Miroljubiva koegzistencija HDZ-SDSS kao zamjena za bratstvo i jedinstvo 

 

FOTO: Roko Antić ( privatna arhiva )

Ovaj ću mjesečni osvrt započeti riječima velikoga Augustina, sveca i crkvenog naučitelja iz 4./5. stoljeća: “Odmakne li se pravda, što su kraljevstva (u ovom slučaju koalicije) ako ne velike razbojničke družine!” (Sv. Augustin, O Božjoj Državi, 4,4).

 

Stvarna politika pomirbe ili kratkotrajni igrokaz? 

Otkako su zemaljski suci – Kajfe, Herodi i Pilati, pokazali svoje sudačke metode i presude nad Isusom Kristom, nas kršćane ništa ne iznenađuje.

Tako nas ne bi trebali čuditi ni svi isforsirani politički igrokazi u Hrvatskoj u posljednjih mjesec dana, kojima, kako vidimo, nije cilj utvrditi povijesnu istinu o nametnutom ratu, stradanjima ljudi i onima koji se vode kao nestali, o stravičnim razaranjima i prouzročenoj šteti koju je rat donio, pa sve do ekonomske i demografske pustoši kao izravne posljedice takvog agresivnog rata, već je na djelu sramotno izjednačavanje krivnje i relativizacija povijesti.

Zašto tako mislim?

 

Na početku svojega prvog mandata 2016. Andrej Plenković je izjavio da je njegova “misija promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”.

Prvi je cilj ostvario utoliko što je svojom autoritarnošću i klijentelizmom politički skrenuo stranku prema liberalnoj ljevici, što mu je i bila zadana zadaća njegovih gazda iz Bruxellesa.

Za ostvarenje drugog cilja, promjene Hrvatske, on nema potrebni nacionalni legitimitet da bi to mogao činiti, jer je u stvaranju Hrvatske izbjegao vojnu obvezu.

Ne treba smetnuti s uma da je prije tri godine u ovo vrijeme na međunarodnom “Dubrovnik forumu” mrtav hladan izjavio “da su se na ovim prostorima u bliskoj prošlosti vodili neki sukobi”.

Treba pitati Dubrovčane kakva su njihova sjećanja na 06.prosinca 1991. i je li uslijed nemilosrdnog granatiranja grada tada “nebo promijenilo boju”?

 

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, kao javna znanstvena ustanova već 15. godina predano prikuplja arhivsku građu i znanstveno-istraživačke radove kako bi se utvrdila povijesna istina o Domovinskom ratu. No, malo tko danas prati što oni rade i objavljuju, a razlog možemo jedino pronaći u tome, što su u Hrvatskoj na djelu pretežno okupatorski mediji kojima nije stalo do istine.

 

Mediji su to koji ne žele istraživati planski osmišljene zločine velikosrpske fašističke agresije počinjene nad Hrvatima na hrvatskom tlu, a ovdje ću se zadržati samo na dalmatinsko zaleđe i stradalnička mjesta, kao što su: Škabrnja, Nadin, Oklaj, Bulić, Bruška, Šopot, Kijevo, Medviđa, Krković, Korlat, Rodaljica, Ervenik… ali će ti isti mediji ustrajno pisati o mjestima pojedinačnih zločina nakon VRO OLUJA, kao što su: Varivode, Gošić i Grubori i na taj način zajedno s Pupovcem moralno ucjenjivati Hrvatsku kako bi se izjednačila krivnja za rat, u čemu prednjači Jutarnji list u kojemu značajnu ulogu ima i Pupovčeva supruga.

Kada se sustavno prešućuju stvarni uzroci rata u Hrvatskoj i posljedice ratnih stradanja, zahvaljujući odnarođenim političkim elitama i medijskim manipulatorima, dolazimo do toga da se Hrvatska moralno ucjenjuje do te mjere da se stalno treba ispričavati za pojedinačne zločine koji su se dogodili nakon završetka ratnih operacija u Oluji.

Kada to službeni predstavnici naše države i učine, (Josipović u Varivodama 2010., i Plenković u Kninu 2020., ni to nije dovoljno – jer samostalna i neovisna Hrvatska za Milorada Pupovca te članove i glasače SDSS-a predstavlja tek neželjenu privremenost i ništa više od toga. 

 

To s punom odgovornošću mogu ustvrditi jer govorim kao netko tko živi i radi među njima. Grozim se bilo kakve vrste generaliziranja i treba istaknuti da i među njima ima časnih ljudi koji će reći da u svom zavičaju žive dobro i da osjećaju se potpuno sigurno.

Obnovljene su im kuće, riješena je, barem kada je o Kistanjama riječ, gotovo u cijelosti i komunalna infrastruktura u svim mjesnim odborima, ostvaruju svoja manjinska prava i poticaje u svojim OPG-ima, imaju zajamčene političke predstavnike i na lokalnoj i na županijskoj razini, vlast u četiri općine (Kistanje, Biskupija, Ervenik i Civljane), prednost pri zapošljavanju prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i jedino na što se mogu požaliti na život u Hrvatskoj je neprihvaćanje Plana Z-4, iako, ruku na srce i danas često djeluje kao da je taj plan u provedbi.

Ipak, prevladavajući je otklon od bilo kakve vrste lojalnosti prema hrvatskoj državi.

Zato, imajući sve to u vidu, potpuno mazohistički djeluje bilo kakva mogućnost stvarne pomirbe.

Svaki zločin treba osuditi i krivce privesti pravdi, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost počinitelja i motive koji su ih na takve bezumne čine naveli.

 

Istina nam je potrebna da vidimo snagu nevinosti jednih i dubinske razmjere krivičnosti drugih. Da se vidi koliki je zločin koji treba priznati ili koji treba oprostiti. 

Hrvatska je zemlja kojoj su se sustavne laži na sve načine nametale, a nositelji bezočne neistine zasjedali na prijestolje vlasti, odakle su desetljećima donosili zakone ne po istini i po pravdi, nego nerijetko obrazloženjem “oca laži” i “čovjekoubojice od početka” (Iv 8,44)

Zato otvorimo prostor istini i odbacimo režirane igrokaze, jer oni neće ništa u stvarnosti donijeti.

 

Miroljubiva koegzistencija.

U miroljubivu koegzistenciju redatelja Plenkovića i scenarista Pupovca od početka nisam vjerovao i za potvrdu ispravnosti takvog stava nije trebalo dugo čekati.

Da u pravu i pravdi nije dopušten selektivan pristup, dokazale su nam odvojene komemoracije za civilne žrtve rata u Gruborima i Erveniku.

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved u utorak, 25.kolovoza 2020. došao je u Ervenik odati počast pobijenoj hrvatskoj obitelji Čengić (1992.) – ali bez pratnje hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, SDSS-ovog potpredsjednika Vlade za ljudska prava, Borisa Miloševića, i posebnog izaslanika srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića – Verana Matića – koji su u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i uz (scenarista) Milorada Pupovca bili u jutarnjim satima na komemoraciji za srpske civilne žrtve rata u Gruborima.

I zbog te toliko puta dokazane prijetvornosti i licemjerja, ništa im ne vjerujem.

 

Premijer i redatelj pomirenja, Andrej Plenković do najavljenog dolaska na komemoraciju za civilne žrtve rata u Varivodama (Općina Kistanje) valjda će saznati s kim se to on treba pomiriti i u kakvu to pomirbu i s kime vodi hrvatski narod? S Vučićem, Vulinom i Republikom Srbijom, srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj ili sa strankom SDSS?

Ja ne želim statirati u toj paradi licemjerja, tako da u Varivode na komemoraciju ne idem, ali ću se za duše pokojnika toga dana pomoliti.

Nisam toliko naivan da povjerujem političkim reliktima komunističke totalitarne  ideologije koju tijekom ovih 30. godina utjelovljuje političar Milorad Pupovac i njegova sljedba.

Mi vjerujemo u Boga pravde koji će na svome vječnom napristranom sudu “naplatiti svakomu po djelima njegovim” (Mt 16,27).

 

Kada ću povjerovati da je stvarna pomirba s Miloradom Pupovcem i Aleksandrom Vučićem moguća?

Kada SDSS i službena Srbija prihvate činjenicu o slomu političke ideologije koja je zastupala ideju života svih Srba u jednoj državi (Velika Srbija) i kada smognu snage, Milorad sa svojom braćom i Vučić kao ratni huškač, ispričati se Hrvatskoj državi zbog činjenice što su se s puškom u ruci digli protiv hrvatske slobode i samostalnosti – tek tada ću prihvatiti da je istinska pomirba moguća.

Dok se to ne dogodi – ne vjerujem im ništa, bez obzira na tugaljivost Miloradova glasa i Vučićevo psihološko stanje.

 

Razaranje sakralne baštine u Hrvatskoj od 1991. do 1995.

Činjenicu rušenja stoljetnih bogomolja za vrijeme Domovinskog rata gotovo da danas nitko i ne spominje, a to dovoljno govori o motivaciji, strategiji i postupcima agresora.

Za vrijeme okupacije od 1991.-1995., četnički dobrovoljci potpomognuti pobunjenim Srbima u takozvanoj krajini, posebnom su žestinom bijes iskaljivali paljenjem svih katoličkih crkava do samih temelja na privremeno okupiranom području (osim crkve sv.Antuna u Nuniću, koja je bila tek devastirana i opljačkana) dok su primjerice u Benkovcu iskopali i temelje same crkve, kako bi joj se izbrisao svaki trag njezina postojanja.

Do takve razine svijesti čovjeka može dovesti samo sotonsko opsjednuće.

To je normalnom čovjeku teško razumjeti.

Paleži obiteljskih kuća da i ne spominjem, vjerujući kako se Hrvati u ta mjesta više nikada neće vratiti, a da će hrvatski okupirani teritorij postati dijelom njihove zamišljene Velike Srbije.

 

FOTO: Roko Antić

Hrvatska Biskupska Konferencija (HBK) 1996. godine izdala je knjigu pod naslovom: “RANJENA CRKVA U HRVATSKOJ – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991.-1995.) u kojoj se mogu vidjeti fotografije razrušenih crkava s popratnim tekstovima.

Ovdje je vrijedno spomenuti i Franjevački samostan i crkvu u Karinu koja je porušena početkom 1993. kao osveta za “Akciju Maslenica”.

U klaustru toga samostana mogu se vidjeti uokvirene slike porušenih katoličkih crkava u zadarskoj nadbiskupiji i šibenskoj biskupiji. 

 

Upravo zbog težine svojega krvavog puta do slobode i samostalnosti do kojega je došla, ova suvremena Hrvatska ne bi smjela dopustiti nastavak sustavnih laži koje nam je KPJ na sve načine nametala, bez obzira što su biološki potomci  nositelja bezočnih neistina zasjeli na prijestolje vlasti, od Banskih dvora pa do Pantovčaka.

 

Njihovi potomci, iako kršteni u Isusa Krista (za predsjednika Milanovića kažu da je potajice kršten) presvukli su se, jedan u “pseudo-modernističko”, drugi u lažno “demokršćansko” ruho.

Oni sve i da hoće, ne mogu pobjeći od svoje geneze, pa vidimo da su im važnija ljudska prava koja uništavaju život i koji su protiv Božjeg prava na život (pobačaj) i kojekave druge nastranosti i devijacije (Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola).

U čistom klijentelističkom sustavu kojeg su osmislili, koristeći se ovom (lažnom) pandemijom dok službeni Kaptol gromko šuti, narod se u pravilu povlači pred onima koji imaju vlast, pred propalom elitom i nazovi aristokracijom.

 

Ako smo kao država ispustili barem prisjetiti se tridesete obljetnice kada je započela velikosrpska pobuna u Hrvatskoj (Balvan revolucija -17.08.1990.), nemamo pravo

FOTO: Roko Antić

zaboraviti na skorašnji Međunarodni dan nestalih osoba koji se obilježava 30. kolovoza.

Prigoda je to da se s posebnim pijetetom prisjetimo svih nestalih osoba i iskažemo podršku obiteljima koje nisu ostvarile svoje temeljno humanitarno pravo – doznati istinu o sudbini svojih članova obitelji.

 

Ne samo prisjetiti se, nego i zatražiti od Republike Srbije podatke o nepoznatoj sudbini 1.468 osoba te mjesto ukopa 401. smrtno stradale osobe, što ukupno čini 1869. nerješen slučaj iz Domovinskog rata.

 

Moralna je i pravna dužnost Republike Hrvatske inzistirati na rješavanju ovoga pitanja, jer nas i sveti Ivan Pavao II, papa uči kad govori o opraštanju i pomirenju ovako: “Očito, oprostiti ne znači odustati od zakonskih sredstava pravne države, kojoj je dužnost voditi istragu protiv počinitelja zločina. Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojem sudjeluje svojim vlastitim doprinosom svaki čovjek dobre volje.”   (Pleso, Zagreb, 11. rujna 1994.)

 

Postoji li dobra volja u ovim igrokazima bratstva i jedinstva koji nam se s različitim komemoracijama prikazuju ovih dana. Može li doći do stvarne pomirbe dok agresorska Srbija ne prizna agresiju, ne dadne popise osoba i lokacije nestalih, ne plati ratnu odštetu i ne vrati sva kulturna dobra???

 

Roko Antić

 

Kistanje, 28. kolovoza 2020.

Izvor: www.put-istina i život.com

 

PODIJELI