U Hrvatskoj je oduvijek bio problematičan odnos katolika prema politici. Kratak pogled na prvu polovicu 20. st. pokazuje da su u Hrvatskoj u to doba bile velike razlike unutar kršćanskog- katoličkog kruga oko političkih pitanja. Te rasprave katkada su bile jako štetne jer su vodile razlikama među vjernicima. Gotovo da je ono što se događalo u društvu dijelilo ljude unutar Crkve. Nije se događalo ono što je tražio GS ( Gaudium et Spes) – da bi kršćani u društvu trebali voditi prema dijalogu u različitosti.Ta međusobna sudaranja u politici odvela su nas u državu SHS a poslije i u Kraljevinu Jugoslaviju.20-ih godina javlja se Katolička akcija. Tu je bl. Ivan Merz zastupao liniju odvojenosti Crkve od politike. Međutim, kasnije je došao komunizam kada kršćani i nisu smjeli sudjelovati u politici,i mi još danas osjećamo utjecaje onog vremena.
Nakon 90-ih godina bude se katolici koji su upoznati s promjenama u Crkvi i htjeli su se angažirati u politici. Međutim to nije išlo tako jednostavno i glatko, jer se često angažman u politici shvaća kao iskorak u zabranjeno i nepoznato područje.Nastale su dvije krajnosti u odnosu Crkve i politike našega doba; iz uvjerenja ”sve je politika”,zaključiti da je Crkva i u pastoralnom nastojanju vođena načelima politike (ovakav stav danas pretežno vlada u medijima) i iz prezasićenosti politikom i strahom nezdravog miješanja Crkve i politike bojati se rasprave o odnosu katolik-politika, Crkva- politika i tako u navještaju evanđelja ostati daleko od brata čovjeka i od povijesnog trenutka.U svakom slučaju, nikad nije bilo lako riješiti odnos Crkve i politike. U svakodnevnoj političkoj raspravi uvijek se komunicira s hijerarhijom, sa strukturom, a ne s ljudima. To je rasprava apsolutne moći, a ne argumenata. To je komunistički mentalitet koji nas vraća u pretkoncilsko vrijeme nedovršene i prigušene artikulacije.
ŠTO JE POLITIKA ZA KRŠĆANE-KATOLIKE?
Ona je višeznačan pojam. Papa Pavao VI. u Octogessima adveniens kaže: ”S pojmom politika povezane su mnoge smetnje koje treba razjasniti. Valja prevladati predrasudu da politika znači nešto demagoški i za kršćane nedopušteno. Politika je djelatnost koja zahtjeva da se kršćansko zalaganje živi u službi drugima.Politiku bi kršćanin trebao shvatiti kao organiziranu svrsishodnu aktivnost za opće dobro društva ili zasebne skupine društva, ali uvijek s obzirom na opće dobro. Bitni je smisao i cilj politike opće dobro svih naroda i svih skupina, zdrav javni autoritet, što očituje autoritet slobode, politička odgovornost i trajna dužnost.Kršćanin bi se trebao osloniti na političku etiku koja zastupa dimenzije odgovorne slobode na svim životnim područjima koja se dotiču politike i na kojima se odražavaju politička rješenja, i na političkom području je obraćenje nužno i moguće”. Proizlazi kako se politika ne smije usredotočiti na moju slobodu i interes. S političkom odgovornošću unosim u opće dobro svoju slobodu kao izražaj društvene pravde i solidarnosti. Tako shvaćena politika je trajna dužnost pri čemu svaki moj uspješan korak stvara novi izazov. Politička aktivnost pretpostavlja spremnost i sposobnost za dugoročno odgovorno utjecanje na slobodu u društvu, a sve na dobro obitelji, različitih skupina, države i cijeloga čovječanstva.Zato je politika važna te bi kršćanin imao krucijalnu ulogu na tom području da svojim svjetonazorom udahne evanđeoske vrline i vrijednosti u politički život,i otuda se vidi koliko bi političari trebali biti odgovorni i stabilni ljudi.
U odnosu Crkva-politika ovdje je važan pojam Crkve. Treba razlikovati službenu-hijerarhijsku Crkvu i Crkvu kao narod Božji. Kod nas se pod pojmom Crkva shvaća samo vrh Crkve. Postavlja se pitanje hoćemo li u svakoj raspravi i govoru morati najprije tumačiti taj pojam. Teško je to uvijek tumačiti i obrazlagati, ali ga također valja uvijek imati na umu. U tom kontekstu važna je uloga predstavnika Crkve u društveno-političkom životu. Tu je kod nas 90-ih bilo problema kad su, nastupom demokracije i padom komunističkog totalitarnog režima, svećenici ulazili u političke stranke i strukture.Svaki član Crkve ima svoje mjesto i svoju ulogu u životu. Opće svećeništvo vjernika je ministerijalno svećeništvo. Svaki vjernik na svoj način ima poslanje u Narodu Božjemi. Vjernik laik je pozvan po Duhu Svetom vršiti svoje poslanje kršćanina u svijetu. Političko zauzimanje prije svega bi bilo zadaća vjernika laika,koji su pozvani oplemenjivati političke strukture evanđeoskim vrijednostima. Svećenicima je zadaća naviještati moralno-etička načela društvenog života i širiti poznavanje socijalnog nauka Crvke,gdje na tom području moraju biti stručnjaci i prvaci. Zakonik kanonskog prava izričito određuje:
Kan 285. ”Zabranjuje se klericima prihvatiti se javnih služba koje sa sobom nose sudjelovanje u vršenju svjetovne vlasti.”
Kan 287. ”Neka aktivno ne sudjeluju u političkim strankama niti u upravljanju sindikalnim društvima, osim ako to, prema sudu mjerodavne crkvene vlasti, traži zaštita crkvenih prava ili promicanje zajedničkog dobra.”
Odnos prema politici najbolje se vidi u kratkim izrekama koje pojam politike izražavaju bilo pozitivno bilo negativno: To je vještina mogućeg i jačeg ,nastojanje da se osvoji vlast i da se ostane na vlasti.I jedno i drugo prisutno je u mentalitetu suvremenoga čovjeka. Čini se da je ipak negativno shvaćanje politike prisutnije i raširenije, osobito među katolicima.2. vatikanski i postkoncilski dokumenti upućuje na ispravan odnos prema politici. U tom kontekstu važan je GS 4-život političke zajednice, br.73-76. Postkoncilski pape traže sudjelovanje i jače angažiranje kršćana u političkom životu. Papa Pavao VI. gotovo da inzistira u OA da kršćani trebaju biti prisutni i kao političari u javnom životu:”Istina je da su s pojmom politika povezane mnoge smutnje, ali istina je i da u mnogim pitanjima zadnja odluka spada na političku vlast”.Potrebno je prema tome nadvladati predrasude kako politika znači prije svega nešto demagoško,nečasno te licemjerno i prljavo.Ono što politiku čini problematičnom jesu različita tumačenja i načini na koje se provodi politika u svijetu i u pojedinim državama,u tom svjetlu i u Hrvatskoj.
ISUSOV ODNOS PREMA POLITICI
O ovome se puno ne govori,iako je puno o tome pisano. Čitajući evanđelja koja opisuju život i djelovanje Isusa Krista mogli bismo na prvi pogled reći da je evanđelje potpuno apolitično. U Isusovom djelovanju ne nalazimo karakteristične oznake političkog djelovanja. Isus nije bio političar u običnom smislu riječi,niti je svojim apostolima dao bilo kakvu političku ovlast. Kristovi učenici nisu politička stranka niti to smiju biti. Nadalje, nije im dao ni program za političku aktivnost.
Stari Zavjet
Ovdje je važan kritički model u odnosu na politiku. Riječ je zapravo o kritici političkoga. Ona se kreće od shvaćanja Božje pravednosti i od odgovarajućeg shvaćanja starozavjetnog mira. Najvažnije stvari koje moraju vršiti vođe naroda su pravednost, milosrđe i vjernost. Očekujući Mesijin dolazak vladari će vladati po pravu, bit će obrana siromašnima, na zemlju će vladati i sići mir-Iz 32. Kralj koji neće dati pravo i koji će ugnjetavti siromaha bit će kažnjen jer ne poznaje Boga-Jr 22, 3-9-15. Poznati su i žestoki sukobi proroka s političkim vođama i vlastima. Kad se život i djelovanje političkih vođa ne slažu sa spasenjskom Božjom pravednošću i ljudskim pravima dolazi do sukoba i nemira. Prema tome, u SZ postoji kritika političkoga na osnovu odnosa prema Bogu koji je sama pravednost i istina. Kad je riječ o Božjem utjecaju na narod preko starozavjetnih proroka i vođa onda je to uvijek više nego svakodnevna politika. Bogu su važni svi, a ne samo neka politička opcija i strukture. Njemu je važan čovjek i ispravan odnos prema svim ljudima. Proročka kritika je prvenstveno vjersko-moralna, ali s političkim osvrtima i posljedicama. Npr. Ivan Krstitelj u lice kori i opominje Heroda zbog njegovih odstupanja od židovskih normi obiteljskog i vjerskog života.
Novi Zavjet
Novija istraživanja o Isusu u odnosu prema politici iznose na vidjelo neke jako zanimljive stvari.To se vidi na primjeru Isusovih zamršenih odnosa sa zelotima. Zeloti su bili ljudi koji su ljubili zakon iznad svega, očekivali su kraljevstvo koje će ih osloboditi Rimljana i njihove vlasti. Postoje dodirne točke između Isusovih i zelotskih stavova koje mogu voditi nerazumijevanju.Isusovo propovijedanje o blizini Kraljevstva; tvrdnja da Kraljevstvo silu trpi i da ga silnici osvajaju; Isusovo čišćenje Hrama. Isusovi učenici su bili u nekoj vezi sa zelotima-Dj 5,37; Lk 13, 11. Isus međutim istodobno zauzima mudru distancu od zelota kada naglašava univerzalnost svoga poslanja. Za razliku od njih on se obraća Samarijancima, poganima koje su zeloti farizejski prezirali i odbacivali. On se obraća svim ljudima koji znaju u konkretnom trenutku čuti i vidjeti. Oslobođenje koje on donosi je univerzalno te nadilazi nacionalne granice, obara se na nepravdu, odbacuje političko-religioznu netrpeljivost, a ipak se ne ograničava samo na čisto duhovni plan.Za cijeloga života Isus je bio u sukobu sa skupinama židovskih moćnika. Tako je Heroda nazvao lisicom (Lk 13,32); carinike svrstava u grešnike (Mt 9,10); saduceji se osjećaju ugroženi u svom povlaštenom položaju zbog Isusova propovijedanja (oni čine većinu Velikoga vijeća koje će ga osuditi); Isusova kritika religija (tj. onako tumačene religije koja se sastoji gotovo isključivo od naglaska na izvanjsko opsluživanje-farizejština). Isus umire od ruke političke vlasti koja je tlačila židovski narod. Natpis na križu naznačivao je razlog njegove osude. U Isusovu slučaju govorilo se o krivici političke oznake-da je Kralj židovski. Veliko vijeće iz vjerskih i političkih razloga je osudilo Isusa. Tu je bitan i vjerski razlog: jer se predstavlja Sinom Božjim; a politički razlog: njegov nauk i utjecaj na narod dovode u pitanje povlastice i vlast što ju uživaju moćnici židovskoga naroda. Ti su motivi povezani s još jednim koji je direktno imao utjecaj na rimsku vlast: predstavljanje židovskim Mesijom i kraljem. Proces tijesno miješa sve ove motive.Što je Isus učinio? On naviješta kraljevstvo Božje, to kraljevstvo nije od ovoga svijeta-Iv 18, 36-37. Ono se ne osvaja oružjem nego svjedočenjem istine i ljubavi-Mt 20, 26-28. Ovo je logika Božjeg Kraljevstva koje ulazi u povijest ljudskoga spasenja kao evanđelje naviješteno siromašnima. Zadaća Kristovih učenika bit će uvesti tu evanđeosku logiku u ljudsku povijest. Naviještaj Kraljevstva Božjeg sadrži težnju i čežnju za pravednijim društvom. U Isusovo je vrijeme bilo važno pokazati da vladari i kraljevi nisu Bogovi.Postoji uvijek ono transcedentno od ovozemaljske političke moći. Politička moć i djelovanje stoje uvijek pod sudom Božje ljubavi koja je za kršćane vječno spasenje. Tvrdnja da car nije Bog možda je u pozadini polemike koju Isus završava riječima:Dajte caru carevo,a Bogu Božje-Mk 12,13-17
Slijedeći ovu logiku možemo reći da evanđeoski navještaj nije politički, u tom smislu što ne predlaže neko alternativno kraljevstvo. Ipak, može se uzeti kao politički u smislu u kojem predlaže mjerila za procjenu i smjer kretanja za zemaljska politička kraljevstva. To nazivamo nadpolitičnost, ispravno shvaćenu duhovnu i nadnaravnu razinu. Prema tome Isusovo propovijedanje ne vrijedi samo za religiozno područje i individualni moral, nego i za društveno-socijalno područje. On se suprotstavlja zloupotrebi religiozne i političke vlasti;Isus otvara vidike za ono što je iznad politike, ali tako da to mora imati svoj učinak na političko djelovanje. On slavi mesijansku gozbu s odbačenima,odbacuje uski krug nacionalnoga načina mišljenja, obraćajući se prezrenim Samarijancima , cijeneći vjeru svakog pogana. Isus nije ušao na političku arenu svoga vremena kao zemaljski političar. On nije bio neposredni sudionik konkretnih političkih zbivanja. Isto tako nije predao svojim učenicima političku moć i program. On je iznad politike, ali s utjecajem na političke događaje. To ne znači da je on negdje daleko u nekoj maglovitoj teoriji. Isusov život i njegova poruka je istodobno vertikalna i horizontalna. On pokazuje kako je u konkretnom životu, pa i u političkom, moguće živjeti čestito i pošteno, ali isto tako svjedoči da je nužno shvatiti Božju poruku i onda izlaziti u susret političkim prilikama života. On učenicima nije dao politički program, ali im je dao zapovijed i smjernice koje vrijede za sva vremena u političkom životu a to su ljubav, solidarnost, poštenje, društvena pravednost, te mir kao cilj. On nas uči realizmu i ozbiljnosti života kad za sebe i Petra plaća porez- Mt 17, 24-27, iako to kao Gospodar hrama i Spasitelj svijeta ne bi trebao činiti.
KRŠĆANSKA POLITIČKA ZAJEDNICA
Ovdje su bitne ovdje dvije stvari: teoretske postavke i konkretni život. Potrebno je prije svega poznavati teoriju, a onda je još dug put do prakse. Teoriju imamo još od 2. Vatikanskog koncila.Temelje za ovu raspravu imamo u koncilskim dokumentima- GS 73-76. Taj tekst donosi kršćansko gledanje na svijet politike. GS 73:”Iz svijesti o ljudskom dostojanstvu rađa se nastojanje da se uspostavi takav politički poredak koji će štititi prava osobe”. Opisujući na narav i svrhu politike GS 74 naglašava najvažnije u životu političke zajednice, a to je da ona postoji zbog općega dobra i ljudske solidarnosti.Da bi politička zajednica mogla živjeti i upravljati prema općem dobru potrebna je vlast i to vlast kao moralna snaga i vertikala koja se oslanja na slobodu i svijest o odgovornosti. Građani su u savjesti obvezni na poslušnost političkoj vlasti koja se odvija unutar granica moralnoga reda s ciljem da ostvari opće dobro prema pravnom poretku koji je već uspostavljen ili ga treba uspostaviti. O tome govori i KKC 1898 – 1901:”Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je vlast, kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi. Ona je nužna za jedinstvo građanske zajednice. Zadaća joj je, koliko je moguće, osigurati opće dobro društva.Vlast što je traži moralni red dolazi od Boga: Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navuci osudu” -Rim 13,1-2.
Obveza poslušnosti nalaže svima da vlasti odaju čast koja joj pripada i da osobama koje je obnašaju iskazuju poštovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost. Iz pera svetog Klementa Rimskog-pape,došla je najstarija molitva Crkve za građansku vlast:”Gospodine, daj im zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez zapreke izvršavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, daješ ljudskoj djeci slavu, čast i moć na zemlji. Stoga, Gospodine, upravljaj njihovim odlukama, da čine sto je dobro i sto se tebi sviđa; i tako uzmognu pobožno, mirno i blago izvršavati vlast što si im je ti povjerio, i da budu dostojni tvoga milosrđa”.Vlast kao takva upućuje na red sto ga je Bog postavio, ali oblik političkog režima i izbor voditelja prepušteni su slobodnoj volji građana.GS 75 govori o suradnji u političkom životu; ”Crkva smatra vrijednim djelo onih koji uzimaju na se teret odgovornosti zauzimanja za dobro države.Sabor se zauzima da kršćani budu primjer i pokažu da je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavoga društvenoga tijela te jedinstvo s plodnom raznolikošću”.
Dolazi do pozitivnog stava Crkve prema političkoj djelatnosti, koncil poziva na poštivanje različitih mišljenja, a naglasak se stavlja na politički moralni odgoj.Ovdje je bitan odnos prema općem dobru. Koncil poziva na poštivanje različitih mišljenja.Političko zvanje je plemenito a oni koji su sposobni pozivaju se da se za nj pripreme u evanđeoskom duhu. Negativan odnos prema politici mogao bi od čovjekovog života udaljiti sposobne ljude i angažirane kršćane. Ušavši u dijalog sa svijetom Crkva na 2. Vatikanskom koncilu poziva kršćane na obnovu svijeta po aktivnom angažmanu u svijetu.GS 76 govori o odnosu Crkve i političke zajednice:”U povijesti je bilo nesporazuma između Crkve i političke zajednice.” Svjesna toga, Crkva na 2. vatikanskom koncilu u GS 76 govori otvoreno o tom odnosu razlikujući ovlasti i kompetencije dviju zajednica: crkvene i političke. Veoma je važno razlikovati ono što vjernici bilo pojedinačno bilo udruženo rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću,od onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim duhovnim pastirima. Tako razlikujemo djelovanje službene hijerarhijske Crkve i djelovanje kršćana u svoje osobno ime. Kod nas u Hrvatskoj nikako ne možemo doći do pravog razlikovanja ove dvije stvari.
Važno je načelo da se Crkva ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav i strukturu. Tako su politička zajednica i Crkva svaka na svom području neovisne jedna o drugoj i autonomne. Ali budući da su obje u službi osobnog i društvenog poziva svih ljudi,traži se međusobna suradnja i korespodencija.Riječ je o putovima i sredstvima evanđelja koja se u mnogočemu razlikuju od sredstava ovozemaljskih država. ”Ti putovi su propovijedati vjeru sa slobodom, naučavati svoj socijalni nauk, izricati moralni sud pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak kad to traže temeljna prava ljudske osobe i spas duša, upotrebljavajući sva i samo ta sredstva koja su u skladu s evanđeljem i dobrom sviju”-GS 76. Danas katolici često raspravljaju političkim sredstvima, a ne sredstvima u skladu s evanđeljem.
KRŠĆANSKA ETIKA I POLITIKA
Kraj 20. st. označen je mnogim krizama. Kriza je danas snažnije zahvatila i politiku, a vidljiva je u mnogim ratovima i drugim socijalnim nepravdama. U pozadini krize politike nalazi se kriza etike. Pitanje etike dobiva odlučujuće značenje u trenutnom društvenom kontekstu. U politici je stvorena kultura subjektivnosti koja je označena naslanjanjem čovjeka na sebe samoga,svog egoizma i hedonizma te odsutnošću političkih planova. Politika u toj kulturi nije za čovjeka izazov, nego nešto sporedno i dekadentno. Osim toga cjelokupni društveni ambijent ne pogoduje etičkom trenutku. Možemo govoriti i o odsutnosti javne društvene etike. O etici se često govori, a to je znak da je baš i nema.
Moralno pitanje izrasta iz gubitka etike kulture i politike. Moralno pitanje odnosi se na poštenje političara u izvršavanju njihova služenja općem dobru i ljudskoj solidarnosti. Moralno pitanje znači poštivanje prava građana i vrednota građanskoga života sa strane struktura i institucija države. U rješavanju moralnog pitanja u politici polazi se od čovjeka kao osobe. Identitet parlamentarne demokracije nije u programima nego u osobama.Pitanje etike zadobiva gotovo odlučujuće značenje u trenutnom društvenom kontekstu, cjelokupni društveni ambijent ne pogoduje etičkom dijalogu,te se javlja etička kriza. Kriza javne etike je u biti kulturalne i strukturalne naravi.
Politička kompetentnost predstavlja etičku kompetentnost. U analizi političkog i moralnog u politici dolazimo do pojma ”politička etika”. Kod nas se o ovoj temi ne raspravlja. Temeljna Sutorova teza: ”Politika mora udovoljiti etičkim mjerilima, ali nije isključivo njima određena. Ova teza važna je za kultiviranje političkih sukoba. Odnos političkog i moralnog nije lako prikladno riješiti. Sam moral ne može riješiti teška pitanja čovječanstva”. U politici nije efikasno uvjeravati moralnim rječnikom. U politici treba govoriti o moralnim pitanjima politike pozitivnim ciljevima politike, o dopuštenim sredstvima, o željenim načinima ponašanja u politici. U političkom sukobu politička etika može pojasniti strukturu problema i situacija, ali ne može ponuditi gotova i jednostavna rješenja. Politička etika nije u stanju zaustaviti pol. sukobe, već ih kultivirati i očovječiti. Prema SNC-socijalni nauk crkve etika političkih struktura i etika političkih kreposti usmjerene su jedna na drugu. Individualna etika i socijalna etika nisu uvjerljivo međusobno povezane. SNC može pomoći u ispravnom povezivanju.Govoreći o pol. etici u odnosu prema SNC Sutor spominje etiku političkih struktura i etiku političkih kreposti. One su usmjerene jedna na drugu.Moralno i nemoralno ponašanje u politici se danas prožima. Teoretske rasprave vode se više u krugu socijalnih etičara nego političara.Temeljni problem je što se rasprave vode na visokoj teoretskoj razini, a rječnik koji se upotrebljava je razumljiv uskom krugu stručnjaka, tako da većina taj rječnik zapravo i ne razumije. Rasprave također nisu dovoljno razumljive građanima koji na izborima odlučuju o sudbini političara.Uloga kršćana u svemu tome mora biti jasno definirana. Mogu li se ljudi u politici inspirirati na religioznim vrednotama?
Mogu li se vjerske vrednote prenijeti u politički angažman?.Može li kršćanin na izborima dati svoj glas stranci koja zagovara abortus,istospolne brakove,umjetnu oplodnju,i sl?.Naravno da ne i tu nema spora.Jer ako se vjernik i odluči za takvo nešto,on ipso facto upada u sukob sa Crkvom i njenim učenjem,i od vjernika postaje nevjernik-antikrist,sve što je kontra Krista-to je kultura smrti a ne civilizacija ljubavi i života. Bartolomeo Sorge ističe: U povijesti su se činile pogreške između monizma i dualizma. Od 1.-4. st. kršćani su odbijali svaki politički angažman (fuga mundi) ili bježanje od ovoga svijeta i skrivanje od odgovornosti.U srednjem vijeku prevladava monizam, kristijaniziraju se strukture i tako se rađa kršćansko društvo. Povezuju se strukture s vjerom. U kršćanskim državama samo su kršćani pravi građani ostali se gledaju sa sumnjom. Tko nije kršćanin neprijatelj je države i protiv njega se treba boriti. S Novim dobom na razini zajednice nastupaju pokreti protivni vjere i izvan Crkve. Na razini zajednice promjene na bolje pojavit će se tek s 2. Vatikanskim koncilom koji sugerira u dijalogu sa svijetom realizirati odnos profane kulture i evanđeoske poruke. Sto kršćanska zajednica može u tom kontekstu pridonijeti političkoj zajednici? Ona nudi nekoliko načina za realizaciju odnosa vjere i politike:
1.Proročka uloga:
Crkva kao znak u svijetu mora progovoriti životom svojih članova. Kršćanin najprije govori životom a onda riječima. Crkva se opredjeljuje za siromašne jer je to u njezinoj naravi. Takav govor može inspirirati ljude koji rade u politici.
2.Kritička uloga:
Crkva donosi etičko-religiozni sud. To se odnosi na konkretnu praksu. Crkva razglašuje nepravde i izrabljivanje čovjeka gdje god to bilo.Uloga na području stvaranja kulture koji su u skladu s humanim i evanđeoskim vrednotama. Pod tim vidom je najvažnija prisutnost katolika u svijetu. To se čini formiranjem savjesti na razne načine. Na tom području privilegirano mjesto imaju vjernici laici u Crkvu i društvima vjernika laika.Osim moralnog pitanja, u politici je važno postojanje ideala. Za političara je važan odnos prema istini. Politika je razumijevanje protivnika i dijalog sa različitim. To je svijest da nitko ne posjeduje cijelu istinu, ali da se trudi promovirati svoj put do istine.Politika je i borba za postavljene istinitih ciljeve. Za kršćanina to bi trebalo biti samo po sebi razumljivo jer proizlazi iz temeljnog stava poštivanja drugoga i drugačijeg.
NA KOJI NAČIN ODGOJITI KRŠĆANE ZA POLITIKU
Politika pisana velikim slovom je politika u širem smislu riječi ili politička kultura ukoliko označuje određenu viziju čovjeka i svijeta. U taj pojam ulaze razne inicijative (društvene, religiozne,socijalne, karitativne). To je briga za opće dobro.Politika pisana malim slovom je politika kao praksa, tj. ona koja se provodi preko političkih stranaka. U prvom smislu Crkva se mora baviti politikom, a u drugom ne može. To je tema autonomije Crkve i političke zajednice (GS).Za političku kompetentnost ljudi političara danas je više nego potreban građanski i politički odgoj. U tranzicijskim zemljama potrebno je organizirati obrazovanje i odgoj za političko djelovanje.Prisutnost današnjeg mišljenja političaru je stran moral, favorizira se teorija kako moral treba ostati izvan političke područja , loše prolaze oni koji se u politici žele inspirirati religioznim vrednotama, dobar i pošten vjernik je stigmatiziran kao loš i dogmatiziran političar.
Političari i državnici koji su praktični vjernici ipak pokazuju da je u životu moguće spajali moral i politiku, vjeru i politiku. Stil djelovanja vjernika je postupiti kao kršćanin i u političkoj i u gospodarskoj djelatnosti, on preuzima na sebe odgovornost i rizik svojeg izbora, iskreno prihvaća pluralizam, nije superioran nad drugima, ne tolerira inferiornost pred dugima zbog svoje vjere itd. Kršćanski stil života u politici ne može prihvatiti bilo koju ideologiju ili politički izbor već onaj koji se inspirira na kršćanskim i isključivo na tim vrednotama. Nije moguće vjerovati i živjeti s Kristom a biti član ili simpatizer neke stranke koja po svom programu ta ista načela pobija svojim djelovanjem.Navesti ćemo primjer danas uglavnom lijevih stranačkih opcija koje podupiru abortuse,eutanazije,umjetne oplodnje,istospolne brakove,legalizaciju narkotika,veličanje mega ubojica (Tito je 9 na listi mega ubojica na svijetu),nedefiniranje stava prema padu nataliteta u Hrvatskoj itd.
Vidimo da svake godine na čelnim pozicijama u gay povorci Ponosa stoje jedne te iste face (kao npr. piskutava,siktava, raščupana i dezorijentirana u vremenu i prostoru Pusićka koja je par puta bila proglašena gay frend godine) uglavnom lijevih pol opcija.Odabirom ovih opcija kršćanin sebe dovodi u sukob prvenstveno sa samim sobom,te Bogom i njegovim zapovjedima.To je paradoks kojim se isključujemo iz zajedništva vjernika i Crkve,te postajemo duhovnim lutalicom i nomadom.Nije moguće služiti Bogu i ljudima,duhu i tjelu,dobru i zlu,svjetlu i tami,novcu i Bogu; Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara.Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti;ili će uz jednoga prianjati,a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.Gdje ti je blago tamo je i srce tvoje- ”Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.” -Mt 6,21. Iz dokumenata 2. Vatikanskog koncila i socijalnih dokumenata nakon Koncila proizlazi da kršćanin ima svoje mjesto u politici, ali da se treba obrazovati za politiku.Pavao VI. kaže da na laike spada da slobodnom inicijativom i ne čekajući na direktive prožmu svojim vrednotama kulture i običaje, zakone i društvene zajednice. Kršćanin će prihvatiti pluralizam i neće se držati superiornim zbog svoje vizije svijeta i čovjeka, ali jednako tako neće tolerirati inferiornost pred drugima zbog svoje vjere (GS 75). Dakle kršćanski stil života ne može prihvatiti bilo kakvu ideologiju, nego stav inspiriran samo na kršćanskim vrednotama. U tom smislu je važan odgoj za politiku. Primjer je Italija. 1986. u Palermu isusovci su osnovali institut za političku formaciju ”Pedro Arupe” za pripremanje budućih političara. To je bio eksperiment talijanske Crkve. Po uzoru na tu školu u Italiji je ustrojeno cca 200 škola društvene i vjerske formacije.1977.g. u Milanu su otvorene dijecezanske škole za oblikovanje društvene i političke odgovornosti. Razlika je u tome što su dijecezanske škole bile otvorene svima. Želja je bila dati iznova politici “dušu” i vratiti joj etički dignitet.Ovdje ćemo navesti ćega bi se političar u svojem profesionalnom zalaganju trebao pridržavati,u obliku deset pravila politike ili Deset zapovijedi političke etike kao ekvivalent Deset Božjih zapovjedi:
1. Spoji vlastiti interes s interesima općega dobra
2. Teži moći, ali je stavi u službu pravde i ljubavi
3. Traži uspjeh, ali pritom nemoj izdati svoju savjest
4. U protivniku i neprijatelju vidi mogućeg brata/sestru i prijatelja
5. Odupri se graničnom moralu prema dolje i ne zaboravi mogućnost graničnog morala prema gore
6. Ostani vjeran istini u govorima i obećanjima
7. Kao političar budi prijateljski raspoložen prema masovnim medijima, ali ne ovisan o njima, kao novinar budi medijski odgovoran, a kao potrošač kritičan
8. Budi vjeran načelima, ali ne kruto
9. Teži tako za materijalnim dobrima da pritom ne povrijediš nematerijalne vrednote nego im pogoduješ
10. I u zbilji političkoga života slijedi pozitivna načela, koja će tvojem političkom djelovanju dati smisao i cilj
Politiku shvaćamo kao organiziranu aktivnost kojoj je smisao i cilj opće dobro svih naroda da tako žive svoj poziv na solidarnost u stvaralačkoj slobodi i vjernosti, u poštivanju osobnog dostojanstva sviju. Politika se nikada ne smije usredotočiti na ”moju slobodu” i ”moj interes”. Autoritet slobode zahtijeva poštenu, iskrenu i čvrstu politiku na svim područjima, na svim društvenim razinama.Da bi danas mogli govoriti o moralnoj-etički ispravnoj politici dostojna svakog čovjeka trebamo se odrediti prema političkoj teologiji.Politička teologija je danas neizlječivo bolesna i jednostrana ako je njezin interes poglavito političke naravi ili ako politički stavovi određuju njezine teološke poglede. Kao i za svaku teologiju, tako osobito za političku teologiju vrijedi osnovni zakon; najprije tražite Božje kraljevstvo i njegovu pravednost a sve drugo doći će s vremenom . Na prvom mjestu mora uvijek biti vjera, koja se nada, ljubi i bezuvjetno prihvaća.Politička teologija je, nasljeđujući Kristovo naviještanje, orijentirana kritičkom pogledu i propitivanju stavova. Ona želi ukazati na učinke svake religiozne odluke i crkvenog držanja na zajednički život ljudi, te tako izoštriti smisao za odgovornost. Ona opominje na opasnost ideološkog otuđenja i distanciranja religije pod pritiskom političkih interesa.Političar bi trebao biti čovjek molitve,adoracije i zahvaljivanja.
Autentična kršćanska adoracija i molitva sjedinjuje nas s otajstvom Isusa Krista. Gorimo li u molitvi doista od želje za dolaskom Božjeg kraljevstva?Moliti znači: tražiti dolazak kraljevstva Božjega, a to obuhvaća također njegovo očitovanje u obliku društva u kojem zajednički živimo i jesmo. A to znači i prihvaćanje našeg političkog poziva na suradnju u preobrazbi našeg pluralnog društva. Nailazimo li u molitvi svoj pravi identitet u podudaranju s voljom Božjom, tada će čitav naš život, pa i naš politički doprinos, biti oblikovan tako da se volja Boga stvarno i događa u našim životima na zemlji.Prvenstveno valja reći da mi kršćani nemamo monopola na području politike. Duh Božji je taj koji djeluje gdje hoće i daje mudrost i dar razlikovanja komu hoće. Drugo trebalo bi se čuvati, poradi Kristove ljubavi i žrtve , da svoju uvijek nesavršenu i licemjernu politiku označavamo naprosto kao ”kršćanska politika”. Treće, treba naglasiti da kršćani, u poštenju i vjernosti svojoj savjesti, mogu u politici donositi različite odluke i biti svoji. Kršćanska vjera dopušta različite pluralističke političke modele.Ali ima kršćana koji su angažirani u politici, pa kao što su potrebni u drugim znanostima, tako su potrebni i u politici.Istinski kršćanin će politički djelovati iz one ljubavi koju nam je Krist objavio i koja je plod njegova Duha.
Ako se kršćanin obvezao da će uvijek i svuda djelovati iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, onda to razumljivo vrijedi i za njegovu političku djelatnost. Politička djelatnost kršćana treba da se odlikuje snagom i čistoćom njihove ljubavi i savjesti. Istinski kršćanin čuvat će se da ne proklinje i progoni svoga političkog protivnika, i bit će spreman priznati dobro u njemu kao i njegove životne stavove i razloge. Kršćanin se osjeća slobodnim da bira onu stranku koja mu izgleda najbolja u suglasju svoje savjesti, ne zamjerajući drugima na drukčijem izboru.Politički sustav i političke odluke posve se odražavaju na obitelj, njezinu stabilnost i napredak.
Državna politička vlast je suodgovorna da gospodarski život, razvoj kulture budu po mogućnosti korisni a ne štetni za obitelj.Zadaća je društva štititi i promicati stabilnost ženidbe i obitelji. Potrebno je da se odstrane osnovni uzroci devastiranja i osipanja obitelji.Zauzetost za mir koju može svaki čovjek shvatiti, poprima kršćanski oblik Kristove ljubavi i žrtve prema svim ljudima. Politička etika i djelovanje iz vjere ne smiju nikada izgubiti iz vida složenost života. Glavni djelatnik je uvijek Bog, koji je stvoritelj, sudac i spasitelj.Povijest oblikuju ljudi, koji su Božje remek-djelo, ali su i upleteni u dugu povijest kolektivne grešnosti.Zadnjih godina Crkva je bila izložena velikim kritikama i optužbama zbog potpore koju je pružila građanskoj inicijativi ”U ime obitelji”.Te kritike temeljile su se na tezama kako religija i država moraju biti razdvojene-sekularizirane , te iz toga razloga Crkva nema prava kritizirati politička zbivanja u državi, prozivati i optuživati Vladu ili pružati potporu političkim opcijama čiji je program u skladu s njenim naukom.
U demokratskom sustavu, građani daju pravo svojim izabranim predstavnicima kako bi oni upravljali državom u njihovo ime. Ako se taj politički proces grugo zlorabi,može nastati političko otuđenje i dezorjentacija kada se predstavnici napuhano uzdižu iznad onih koji su ih izabrali i kada očekuju da im se narod klanja i podčinjava.Tada građani bježe u pasivnost koja dopušta zloupotrebu i manipulaciju moći. Zato se politička vlast prestala shvaćati kao Bogom dana, već kao nužna zadaća služenja društvu, čije se izvršenje stalno mora pravdati.
Papa Ivan Pavao II. više je puta istaknuo da oni koji su izravno uključeni u zakonodavna predstavništva imaju ”točnu obvezu suprotstaviti se” svakome zakonu koji bi bio napad na ljudski život. Na kraju političar katolik mora se voditi temeljnim etičkim zahtjevima koji ne dopuštaju pobačaj ni eutanaziju, koji poštuju ljudski život od začeća do prirodne smrti, koji ne dopuštaju pokuse na ljudskom zametku, koji se zalažu za očuvanje obitelji ”utemeljene na monogamnom braku između muškarca i žene ”,legalizacije narkotika bilo koje vrste,te niti bilo koji oblik kulture smrti. Jednako tako, političar katolik zalagat će se za društvenu zaštitu maloljetnika i za oslobođenje žrtava od modernih oblika ropstva poput droge i prostitucije,trgovanjem bijelim robljem. Političar katolik zalagat će se za vjerske slobode i za razvoj ekonomije koja će biti u službi zajedničkoga dobra, u poštivanju socijalne pravde,te načela ljudske solidarnosti. Ako u kojoj državi već postoji moralno neprihvatljiv zakon, na primjer zakon o pobačaju, onda je političar katolik dužan dati sve od sebe i usprotiviti mu se, javno kazati da se s njime apsolutno ne slaže, te nastojati da ga se potpuno dokine. Ako mu nije moguće spriječiti donošenje takvih zakona, onda mora nastojati štete takvoga zakona učiniti što manjima. Pri tome treba dodati da ispravno formirana kršćanska savjest nikada i nikome u politici ne dopušta da svojim glasom omogući ostvarenje nekoga političkoga programa ili pojedinoga zakona koji je nemoralan.Kršćani su u dvijetisućljetnoj povijesti na razne načine sudjelovali u događanjima ovoga svijeta.
Jedno od najvidljivijih djelovanja bilo je upravo sudjelovanje u javnome političkom životu. Kršćani, ustvrdio je jedan crkveni pisac prvih stoljeća, sudjeluju u javnome životu kao građani.U pitanjima zaštite života, pobačaja, eutanazije, istraživanja sa ljudskim zametcima,umjetne oplodnje, promicanja braka i obitelji kao i zajedničkoga dobra riječ je o nepromjenjivim etičkim zahtjevima. Oni katolici koji su izravno uključeni u izradu raznih zakona danas imaju jasnu i veliku obvezu usprotiviti se onim zakonima koji predstavlja napad na osobu i na ljudski život.Katolička im je Crkva uvijek otvorena i kao nositeljica istine i evanđeoskih moralnih načela stavlja pred njih izbor i uzor političara-katolika,koji su svoju vjeru posvjedočili svetim životom crpeći snagu i volju za svoj život na tisućljetnim izvorima kršćanstva.
mr.theol.Kristijan Duvel
