Osvijetli moju tamu

212

Možeš li, molim Te, ovu tamu u meni osvijetliti svojim sjajem i ne dozvoliti da ikada više tračak svjetla posljednji ugasne i da nanovo zavlada tama… Hoćeš li, molim Te, učiniti ovu bol iole podnošljivijom da sutra dočekam nasmijan i bez tamnih podočnjaka, tužibaba moje patnje? Molim Te, otjeraj sjene i duhove prošlih izbora, svjedoke koji mi se u lice smiju jer danas plaćam ono što jučer učinih?

Jer ja sam čovjek…slab i bijedan…donosio masu pogrešnih odluka…podilazio pogrešnim masama…sagibao duh pred svjetovnim kraljevima…

Tražio sam blaga i priznanja…tražio sam sreću u tuđim obiteljima…volio tuđe majke i poštivao tuđe očeve..neke strance…neke daleke tuđince nazivao svojima… Molio sam za toplinu doma, pružao ruke za nježnim naručjem, vapio za ljubavlju i sigurnošću…

Prodao sam se , Oče, prodao sam sebe i okrenuo se od Tebe za privid one slike koju u srcu nosim i za kojom čeznem…odmalena…majka, otac, baka i djed, obitelj, okućnica, psi… Praznina u meni vrištala je za tim bijelo obojanim prozorima i nježno uređenim vrtom, vrištala je za tim stolom oko kojega su te siluete sjedile okupljene i davale mi “prikaz” obitelji…jecala je za tom toplom nedjeljnom juhom koju skuhaše brižne ruke domaćice… Dječak u meni želio je biti voljen…

Prodao sam se, Oče, za šaku nježnih i laskavih riječi…prodao sam se, Bože za šutnju i guranje pod tepih…prodao sam se Oče za lažne osmijehe i gledanje u pod… Zatajio sam Te, Bože, za zagrljaj hladan poput sante leda…zatajio sam Te, Bože, za licemjerne riječi i koristoljublje…o Bože, okrenuh Ti leđa za ljubav bez truna ljubavi – dobih samo laž, pljuvanje, kletve i crnilo…

Kroz sve ove godine tražio sam nanovo Tebe…Tebi plakao, samo Tebi se utjecao…Tebe molio da mi oprostiš jer krivica moja pred Tobom je velika..moj grijeh oprati se ne može bez Tvoga nježnog dodira…moja krivnja samo Tebi poznata je…

I sagnem glavu da me Tvoja ruka pomiluje po kosi i čujem one riječi:
“Dijete moje…”
Da, Oče, ja sam Tvoje dijete…ja pripadam tebi…Ti si moja majka, Ti si moj otac…Ti si moja obitelj…
Zašto toliko lutah i zašto toliko zidova izgradih…zidova koji me gušiše, koji me sapeše…zidova koji me umalo ne poklopiše…
Zašto sam bio toliko lud?
Zašto kad sam znao da si kraj mene, da me vodiš, da sam u Tvom zagrljaju siguran…zašto tražih ljude da mi daju ono što nikada ne bi mogli?

I tu je moj grijeh…moja krivnja…moja tama…

Osvijetli, moj Bože, taj mrak…to crnilo…osvijetli Ljubavlju svojom svaki kutak mene koji je možda ostao u tami i molim Te ne daj da ikada više sam ugasim te zrake u sebi, svojom voljom krenem tražiti Ljubav Tvoju od čovjeka…
I molim Te, snagu mi podaj, vodi me za ruku i leđa mi podupri, korake moje osnaži, uspravi me, molim Te dok prolazim kroz ovo nemirno more čiji valovi se prijeteći nadvisuju nad mene…
Ti sve vidiš…smiluj mi se, Bože, Oče moj…

Maja Vidaković

PODIJELI