Suvremeno vrijeme i trendovi današnjice agresivno nam nameću kriterije ponašanja i visinu životnoga standarda ponajprije preko masmedija u reklamama, kojega moramo postići što se na neki način podrazumijeva. Dade se primijetiti kako se ljude smatra nesposobnima i nesretnima ili oni sami sebe takvima doživljavaju ne postignu li određenu razinu životnoga standarda, koji često puta premašuje naše stvarne mogućnosti. Unatoč tomu što su ljudi suvremenoga svijeta u kojemu živimo u velikoj mjeri zadovoljili i odavno premašili svoje primarne životne materijalne potrebe sa svih se strana čuju pritužbe, «zapomaganje» i nezadovoljstvo životom i svijetom koji nas okružuje.
Sve se više kako u medijima tako i u svakodnevnom životu govori o depresiji i depresivnom sindromu. Krenemo li od samoga pojma riječi i dijagnoze takvoga stanja u «Rječniku stranih riječi» i «Medicinskom leksikonu» čitamo da je to «Stanje sniženoga raspoloženja i psihičkih poremećaja. Sadrži promjene emocija neraspoloženja, tuge, bezosjećajnosti, beznadnosti, očaja, tjeskobe, straha, sivila, besmisla, sumanutih misli koje nisu u skladu s realnošću, gubitak volje i zanimanja za rad. Kod takvih stanja u osoba se očituje potištenost, poremećaj sna, čuju optužujuće glasove, vide sjene mrtvih».
Znajući sve ovo u zamjećivanju sve većega broja onih koji posjećuju psihijatre za razgovor smo zamolili prim. dr. Silvanu Dilber neuropsihijatricu s dugogodišnjim iskustvom, koja se u radu svakodnevno susreće s takvim osobama, ujedno i ravnateljicu Doma zdravlja u Tomislavgradu. Na razgovor je rado pristala u želji da osobama s takvim problemima i njihovim obiteljima, pruži potrebne informacije i bude od pomoći.
«Naša ognjišta» (dalje N. o.): Možete li nam nešto pobliže reći o depresiji i stresu, koje možemo nazvati bolestima 21. stoljeća, uzrocima takvoga stanja i simptomima kod njihovoga prepoznavanja?
Prim. dr. Silvana Dilber (dalje S. D.): Točno je da je depresija bolest 21. stoljeća, a karakterizira je depresivno raspoloženje, gubitak interesa i užitka, smanjenje energije, povećan umor, gubitak pouzdanja i samopoštovanja, osjećaj krivnje i bezvrijednosti, smetnje spavanja, te ponavljajuće misli o smrti. Stres je štetni utjecaj okolnih faktora na organizam, može biti fizički i psihički, a sâma reakcija na stres nije depresija. Radi se o poremećaju velike učestalosti, odnosno o bolesti našega vremena, često neprepoznatom i neadekvatno liječenom. Depresija je izazov i za druge stručnjake, osim psihijatara, kao što su psiholozi, svećenici, socijalni radnici, koji se pružajući različite vrste profesionalne pomoći susreću sa depresivnim osobama, a svojim pristupom mogu odigrati važnu ulogu u ranom prepoznavanju te bolesti. Depresija je stara koliko i čovječanstvo i malo tko nije osjetio njezin neugodni dodir. Na sreću za mnoge je to samo neugodni i kratkotrajni susret, ali za neke ozbiljna bolest. Broj depresivnih poremećaja je u stalnom porastu, a znakovito je pomicanje javljanja bolesti prema mlađoj životnoj dobi. Radi se o poremećaju koji se često ponavlja, bolesti koja povećava vjerojatnost kraćega trajanja života, zbog visoke stope samoubojstava, i veće učestalosti tjelesnih bolesti kod depresivnih osoba. Čak 15% osoba liječenih zbog tzv. velike depresije počini samoubojstvo, a među neliječenima taj je postotak vjerojatno veći.
N. o.: U životnoj svakodnevici neprestano prolazimo kroz situacije koje u nama uzrokuju radost, tugu, tjeskobu što pokatkada prerasta u stres, napose u ubrzanom načinu života velikih gradova i urbanih sredinâ. Kada takva stanja prestaju biti u granicama normalnoga i postaju bolest, koja nam šteti uzrokujući poremećaj tjelesnoga i psihičkoga zdravlja?
S. D.: Stres i psihotrauma imaju važnu ulogu u nastanku i oblikovanju depresije. Depresivne osobe su često životom ranjene osobe. Oni koji su prošli stres često imaju težu kliničku sliku bolesti. Vrlo često početak bolesti vezan je za gubitak voljene osobe, a također su depresivci često osobe koje nisu imale dovoljno ljubavi u djetinjstvu. Uz stres u nastanku depresije, važnu ulogu ima nasljeđe, kao i biokemijski poremećaji u mozgu. Utvrđena je nasljedna sklonost ka depresivnim poremećajima, kao što je to slučaj i u različitim tjelesnim bolestima, međutim točna priroda nasljeđivanja nije poznata i više je gena u igri. Što se tiče biokemijskih poremećaja u mozgu, depresija se dovodi u svezu sa promjenama u nastanku i razgradnji pojedinih živčanih prijenosnika (neurotransmitora) u mozgu kao što su serotonin, noradrenalin i drugi.
N. o.: Iz vašega iskustva u radu s ljudima, jesu li depresivnom stanju podložniji muškarci ili žene, koje dobne skupine i zašto? U kolikoj mjeri to može biti nasljedno, a koliko vremenom stečeno uslijed raznih životnih (ne)prilika?
S. D.: Depresivni poremećaj javlja se kod svih dobnih skupina, a češći je kod žena, dvostruko u odnosu na muškarce. Pravi razlog toj razlici nije poznat, ali se pretpostavlja da bi mogao biti u hormonskim zbivanjima u žena, te većoj izloženosti stresnim situacijama. Svaka sedma osoba makar jednom u životu prođe kroz depresivnu epizodu. Također je utvrđena nasljedna sklonost ka depresiji o čemu sam već govorila, kao i neki tipovi temperamenta su skloniji toj bolesti.
N. o.: Na koji način pomažete takvim ljudima u kolikoj mjeri primjenjujete razgovor i terapijsko liječenje te je li uz to za uspjeh potrebno još nešto dodatno?
S. D.: Takvi ljudi se moraju liječiti, razgovor odnosno psihoterapija u vidu suporta (podrške) je vrlo važan ali nedostatan jer bez medikamenata (lijekova), nema liječenja depresije. Unatoč brojnim nepoznanicama o nastanku depresivnih poremećaja suvremena psihijatrija raspolaže brojnim, djelotvornim i raznovrsnim biološkim, psihoterapijskim i socioterapijskim metodama liječenja. Kombinirani pristup daje najbolje rezultate. Važna zadaća liječnika je dobro informirati bolesnika, tako da bi imao partnera u liječenju, što će poboljšati rezultate liječenja. U najvažnije biološke metode spada psihofarmakoterapija, odnosno antidepresivi, lijekovi koji predstavljaju temelj uspješnoga liječenja depresivnih poremećaja. Ovi lijekovi poboljšavaju raspoloženje, motivaciju i voljne funkcije, povećavaju životnu energiju, otklanjaju paniku i anksioznost. Bitno je kazati da antidepresivi ne stvaraju ovisnost. Sâmi lijekovi ne mogu dati smisao životu, ali mogu pomoći da ga pacijent brže i uspješnije nađe.
N. o.: Mladi se u vremenu adolescencije nalaze u osjetljivom životnom razdoblju s promjenljivim raspoloženjima. Znaju biti nesretni zbog povećane debljine, prištića, pjegica ili su nesretno zaljubljeni. U kojoj je mjeri depresivno stanje prisutno kod ove populacije i kako im pomoći?
S. D.: Kod mladih su to najčešće adolescentne krize, praćene poremećajima raspoloženja, kao i izraženim buntom i neposluhom, ali to nije depresija, i tu je razgovor važna metoda kojom se može pomoći. Razgovor ne mora biti s liječnikom, to mogu biti roditelji, svećenici, učitelji, ali svakako oni koji razumiju probleme mladih, ne osuđuju ih i uče da izgrade sustav vrijednosti u kome dominira ljubav, prijateljstvo, istinitost, hrabrost, čast, čovječnost, kreativnost i dobrota. Svakako oni koje se bave populacijom mladih, moraju sâmi prakticirati ove vrijednosti u svome ponašanju.
N. o.: U dugogodišnjemu rada jeste li iskusili da ljudima koji vam se obraćaju za pomoć u prevladavanju depresivno-stresnih stanjâ, pomaže vjera u Boga na koji način i u kolikoj mjeri?
S. D.: Jedan od uspješnih načina da se ponovno pronađe smisao i svrha života je duhovno jačanje i uspostavljanje aktivnoga i svakodnevnoga odnosa s Bogom, što jača poštovanje prema sebi i životu općenito. Sudjelovanje u vjerskim aktivnostima naše zajednice, uči nas da sa drugima dijelimo životne radosti i utjehe te da gledamo život u širem kontekstu i tako sebe jačamo. Također postoje mnogi centri za duhovnu pomoć, koji svojim aktivnostima pomažu u liječenju depresije kao i stresnih stanja.
N. o.: Po vašem mišljenju u kojoj mjeri ljudima u takvim stanjima može pomoći psihijatar, a koliko svećenik i jeste li kad takve ljude uputili da se obrate svećeniku za prikladnu pomoć?
S. D.: Psihijatar je liječnik koji liječi depresivnoga bolesnika, a svećenik ima mjesta u angažiranju istoga u vjerskim aktivnostima unutar zajednice te da daje duhovnu potporu i pomoć. Također svećenik može u razgovoru bitno pomoći onima koji su u kriznim stanjima, a još se nije javila depresija kao bolest.
N. o.: U kolikoj mjeri tjelesne poteškoće i zdravstveni problemi utječu na naše depresivno stanje, a koliko meteorološke (ne)prilike?
S. D.: Tjelesne poteškoće i bolesti utječu kao fizički stres, jer su depresivne osobe često bolešću ranjene osobe, pa se depresija javlja kao očajnički krik za izgubljenim. Najčešće tjelesne bolesti koje izazivaju depresivnu reakciju su bolesti srca i krvnih žila, moždani udari, šećerna bolest, kao i zloćudne bolesti. 20% bolesnika koji prežive srčani infarkt razvije depresiju. Kakav će biti oporavak kod ovih tjelesnih bolesti, ovisi i o tome je li se razvila depresivna reakcija ili ne. Naravno, znatno će se bolje oporaviti oni gdje se nije razvila depresija. Meteorološke prilike mogu utjecati na pogoršanje stanja duševnog zdravlja, ali ga ne izazivaju.
N. o.: Koliko ste se uvjerili u tvrdnju da je u 90 % slučajeva kroničnoga alkoholizma uzrok jaki osjećaj besmislenosti života, a da narkomanija u 100 % slučajeva počiva na osjećaju životne besmislenosti? U kojoj mjeri i u koliko slučajeva nas depresivno-stresno stanje, može odvesti bijegu u neki oblik kronične ovisnosti i kako pomažete takvim ljudima?
S. D.: Depresija kao bolest je čest etiološki faktor u nastanku bolesti ovisnosti (alkoholizam i narkomanija), jer se iz skupine depresivnih često neprepoznatih i neliječenih regrutiraju ovisnici. Često nesigurni i bojažljivi misle da će bolje funkcionirati ukoliko uzmu alkoholno piće ili neko sredstvo za stimulaciju, a to je put do ovisnosti. O alkoholizmu i narkomaniji, odnosno o terapiji tih poremećaja s kojima se svakodnevno susrećemo i koji su u velikom porastu, moglo bi se mnogo govoriti, možda nekom drugom prilikom jer je taj problem jako opširan.
N. o.: U kolikoj mjeri općedruštveno stanje s nesigurnim socijalno-društveno-političkim (ne)prilikama, pogoduju razvoju takvih stanja i bolesti?
S. D.: Vanjski čimbenici, gdje spadaju socijalni, politički i drugi faktori često stvaraju poremećeni sustav vrijednosti, što također negativno utječe na već prisutnu bolest, ili pogoduje njezinom nastanku. Tu bih poseban naglasak stavila na ratno i poratno vrijeme, mnoge mlade ljude traumatizirane ratom, nezadovoljne, nesretne i odbačene, koji nemaju zaposlenja, nisu zasnovali obitelj i samim tim su ranjiviji i podložniji nastanku bolesti.
N. o.: Koliko je na našim prostorima prisutan PTSP kod razvojačenih branitelja, na koji se način očituje, koliko su česti suicidi kod ovakvih i depresivnih stanjâ i na koji način im pomažete?
S. D.: PTSP je prisutan i na našim prostorima, smatra se da oko 30% branitelja ima simptome, ali se liječi mali broj, naravno zbog psihijatrijske stigme. Učestalost suicida kod depresivnih pacijenata iznosi od 10 do 15 %, a kod PTSP-a do 20%. Pokušaj samoubojstva predstavlja očajnički poziv za pomoć i tu je vrlo važna pomoć liječnika, obitelji, svećenika, prijatelja i cijele zajednice. Suicidalno ponašanje i razmišljanje, mora se vrlo ozbiljno shvatiti i svi odgovorni moraju poduzeti sve mjere pomoći takvim ljudima.
N. o.: Osobito u malim sredinama one koji pohađaju psihijatra, gleda se s određenim predrasudama. U kolikoj ste se mjeri u to osvjedočili? Isto je tako poznato da u većim sredinama postoje službe s dežurnim telefonima za pomoć i savjet u emocionalnim krizama. Čini li se kod nas nešto na tom planu na općinskoj ili županijskoj razini?
S. D.: Veliki se broj oboljelih od bilo koje duševne bolesti ne liječe zbog predrasuda da je sramota otići psihijatru, ali se neki liječe u drugim sredinama gdje ih ne poznaju, kao što se kod nas liječe pacijenti iz drugih mjestâ. Što se tiče pomoći u krizi putom dežurnoga telefona to postoji samo u velikim centrima, jer za to je potrebno dovoljno stručnoga, obrazovanoga i educiranoga kadra što kod nas nije slučaj.
N. o.: Što činiti u očuvanju mentalnoga zdravlja i na koji bi se način obitelj trebala postaviti, kad netko oboli od njenih članova?
S. D.: Savjet obiteljima osoba koji imaju duševne poteškoće je prije svega da ih razumiju, da ih slušaju i imaju za njih vremena, te da im pomognu pronaći stručnu pomoć. Također je važno da sudjeluju u njihovom životu, da se oboljeli ne osjećaju napušeni i ostavljeni, da skupa s njima uče biti sretni, da ne budu samo žrtve, nego i aktivni sudionici života. Promoviranjem istinskih vrijednosti kao što su ljubav, prijateljstvo, dobrota, razumijevanje, velikodušnost, zahvalnost, suosjećajnost, miroljubivost, strpljenje i vjera, svi ćemo pridonijeti očuvanju i jačanju mentalnoga zdravlja. Depresija je bolest koja se uspješno liječi i zato treba svakako potražiti liječničku pomoć.
Razgovarao: fra Mate Tadić, OFM
