„Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju (Rim 15, 7).“
Pogledamo li oko sebe – u svijetu i okolini gdje živimo, vidimo mnoštvo ljudi različitih izgleda, naravi, osjećaja, sposobnosti, naobrazbe, želja… Svaki je čovjek po svojoj izvornoj zamisli i stvorenosti jedincat, poseban i originalan. Ne postoje dva potpuno ista čovjeka na svijetu, a ako i imaju po svojoj tjelesnoj sličnosti, razlikuje ih osobno ime, narav, posebnost osobnosti i duše.
Isus iz Nazareta nam je objavom Oca pokazao da smo kao ljudi svi jednaki u Stvoriteljevim očima. Kao ljudi neizmjerno smo od Boga uzvišeni i vrednovani, bez obzira na rasu, pripadnost narodu, kulturi, jeziku, običajima, imovinsko stanje i svemu drugom što nas razlikuje od čovjeka do čovjeka. Krist kao pripadnik židovskoga naroda, bio je svjestan odakle potječe te je volio svoj narod. Međutim, naklonost i ljubav nije imao i iskazivao samo prema pripadnicima svojega naroda, nego prema svakom čovjeku.
Pronicavošću pogleda, prosuđivao je i vrednovao čovjekovu nutrinu i srce što njegovim suvremenicima nije uvijek bilo poželjno, ugodno niti drago. Samilosno osjeća prema svima, a na osobit način prema slabijima, obespravljenima, osobito onima koje se držalo ljudima drugoga reda u društvu.
Svim ljudima i dandanas, Krist je na neki način „izazov“ te nitko prema njemu ne ostaje ravnodušan. Uz ljude drugih religija i životnih nadzora čak i oni koji ne vjeruju u njegovo Bogočovještvo, drže ga velikim humanistom i ljubiteljem svakoga čovjeka.
Na osobit način vjernicima kršćanima, Krist jest i trebao bi uvijek biti životni uzor i primjer ljudskosti u kojem trebaju ogledati svoju vjeru i odnos prema Bogu i braći ljudima. Ali ne samo u odnosu prema drugim vjernicima s kojima baštinimo istu vjeru, dijelimo isti životni nadzor i razmišljanje. Nego prema svakom bratu čovjeku, znajući da raznovrsnost staklenih kockica obogaćuje mozaik. Ili po riječima starih Latina: „Različitost, razveseljuje!“
„Izbjeglička kriza“
Svjedoci smo „izbjegličke krize“ u kojoj tisuće Sirijca – napose mladih muškaraca sa ženama i djecom, bježe od fanatičnih islamskih fundamentalista koji izvan svakog ljudskog razuma i logike pred sobom ruše i ubijaju sve što se ne uklapa u njihovu slijepu ideologiju i ciljeve. Čudimo se zašto mladi i vojno sposobni muškarci ne ostaju u obrani svoje zemlje, što je opravdano. S druge strane prije dvadesetak godina početkom 1990-tih godina sami smo bili zahvaćeni Domovinskim ratom u koji su mnogi domoljubi u obranu svojih ognjišta išli iz obveze i srcem. Nemali broj ih je dezertirao ili iskoristio pravo izbora i odlaska u inozemstvo gdje su se „snašli“, završili škole, pronašli zaposlenje i ugodno dandanas žive.
To bi bilo razumljivo da nema i dojučerašnjih branitelja koji u mnogo toga prevareni, obespravljeni, na rubu egzistencije razočarani politikom koja se vodi, ne tvrde kako se ne bi mnogo dvoumili da ponovno dođe do ratnih sukoba nego bi poveli svoje obitelji, te otišli preko granice. Ljudi po svojoj prirodi redovito žele miran i siguran život, što se ne uklapa u poglede i ciljeve ideološko-ratnih bolesnih umova koji traže od masa da ih poput ovaca slijede i slijepo se za njih žrtvuju. (Tomislavgrad, 19. rujna 2015.)
fra Mate Tadić,OFM
