Majka se nikada nije previše zamarala mojim postojanjem. Uvijek je ona bila sebi na prvom mjestu, njena sreća, njeni ljubavni uspjesi, njena glad za prihvaćanjem, odobravanjem i poštovanjem.
Kada sam najbolesnija ležala u bolnici nikoga od njih nije bilo uz mene.
Kada sam u školu išla bez iti jedne knjige i usprkos tome bila odličan đak, nitko se nije ponosio mnome.
Kada sam u jednim cipelama hodala kroz sva, apsoluino sva 4 godišnja doba i to pune 4 godine, nikome nije bilo žao.
Kada sam bila sretna, samnom se nisu smijali. Kada sam plakala, plakala sam potpuno sama.
Netko će misliti da se sažalijevam, ali Bog zna da čak ni to više ne drži vodu.
Pamtim samo tužne scene, bol, ostavljenost, nesigurnost i laži. Pamtim nepovjerenje i zvijer odbačenosti urliče u meni. Pamtim obećanja kojima se varaju djeca. Pamtim samoću…
Pamtim izokrenute odnose i povjeravanja intimnosti koje nisam željela slušati, pamtim krajnosti u porocima, pamtim strah…
Pamtim ogledalo bez odraza i ne sjećam se sebe kao djeteta, ne, oduvijek i uvijek sam bila “odrasla, razumna i pokorna“ jer drugačije nisammogla opstati.
Pamtim baku čiji su osmjesi bili uvjetovani mojim pokorništvom.
Ja sam na nj pristala jer ona bijaše jedini stup iza kojega bih se sklonila da predahnem od života…
Bijah dijete…ali ničije dijete…
Njegovo čedo…
„Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji“
Da su me htjeli, a da me Otac nije htio – nikada me imali ne bi. Nisu mi čak ni život podarili, sve to bijaše Njegova volja.
Oh da, puna sam te jake boli i ljutnje i zamjeranja i svakodnevno vrištim dok prebirem zrnca krunice – „oprosti mi Gospodine, daj mi da oprostim!“ Danas, kada stvari sagledavam izperpektive roditelja, danas je moja bol time jača – jer ne shvaćam…
Previše toga u meni titra suzama i svaka moja stanica boli, boli tako jako da je bol postala navika.
Kako održati zapovijed kada ljudi na koje se odnosi nisu ni tvoja majka ni tvoj otac već stranci od kojih jednome služiš isključivo kao vreća za verbalne i ermotivne udarce? Kada te pljuju, bičuju riječima, vrijeđaju svaki tvoj pokret i kada si ti za njih oličenje tame? Kada te gledaju, a u tebi vide samo i isključivo noć?
Kada te uopće ne poznaju, a iz utrobe njihove si izišao…
Idem, molim, plačem, pokušavam…slaba sam, padnem, On me digne…ali onda kada pristupam Svetoj pričesti u mislima su mi sve uvrede koje sam odslušala i da, Isuse, opet su me te riječi, ne njihove, već moje obrambene riječi udaljile od Tebe…opet padoh i opet sam od Tebe tamo negdje u pustinji…
Zašto se branim kada se Ti branio nisi?
Zašto objašnjavam da nisam zla i pokvarena, da me ne nosi mržnja, da se ne hranim lešinama? Kako čovjek koji rodi može svom djetetu takvo što izreči u urliku dugom kao vječnost?
Zašto, Bože, kada su tebe pljuvali i mrzili, kada si pod njihovim riječima krvario i raspet bio –zašto onda ja imam potrebu ne biti osuđena nego voljena, prihvaćena, poštena?
Zašto dokazujem?
Što više vrištim vlastitu pravednost to sam sve manja i manja i sve im se više gadim…pod krinkama ljubavi, „oh, ali mi te volime, ali ti si ta koja ne prihvaćaš ljubav…“
Isuse, ljubav nije vrijeđanje, manipulacija, uvjetovanje, Isuse, ne može ljubav biti– strah.
Poštovanje, Isuse?
Reci mi, molim Te, neka mi netko odgovori, koga da poštujem i zašto? Zbog čega? Poštujem ta imena na papiru. Da, poštujem, ali imam li obvezu prema njima družiti se, povlađivati im, pognuti glavu dok me udaraju i moram li im izložiti leđa da me izbičuju vlastitim frustracijama kad god požele?
Reci mi, Isuse, moram li? Gdje završava poštovanje i počinje mazohizam?
Kao što već prije napisah. da, katkada me ego zamanta i častohleplje i sebeljublje, ali pogledaj Isuse, ono dijete u meni koje se skriva pred goropadnošću napada i, reci mi Isuse, koje poštovanje moram dati?
Koliko poštovanja?
Kome?
Jesam li ja dužna dozvoljavati ranjavanja i emocionalna mučenja da bih vršila Tvoju zapovijed?
Trebala bih oprostiti, čak niti to nemogu jer, Ti znaš, svaki put kada kročim putem oprosta, novo blato pogrda i pljuvački me jednostavno, kao lavina – zatrpa. Ni naprijed ni natrag. Osjećam da me pritišće ta njihova tama koja uporno i godinama želi postati dio mene, konstantno projicirana kao da i dolazi od mene.
Ne dolazi, je li tako, Bože?
Ljutnja dolazi, ali znaš mene, naljutim se u hipu, kao uragan i –prođem…
Viknem, tresnem, ali ne mrzim…Kako da mrzim kada me Ti toliko voliš kroz sve blagoslove koje si mi dao?
Kako da mrzim kada je mir ono za čim čeznem?
Voljela bih da mogu u miru i harmoniji vršiti Tvoju zapovijed, javno i skladno…ali, eto, ne mogu…mogu Tebe moliti milost pročišćenja da oprostim i da, oslobođena, zaboravim nezaboravljivo…
Ovako vršim Tvoju zapovijed tiho i kao da se odnosi na pobrkana slova nekog adresara – jer to moram, jer poštujem službenicu u banci i mesara za pultom mesnice i djelatnika koji uređuje parkove – poštuj čovjeka – ali, Isuse, „tko je moja majka, tko su moja braća?“…
Odnesi ljutnju i očisti svaku bol…i ne dozvoli mi Isuse da ikada više uvredama odgovorim na uvrede…bijesom na bijes…pljuvanjem na pljuvanje…Pogni mi glavu do granice poštovanja i neka ostane pognuta kako je volja Tvoja.
Mir i dobro!
Maja Vidaković
