Luka evanđelist o Isusovom krštenju piše: „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! (Lk 3, 21-22)”. Poput Krista i mi smo kao kršćani, koji pripadamo Kristu primili sakrament krštenja. Doduše, većinom kao djeca uz obećanje naših roditelja i kumova da će nam prenijeti i svjedočiti kršćansku vjeru. Tu istu vjeru smo u krizmi, osobno potvrdili i obvezali se rasti u njoj drugima je svjedočeći.
Međutim, svjedoci smo kako je na krštenju a tako i na krizmi, mnogima najvažnija izvanjska proslava uz što se vežu i bogata darivanja. U tom mnogima prepreka nije niti recesijska kriza, jer držimo kako moramo imati kao i drugi, ako ne još i više. A iz obzira pred drugima, postaje najvažnije što će nam drugi reći i kakav dojam ostaviti. Stvarni učinak i važnost ovih temeljnih sakramenata kršćanske inicijacije – uvođenja u kršćanstvo s darovima Duha Svetoga, kao da su zanemareni i ostaju nepoznati.
Nakon simboličnog krštenja sa željom da se poistovjeti s nama ljudima, Isus odlazi u pustinju duhovno se pripremiti u postu i molitvi za naviještanje Kraljevstva nebeskoga. Nameće nam se upit: Svjedočimo li svojim životom i stavom ono čemu smo povjerovali i u čemu trebamo vjernički rasti?
Uistinu, daje nam se veliko otajstvo i nudi Božja milost s neprocjenljivim darovima. Koliko smo i jesmo li toga vrijedni i nastojimo li biti? Ujedno, zadobismo i veliku obvezu rasta i svjedočenja, svoga kršćanstva i pripadnosti Kristu. Jesmo li toga svjesni i koliko u tom rastemo?
Gospodine Isuse, pomozi nam da budemo svjedoci onoga na što smo pozvani! Da bi u potpunosti bili istinski Božji sinovi i kćeri.
Fra Mate Tadić,OFM
