Jučer sam nazvao psihijatrijsku bolnicu u Popovači i razgovarao sam s Igorom, mojim prijateljem kojem sam vjenčani kum, inače dragovoljcem Domovinskog rata. S 18 godina priključio se obrani Hrvatske. Igor je u doba bivše Jugoslavije živio sasvim normalnim životom, roditelji su mu bili zaposleni, a on je kao tinejdžer živio poput ostalih svojih vršnjaka, možda čak i malčice bolje od ostalih, izlazio je na zabave, svirao bas gitaru, vozio motor MZ od 250 kubika koji je za jednog klinca bio definitivno prejak, a u društvu je uvijek imao najviše novaca.
Nije baš bio pristalica alkohola, jednom me je dobro iskritizirao kada sam na nekom tulumu malo previše popio i upozorio da tako ne nastavljam jer je opijanje ružno. Bio je pristojan i fino odgojen, volio je pomoći svima koji bi mu se u nevolje našli na putu. Tako su on i njegov pokojni otac pomogli jednom dečku koji je radi razbojstva odležao u zatvoru. Dakako, radi svog grijeha je bio stigmatiziran pa su mu pomogli i dali besplatan smještaj u svojoj zgradi i pronašli mu posao.

Nije bio nešto posebno pobožan, ali je bio milosrdan prema ljudima u potrebi i razmišljao je srcem. Tako je došao i Domovinski rat. I tada je razmišljao srcem i nije puno razmišljao nego se odmah priključio u jednu dragovoljačku postrojbu ZNG-a premda nije odslužio JNA niti imao kakvog vojnog predznanja. Otišao je te 1991. godine braniti položaje kod Markušice u Istočnoj Slavoniji. Bio je tih godina mlad, zdrav, hrabar i psihički stabilan. Baš ništa posebno se nije moglo primijetiti na njemu.
Poslije je završio u ročnoj vojsci, pa u HRM na jednoj raketnoj topovnjači. Sudjelovao je i u akciji “Maslenica”. Tada su se počele javljati zdravstvene tegobe. Pušio je cigaretu jednu za drugom, oslabio je, jer je sve gutao u sebi. Malo je pauzirao od vojske, te je ponovno odjenuo uniformu i u vojsci bio sve do 1996. kada je izašao, pronašao ljubav svoga života, Mađaricu Suzanu, zaručio se i iste se godine oženio. Imao je tada 25 godina, mlad, zdrav, ambiciozan i pun životnih planova. Rat je završio i otvorio je svoj posao u susjednoj Mađarskoj  gdje se i preselio.
Nešto više od godinu dana prije svadbe, preminula mu je majka, tuga ga je izjedala, otac, također branitelj došao je za njim u Mađarsku gdje je i preminuo. U početku je posao cvao, da bi potom sve polako krenulo nizbrdo, tako da je morao zatvoriti firmu. S obzirom da je supruga radila kao medicinska sestra, ostao je živjeti u Siklosu u Mađarskoj i zaposlio se u jednoj firmi gdje je na štandu prodavao tehničku robu.

Jednom prilikom mu je na poslu pozlilo i završio je u bolnici. Mađarski liječnici dijagnosticirali su mu PTSP i tu su se stale redati razne nevolje. U početku se nekako moglo dok je imao novaca za kupnju lijekova. Živeći u Mađarskoj, kao strani državljanin nije imao pravo na njihovo zdravstveno osiguranje, pa samim time niti pravo na besplatne lijekove.

Povremeno je odlazio u Osijek gdje je išao kod liječnika, tražio svoja prava u Hrvatskoj kao branitelj, ali nitko za njega nije imao sluha. Država se prema njemu odnosila maćehinski, kao prema neprijatelju – sudeći po ponašanju ljudi u ministarstvima za veterane borio se protiv Hrvatske, a ne za Hrvatsku. Tužno i žalosno. Bolest ga je postepeno uništavala, a kako i dalje nije mogao ostvariti svoja prava, bolest je uznapredovala, pa je osim od PTSP, „zaradio“ i hipoglikemiju, šećer, a tumor u glavi pritiskao mu je centar za ravnotežu.

Sve je to polako postajalo preteško za njega, shvatio je da je postao teret našem društvu jer je uzaludno dolazio u Hrvatsku pokušavajući ostvariti nekakvo pravo koje mu po zakonu pripada. Svoje liječničke preglede i lijekove u Mađarskoj je morao plaćati, ostao je bez posla, kredit ga je uništio. Na kraju je ostao i bez stana, a onda mu se i žena razboljela pa su ostali na ulici. Neimaština i bolest doveli su njihov brak na kušnju, jedno vrijeme su još živjeli zajedno, a onda su se rastali. Žena je ostala u Mađarskoj, Igor se vratio u Hrvatsku i trenutno leži na psihijatriji u Popovači. U Hrvatskoj vlada velika nepravda prema braniteljima. Na spomen riječi “branitelj”, u Hrvatskoj se među ljudima javlja osjećaj nečeg ofucanog i prljavog, bude se asocijacije na kriminal, laž, visoke mirovine, na razne druge povlastice. Istina je zapravo sasvim nešto drugo. Pitam se jesu li branitelji pobjednici u ratu, a gubitnici u miru? Dok su jedni krvarili na bojišnicama u obrani Hrvatske, drugi su zauzimali položaje u foteljama raznih državnih poduzeća, ministarstvima, prisvajali državno bogatstvo i tvornice, a heroje su izbacili na ulicu. Zar je lopovluk, sebeljublje, sebičnost plod mentaliteta većinski Katoličke Hrvatske?

Dragi moji Hrvati, braćo i sestre. Igor nema nikoga tko bi mu pomogao ostvariti svoja prava i nema nikoga tko bi mu pomogao osim nas Hrvata, ali onih dobra srca, onih koji poštuju branitelje i njihovu žrtvu. Ne odbacujte naše Heroje radi nekih svojih sebičnih ciljeva.

Vama koji danas uživate u slobodi, koji imate položaje i udobne fotelje u raznim firmama ili ministarstvima i koji Domovinski rat niste gledali ni na TV Dnevniku, a kamoli ga doživjeli, poručujem da ne budete sebični i ne pljujete po braniteljima i dragovoljcima Domovinskoga rata, da ih ne nazivate pogrdnim imenima. Upravo oni su vam uz Božju pomoć i uz svoju nesebičnu žrtvu omogućili da možete uživati u svojoj domovini, u udobnoj fotelji i zato bi bilo dobro da ih se, ne samo ponekad, nego i često sjetite i da im kažete “Hvala što ste stvorili našu Domovinu Hrvatsku!”.

Budimo svi realni i živimo u istini, a ne u zabludi jer se radi o ljudima koji su iznijeli veliki križ na svojim leđima kako bi osigurali slobodu svome narodu i svojoj domovini. Nemojte zaboraviti da je preko 15.000 ljudi položilo svoj život za našu slobodu i zato tu žrtvu treba cijeniti jer njihovi su životi usađeni u temelje naše jedine domovine Hrvatske. Nemojte sumnjati i misliti da je Hrvatsku, uz Božju pomoć, stvorio netko drugi nego branitelji. Stoga, ako vjerujete u Boga, molite da Bog pomogne i izlije svoj blagoslov na našu Hrvatsku i podari nam oslobođenje od svakoga prokletstva, svakoga zla i neimaštine, da zavlada mir i sreća među svim ljudima koji žive u Lijepoj našoj, da se prekine lanac samoubojstava branitelja i drugih očajnika koji ne vide izlaz iz svoje teške životne situacije. Pružite ruku pomoćnicu svima koji su u potrebi i budite zahvalni na tuđoj nesebičnoj žrtvi. Izgrađujte ljude koji vam se nađu na životnome putu i pomažite im, nemojte ih rušiti i nemojte im dodatno zagorčavati život.

Dragi branitelji, neka vas ispuni Božja ljubav i blagoslov u svakoj nevolji i svakom trpljenju. Amen.

 

 

PODIJELI