Ljudi smo poput lišća
Svako je na svojoj grani,
U proliće tako nježni
Tako lipi, veseli i mladi.
U ljetu se grijemo na Suncu
Dok nas vitar miluje po licu,
Neki se od nas i ožene
Pa dobiju svoju tad dicu.
Dok u jesen našu tako
Spusti se oblak da nas nosi,
Pa se vitrovi tad igraju
U našoj sjedoj i riđoj kosi.
A zima nas prikrije snigom
Ispod njega naša usta šute,
Čekajući opet to proliće lipo
Da nekom drugom usrići skute.
Čovik je poput baš lista
Rađa se raste i stari,
Dok jeseni se uvik sića
Kako je u proliće bio mali.
Dok stablo uvik ostaje
Na kojemu smo i mi rasli,
Da ga u proliće opet
Novo lišće pokrije i krasi!
24.10.2017. Brat Bojan.