U životu, privatnom i javnom, društvenom i crkvenom, postoje određene stvari koje nam smetaju i s kojima se jednostavno ne možemo složiti. Ovdje je riječ, prije svega, o poja- vama s kojima se u dubini svojega bića ne možemo složiti jer se protive onom temeljnom ljudskom i vjerničkom, odnosno religijskom u nama. U takve pojave ubrajamo različite oblike vanjskih i unutarnjih prisila, nepravedne optužbe, manipulacije i ucjenjivanja, organizirane i od pojedinih skupina podupirane javne nastupe kojima se sustavno manipulira pojedincima, utjecajnim skupinama i u konačnici cijelim hrvatskim narodom, odnosno državom.
Ubrajam se u skupinu, usuđujem se ustvrditi najveću, Hrvata i hrvatskih građana, koji se ne mogu i ne žele pomiriti s određenim pojavama koje su rezultat hrvatskog sindroma samooptuživanja i krivnje.
O čemu je riječ?
Gotovo ’ogledni primjer’ sindroma samooptuživanja i krivnje je odnos prema Hrvatskom domovinskom ratu (1991.—1995.). Svima nama u Hrvatskoj, koji smo na ovaj ili onaj način doživjeli taj, Hrvatskoj nametnuti rat, jasno je tko je bio agresor a tko žrtva; tko je razarao hrvatske gradove i sela a tko je surađivao s agresorom izvan Hrvatske i želio ‘zagospodariti’ hrvatskim teritorijem; tko je branio vlastite domove, obitelji i brinuo o stotinama tisuća izbjeglica i prognanika. Hrvati, i velik dio hrvatskih građana pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj, branio se i obranio na častan način. I u obrambenom ratu je bilo ‘nečasnih’ pojedinačnih postupaka koje treba sudski sankcionirati kako je to bio slučaj i u drugim obrambenim ratovima u povijesti. Treba naglasiti da su se u povijesti uvijek moralno razlikovali postupci agresora od postupaka branitelja svojih domova i svojega zakonitog teritorija. Stoga su i nakon ratova agresori bili kažnjeni, a ’napadnuti’ dobili priznanje i nadoknadu kako materijalnu tako i društveno-političku. Dovoljno se pri- sjetiti Drugoga svjetskog rata.
Zašto je u Hrvatskoj drukčije?
U Hrvatskoj je, čini se, drukčije. Umjesto da se ustanovi činjenično stanje i nakon toga sankcionira krivnja, u Hrvatskoj se određeni javni djelatnici, od dijela novinara do političara koji obnašaju najviše funkcije u državi, ‘natječu’ u tome tko će prije, za javnost ‘uvjerljivije’ te u Hrvatskoj pa i u inozemstvu ‘glasnije’ ukazati na nečasne radnje’ branitelja u Hrvatskom domovinskom ratu. Tako dolazimo do ‘hrvatskog paradoksa: tj. da oni koji ‘vlastiti narod i građane’ najglasnije ‘prokazuju’ bivaju od tih istih građana podupirani a ankete pokazuju kako su popularniji od drugih. Riječ je o kompliciranoj situaciji u hrvatskom društvu koja ima snažan utjecaj na pojedinačni i obiteljski,a ne samo na javni i politički život. Postupno se stvara javno mišljenje o nekoj kolektivnoj ‘imaginarnoj krivnji’ hrvatskoga naroda i o potrebi trajnog samooptuživanja kako bi se narod ‘držao na uzdi’.
Samooptuživanje I krivnja podržava ‘podložnički mentalitet’
Takvo stanje se u Hrvatskoj iz političkog i medijskog okruženja prenosi i na druga područja života od gospodarstva, kulture, obrazovanja do vjerskog, odnosno svjetonazorskog uvjerenja. Ako se Hrvati i hrvatski građani smatraju ‘unaprijed’ krivima i manje vrijednima, tada će se u Hrvatskoj prije vjerovati stranom gospodarstveniku nego domaćem, stranom znanstveniku nego domaćem, stranom političkom djelatniku nego domaćem, itd. Hrvatski stručnjak i znanstvenik je već na početku ‘izbačen iz igre’ i manje vrijedan bez obzira na to koliko je on stvarno stručnjak na svojem području. Na djelu je ‘podložnički’ mentalitet koji nudi odgovore na brojna pitanja, koja su u posljednjem desetljeću uzrokom razdora i podjela u Hrvatskoj, poput sljedećih: Zašto je hrvatski bankarski sustav u stranim rukama a hrvatska vlada ne može ustanoviti barem jednu jaku hrvatsku banku koja bi legitimno podupirala hrvatske nacionalne interese; zašto je strani gospodarstvenik unaprijed bolje prihvaćen od domaćega; zašto su strani trgovački lanci uspješni u ‘izrabljivanju’ hrvatskih radnika u trgovinama a hrvatski političari nemaju snage donijeti zakon koji bi zaštitio hrvatsku radnicu i radnika; zašto su do sada različiti ‘stručnjaci i savjetnici’ iz inozemstva uzalud odnijeli puno novaca a domaći stručnjaci bili omalovažavani kao ‘nesposobni’ i ‘nedorasli’; zašto se olako rasprodaje hrvatsko nacionalno bogatstvo?
Jesmo li krivi što smo živi?
Sindrom samooptuživanja i neosnovane krivnje nije isključivo hrvatski problem, ali je u Hrvatskoj, posebno nakon Domovinskog rata, postao velikom zaprekom ne samo društvenog i nacionalnog već osobnog, obiteljskog i svekolikog razvoja. Što će se dogoditi s hrvatskom djecom i mladima kojima se na različite načine pokušava nametnuti da su ‘uvijek za nešto krivi’ i da je važno ‘unaprijed priznati krivnju’ bez obzira što ona još nije dokazana? Jesmo li ‘krivi što smo živi’ i što živimo na prostoru koji su tuđinci nekada, a neki pokušavaju i danas svojatati? Riječ je o problemu koji se mora promatrati pod psihološkim,sociološkim, pravnim, povijesnim, filozofskim i teološkim vidom, a ne isključivo pod ‘političko’ i ‘stranački’ isplativim vidom. Samooptuživanje i nametanje nejasnog osjećaja krivnje mogu prouzročiti dugoročno štetne posljedice u moralnom i vjerskom životu. Nije li zadnji trenutak da hrvatski intelektualci dignu svoj glas i pomognu hrvatskom narodu riješiti se ‘opasnog utega samooptuživanja i neosnovane krivnje’?
Izvor: Stjepan Baloban, Između slobode i podložnosti, Zagreb, 2010.
