Davanje „desetine“, za razliku od plaćanje poreza, dolazi iz srca pa su zato i posljedice i potencijal ovakvog davanja nemjeriva ako koristimo običan računovodstveni standard. Desetina se u prvom redu davala u čast Bogu, tj. za potrebe svećenika i dostojno obavljanje bogoštovnih čina, i to ne-kako bi neki zlobnici danas rekli, da bi se ‘plaćale mise’ već da bi se svećenike rasteretilo financijskih briga. Točnije, kako bi mogli svoju službu dostojno i potpuno obavljati.
Ako se sjetite da su nam svećenici danas često poput službenika sa uredima i mnoštvom računa i uplatnica bit će vam jasnije. Da ne govorim da su o tim potrebama brigu vodili đakoni, upravo da bi se svećenicima omogućilo prije svega nesmetano dijeljenje sakramenata i dušobrižništvo. Ali to je ipak neka druga tema – vratimo se desetini za siromašne. Na žalost umjesto davanje za karitativne svrhe danas imamo sustav prisilnog plaćanja poreza pa nam političari odlučuju koliko će sami uzeti i kome će davati. I samo darivanje polako postaje izgubljena navika, čak i među vjernicima. A tako se gubi i Milost koja se dobiva darivanjem.
Darivanje može značiti puno toga za primatelja, ali ona ima veliku duhovnu dimenziju i za darivatelja, koju nijedan porezni sustav ne može zamijeniti. Kada smo i zašto dopustili da se darivanje iz ljubavi zamjeni plaćanjem poreza je pitanje koja još čeka odgovor, a ono bi možda bilo rješenje za mnoge probleme od kojih društvo trenutno pati.
Ivan R.J.
