…imajući dakle braćo, hrabrost za ulazak u Svetinju po krvi Isusovoj … – Hebrejima 10:19
Pazite se misli kako zagovor znači unošenje vlastitih, osobnih naklonosti i zabrinutosti u Božju prisutnost, praćeno zahtijevanjem da On učini sve što se sjetimo zatražiti. Naša mogućnost pristupanja Bogu postoji isključivo i jedino kao posljedica posredničkog tj. zamjenskog poistovjećenja našega Gospoda s grijehom umjesto nas. Mi imamo „hrabrost za ulazak u Svetinju po krvi Isusovoj“.
Duhovna svojeglavost najučinkovitija je zapreka zagovoru, jer se sukladno našim naklonostima, temelji na našem “razumijevanju” stvari koje vidimo u sebi i drugima, a za koje smatramo kako nije potrebno pokajanje. Imamo ideju kako u svakom od nas postoje određene dobre stvari i vrline koje se ne trebaju temeljiti u pomirenju Kristovim križem. Upravo tromost i nezainteresiranost izazvane ovakvim razmišljanjem, čine nas nesposobnima zauzimati se za druge. Mi se ne poistovjećujemo s Božjim interesima i zabrinutosti za druge, te nas On iritira. No međutim, itekako smo uvijek spremni pojaviti se s vlastitim idejama, pri čemu naš zagovor nije ništa drugo do puko veličanje vlastitih prirodnih naklonosti. Moramo shvatiti kako Isusovo poistovjećenje s grijehom znači radikalnu promjenu svih naših naklonosti i interesa. Zagovarati umjesto i za nekoga, znači kako svoje prirodne naklonosti prema drugima, svjesno zamjenjujemo Božjim interesima za njih.
Jesam li svojeglav ili su Božji interesi zamijenili moje? Jesam li razmažen ili potpun u odnosu s Bogom? Jesam li razdražljiva ili duhovna osoba? Jesam li odlučan ostvariti svoj način ili biti poistovjećen s Njim?
– Oswald Chambers – kapelan britanske vojske
