Budućnost je neizvjesna i nepoznata.
Stranac za kojeg znamo da neumitno dolazi.
Nadamo se da će mu oči biti blage,
a djela pravedna.
Nadamo se…
Ali osjećamo strune i poteze
hladnih i proračunatih igrača.
Koga će sljedećeg srušiti na ploči svojih htijenja,
kome će bezobzirno presjeći strune?
Kakvu koprenu tkaju u izbama svojih mračnih umova?
Čija će djeca plakati sutra?
Čije majke padati na koljena?
Igra traje.
Valja naše male svjetove
kao valovlje.
A mi pokušavamo zadržati vodu rukama.
A mi gledamo u naše ruke.
Naše male ruke na obalama oceana.
O, da Tebe ne bi?
Da ne bi Tvog koraka u prašini,
susreta i ispružene ruke?
Da ne bi sigurnosti Tvoga stava i
beskraja Tvog pogleda,
da ne bi snage u stisku Tvoga dlana,
utjehe u dodiru na ramenu,
da ne bi sile blagoslova nad pognutom glavom,
da ne bi raspuknuća svjetlosti u duši,
da ne bi bremenite Tvoje ljubavi?
Odustala bih i ja.
Ali oko moje duše sada vidi preko obzora
konačnosti, ograničenosti,
propadljivosti ovoga svijeta.
Ali moj dlan je urastao u Tvoj.
Moji koraci traju.
Nekad na stopalima, nekad na koljenima.
Idu.
Snažna je spona ljubavi koja nam je ruke ispreplela.
Nek prijeti svijet.
Samo na tren je.
I činit ću ga boljim koliko mogu.
Al samo tren je.
Samo tren u beskonačnom Tebi, Bože moj…
Daniela Bobinski
