Puno puta sam čuo od strane ljudi koji nisu vjernici da smo mi kršćani licemjeri i da se ne držimo pravila svoje vjere koje su nam propisana. Mnogi ne ljube svoje bližnje, a kamoli da
pomažu svojim bližnjim. Tako misle mnogi ateisti ili čak kršćani koji su to samo na papiru i koji ne prakticiraju svoju vjeru. O ovoj temi sam puno puta raspravljao s prijateljima i poznanicima članovima pojedinih molitvenih zajednica, kršćanskih udruga, svećenicima, pa i onima koji nisu vjernici. Mnogi misle da bi kršćani trebali pomagati ljudima u potrebi oko nas i da se zapravo pomaganjem svojih bližnjih iskazuje vjera i ljubav prema bližnjima. Pojedinci iz molitvenih zajednica su mi znali reći da je njihova dužnost samo moliti, a oni iz kršćanskih humanitarnih udruga da je naša dužnost samo pomagati, a ne i moliti kao npr. molitvene zajednice.
Jedan svećenik nam je dao dobar savjet da, ako se udružujemo u udrugu, moramo znati kao prvo zašto pomažemo i da odaberemo duhovnost, jer bi se u protivnom mogli pretvoriti u političku stranku ili čak nestati tj. rasuti se, a ako budemo u zajedničkoj molitvi onda bi naravno uz Božju pomoć opstali.
Mnoge kršćanske udruge su opstale upravo iz razloga što su njihovi članovi sve što su napravili, napravili iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, a osim humanitarnog djela mnogi su se organizirali i povezali u molitvi. Naveo bih primjer iz duhovnosti sv. Benedikta “Ora et labora” što znači “moliti i raditi.” Osobno bih mogao ovo geslo protumačiti “Moliti i pomagati”, iako braća benediktinci mole i rade unutar svoga samostana npr. u vrtu, cijepaju drva ili rade bilo koji drugi posao i pritom u sebi mole, mi možemo moliti i pomagati. Pomaganje je isto rad, ali karitativni ili humanitarni.
Mnoge kršćanske humanitarne udruge se najmanje jednom mjesečno sastaju na molitvi u crkvi, na klanjanju pred Presvetim, a i mnoge udruge imaju i duhovno vodstvo svećenika. Ako nema molitve i ako Bog nije na prvom mjestu, nema smisla udruge nazivati imenima kršćanska ili katolička jer i ateisti, agnostici, ljudi drugih ne-kršćanskih vjera također mogu biti humanitarci. Oni pomažu možda iz ljubavi prema čovjeku, ali ne i iz ljubavi prema Bogu. Isto tako, svako dobro djelo ne mora biti iz srca da bi se pomoglo potrebite, mnogi, nažalost, humanitarni rad koriste i za samoreklamiranje. Političari tako mogu skupiti političke bodove kod glasača, uslikavajući se uz neku siromašnu obitelj kojoj su pomogli i tako u javnost šalju sliku da pomažu, no ta pomoć nije bila iz srca nego iz interesa. Kada kršćanin pomaže, pomaže iz srca i osjeti se razlika između istine i glume, pa tako doista postoji velika razlika u humanitarnom radu između svjetovnog i duhovnog.
Humanitarni rad za kršćanina znači da je to zapravo test naše vjere. Kršćanin ljubi i suosjeća sa svojim bližnjima i s potrebitima, dok čovjek koji siromaha prezire, ponižava i odbacuje, nije kršćanin na djelu, nego na jeziku ili na papiru.
Mi katolici i kršćani, pomažemo li drugim ljudima u potrebi, činimo to iz ljubavi prema Isusu Kristu i ljubavi prema čovjeku kojega je Bog stvorio na sliku i priliku svoju (“Na svoju sliku stvori Bog čovjeka” – Postanak 2,27)
Ono što kršćanina pokreće pomagati ljudima u potrebi su vjera, ljubav i nada. To su tri vrline koje nam daju nadahnuće i koje nas potiču da se priključimo nekoj od humanitarnih organizacija preko koje bi se aktivnije uključili u pomaganje potrebitima.
Postoji mnogo načina kako kršćani mogu pomagati siromašnima i ljudima u potrebi.
Kroz molitvu, ljubav, financijsku ili materijalnu pomoć, kršćanin sudjeluje u razbijanju začaranog kruga siromaštva, a valja napomenuti da siromaštvo nije samo nedostatak hrane, novca, odjeće, obuće, stana, nego je siromaštvo i nedostatak nade. Dakle, siromašan čovjek koji je u potrebi, osim naše pomoći očekuje i toplu riječ ohrabrenja i ljubavi jer mnogi ljudi koji žive na rubu smatraju sljedeće: “Ovaj život na zemlji nije za mene”,”ja sam bezvrijedan”,”nitko mi ne može (ili neće ili ne želi) pomoći”.
Upravo kršćanin treba biti nositelj Kristova svjetla i nade onima koji žive na rubu i u beznađu. Upravo to trebaju raditi članovi kršćanskih humanitarnih udruga. Kristov duh bi trebao biti prisutan u kršćanskim humanitarnim udrugama i stoga se kršćanske humanitarne udruge razlikuju od sekularnih udruga. Kršćanstvo mijenja srca ljudi i kada kršćanska humanitarna organizacija pomogne čovjeku financijski ili materijalno, on uz pruženu pomoć dobiva i ljubav i nadu i osjećaj da Bog ipak misli na one koji misle da je nada umrla i da ne postoji bolje sutra. Mnoge osobe koje prime pomoć od istinskog vjernika i kršćanina osim humanitarne pomoći dobiju i duhovnu pomoć, jer se mnogima razveže čvor tuge i beznađa koji je bio svezan u njihovim srcima. Tu je izuzetno bitan način ophođenja s čovjekom u nevolji, s čovjekom kojem pomažemo, bitna je komunikacija. Ako je uspijemo uspostaviti na dobrim temeljima, obostrano ćemo ubirati plodove primanja i davanja.
Postoje i pojedini kršćani koji su aktivni u humanitarnim organizacijama, pa umjesto Isusa s vremenom počnu stavljati humanitarnu pomoć na prvo mjesto baš kao i svoje vlastite sposobnosti. Tako malo po malo sebe počinju stavljati na prvo mjesto, a ne Boga. Tada s osobom zavlada duhovna oholost i pomaganje potrebitima onda ide u nekom pogrešnom smjeru. Kao kršćani i katolici moramo znati da sve što radimo, radimo da bi se Gospodin Isus proslavio kroz našu pomoć potrebitima i kroz naš humanitarni rad i da kao vjernici bez Isusa ne možemo biti zadovoljni. Iz tog razloga s vremenom dolazi do svađa i razdora. Zato se i treba držati one poznate: “…bez Mene ne možete ništa učiniti.” – Isus (Ivan 15,5).
Mi vjernici vjerujemo da nam je Gospodin dao zadaću da je izvršimo i da nam istovremeno daje i sposobnosti da to što nam je zadano i napravimo. Kada tu zadaću izvršimo, tada se osjećamo radosno i ispunjeno. Isus nam daje sve što trebamo da bismo mi predali onima koji trebaju. Preko dobrih karitativnih djela i pomaganja potrebitima Isus ulijeva ljubav u naša srca kako bismo je izlijevali na druge. To je življenje kršćanstva i čineći tako kršćanstvo nam postaje stil i radost života. Naše pomaganje ne smije biti ograničeno kao npr. pomagat ću samo ljudima svoje vjere, svoje nacionalnosti, ljudima iz svog grada ili svog sela. Ograničenja nas blokiraju i stvaraju nam prepreku koja nas odvaja od Boga. Kada pomažemo moramo pomagati srca punog ljubavi prema svim ljudima bez ikakvih ograničenja -“Što god činite,od srca činite kao Gospodinu, a ne kao ljudima.” (Kološanima 2,23)
Istraživanja su pokazala da “pomaganje drugima može povećati sreću”, a s pomaganjem drugima popravljaju se i međuljudski odnosi, obnavlja se nada, širi se pozitivna atmosfera puna Duha Božje ljubavi.
Zato, braćo i sestre u Kristu, ako ste u mogućnosti i ako vam Bog stavlja ljude u potrebi na put, siromašne, odbačene, bolesne, ne gledajte tko je i što je nego pomozite, jer Isus nikada neće ostati dužan ako sve što radimo, radimo u Njegovo ime i da bi se On proslavio.
“Zato dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima.” (Galaćanima 6,10)
Dobro je činiti dobro!”
“Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,25-37)
J.Jurčević
