Mnogo puta kada shvatimo kako smo upropastili ponuđenu priliku razmišljamo o tome kako bi bilo lijepo da dobijemo još jednu priliku. Nakon poražavajućeg iskustva, mislimo kako bi sada znali takvu priliku iskoristiti. Međutim koliko god nam to izgledalo nemoguće, Bog nam daje uvijek još jednu priliku. Jedini problem koji imamo je posljedica vlastitog izbora koji smo učinili u prošlosti. Posljedice tog izbora rijetko nestaju. Međutim, priliku za spasenje Bog uvijek daje svakome, ma koliko da je zaglibio u grijehu. Samson je očito u vječnom mraku tamnice shvatio koliku je priliku prokockao, međutim Bog ga ni tada nije ostavio. Interesantan mi je način kako biblijski narator govori o tom ponovnom povezivanju s Bogom. Ali kosa gdje mu je obrijaše počne opet rasti.
Ovdje kao da biblijski narator želi poručiti da Bog želi vratiti stvari na svoje mjesto. Kosa, koja je bila znak Samsonove veze s Bogom, ponovno počinje rasti. Ponovno možemo steći dojam kako je Samsonova snaga bila u njegovoj kosi. Međutim ovdje bi htio naglasiti nešto bitno. Samsonu je njegova duga kosa bila znak odanosti Bogu. Siguran sam da je Samson tražio od Boga oprost što ga je iznevjerio. Siguran sam da je dobio onaj mir koji osjeti svatko kada taj oprost dobije, ali ovdje Bog ponovno želi vratiti Samsonu znak prepoznavanja. Njegova kosa mu je ponovno narasla. Opet je Samson bio prepoznatljiv po svojoj kosi koja ga je obilježavala kao nekog tko je odvojen za Boga.
Htio bi malo razmišljati o tom znaku. Danas ljudi često vole javno pokazivati bilo na sebi ili u kući gdje žive neka obilježja koja ih identificiraju tko su. Kršćani, posebno kod katolika primijetit će te da u kući imaju raspelo, a oko vrata nose krunicu ili neki zlatni lančić sa zlatnim križićem. To ih odmah obilježava kao kršćane. Protestanti često vole na aute lijepiti simbol ribe jer time žele reći kako su nasljednici prvih kršćana. Ipak, meni se tu nameće jedno pitanje, jeli baš to onaj vanjski znak po kojem bi kršćani trebali biti prepoznatljivi? Nemam ništa protiv toga da slobodno kažemo tko smo i što smo i da to čak dokažemo i vanjskim znakom. Problem ostaje kada taj znak bude u fokusu, a ne Bog koga on predstavlja.
Ipak, Bog je taj koji određuje znak po kojem ćemo biti prepoznatljivi. On je izrijekom naredio da se Izraelci u znak saveza s Njim trebaju obrezivati. To je bio vanjski znak po kojem su Izraelci bili prepoznatljivi. Također je bilo još znakova prepoznatljivosti. Drevni prorok Ezekiel je pisao: . dadoh im i svoje subote, kao znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posvećujem. Ezekiel 20.12. Očito je subota za božji narod bila znak odanosti Bogu stvoritelju.
I Isus je tražio od učenika da imaju znak po kojem će biti prepoznati. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. Ivan 13,35. Na drugom mjestu je dodao: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. Ivan 14,15. Isusovi učenici su ispunili ove uvjete. Oni nisu bili nešto posebno, ali bili su prepoznatljivi. Biblijsko izvješće o tome govori: Kad vidješe neustrašivost Petrovu i Ivanovu, a znajući da su to ljudi nepismeni i neuki, bijahu u čudu; znali su ih, da bijahu s Isusom Djela apostolska 4,13.
Mogu li nas ljudi s kojima se srećemo, bez obzira na naš društveni status prepoznati po ovom najčudesnijem znaku koje nas obilježava. Nošenje lančića s križem, krunica i drugih tzv. svetih predmeta može nas identificirati da pripadamo ovoj ili onoj vjerskoj ili političkoj skupini. Međutim, samo po ljubavi kao najljepšem vanjskom znaku bit ćemo prepoznati da smo Kristovi. Svaki drugi znak, ma kakav on bio tada će imati svoju pravu svrhu.
Samsonu je narasla kosa i Bog kao da mu poručuje: “Samsone, ponovo sam uspostavio vezu s tobom koju si ti prekinuo. Ponovo želim da budeš moje dijete a ja tvoj Bog.
Zvonko Presečan
