bih sa odlomkom jedne moje pjesme:
Još vrije život i njedrima Domovine,
ona još pleše svadbeni ples
i svaka graška znoja na razigranom tijelu
za nas je slavljenički krijes.
(Krešo Čepo, Tihaljina, Hercegovina)
VIDEO: www.youtube.com
