23. nedjelja kroz godinu

219
FOTO: fra Mate Tadić, OFM

23. NEDJELJA KROZ GODINU

4. rujna 2016.

1.Mudr 9, 13-18b

Ps 90 (89), 3-6. 12-14. 17

Flm 9b-10. 12-17

Lk 14, 25-33

 

UVOD

Početak rujna označava i novi početak za mnoge, napose đake školarce. Sve kao da se ponovno vraća u dobro poznatu nam kolotečinu koja nas jako brzo, može uvući u osrednjost i površnost. Zadnjih tjedana Božja riječ, koja se stavlja pred nas postaje sve zahtjevnija. Kao da nas uvijek nanovo pogađa tamo, gdje smo najslabiji kada smo u najvećoj napasti da popustimo.

Došli smo u hram Božji nakon tjedna rada, žrtve, nedaća, naprezanja, promišljanja i molitve da bismo se ovdje odmorili. Nadahnuli nad riječju Božjom, koja nas uvijek potiče na više ciljeve i ideale u životu. Danas nas riječ Božja želi potaknuti na razmišljanje o mudrosti, za kojom su čeznuli mnogi starozavjetni ljudi.

Na početku današnjega nedjeljnoga euharistijskoga slavlja, kajući se za svoje grijehe, slabosti i propuste, molimo za dar Duha. Koji neka nam otvori pameti i srca, kako bismo razumjeli Božju riječ, prihvatili je i po njoj živjeli.

 

HOMILIJA

Ljudi na zemlji žive tisućama godinama, a tek prije nepunih stotinu godina su razumjeli na koji način sunce grije i otkuda mu toplina. U to vrijeme je otkriven i lijek, protiv šećerne bolesti. Neke smo stvari, istine i zakone o sebi i svijetu spoznali tek u zadnje vrijeme.

Površan je i glup čovjek, koji je uvjeren da sve zna i razumije. Mudar se čovjek uvijek iznova divi ljepoti i mudrosti prirodnih zakona. A pokušamo li ponirati u ljudsku dušu, vidimo koliko je toga tajnovito i neistraženo. Svaki čovjek je tajna koju treba otkriti i jedan mali svemir za sebe.

Svijet još dovoljno ne poznajemo, ljudski duh je neistražen, a sami sebe ne razumijemo. A tko bi mogao razumjeti namisao i mudrost Božju? Čuli smo u današnjem prvom čitanju knjige Mudrosti. Nadahnuti biblijski pisac je Božji mudar čovjek, svjestan ljudske ograničenosti, nestalnosti i prolaznosti. Stoji zadivljen pred Božjim veličanstvom te kaže: „Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama, a što je na nebu tko će istražiti?“

Naš osnovni stav pred Bogom je divljenje, poštovanje i klanjanje. S divljenjem promatramo zvjezdano nebo i savršenstvo prirodnih zakona. Iznad svega gledamo i otkrivamo Božju dobrotu i blizinu. Filozof Kant tu je istinu izrazio riječima: „Dvije stvari ispunjaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopoštovanjem, što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: ZVJEZDANO NEBO NADA MNOM I MORALNI ZAKON U MENI.“ Puno toga ne znamo i ne razumijemo, ali vjerujemo kako Bog svime mudro i s ljubavlju upravlja.

Biblijski sveti pisac je svjestan čovjekove nestalnosti, propadljivosti i kratkoće života. U velikom svemiru okružen bezbrojnim zakonima, odnosima koje ne razumije, čovjek se u svijetu može osjećati kao maleni izgubljeni dječak u velegradu.

Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Koji je smisao svemira i čovjeka u njemu?Koji je smisao ljudskog života? Dođeš, budeš, odeš! Takve nas misli mogu opteretiti. Možemo se osjetiti sami i nezaštićeni ne znajući zašto smo ovdje i kamo idemo. Čovjek bez Boga, vjere u Njega jako je osamljen, nesiguran i nesretan. Takvo stanje je pravi pakao.

Ali Bog nam šalje svojega Duha da nas pouči Božjemu i našemu putu. Poznat nam je Božji plan spasenja kroz Objavu i jasno nam je kojim putem trebamo ići. Dokle smo god na zemlji, bit će mnoštvo toga što ne možemo razumjeti. Ali ono temeljno što daje smisao našem životu i budućnosti poznato nam je. Neka nam Bog podari čvrstu vjeru i mirom ispuni naše dane. Sve ostalo je od drugotne važnosti.

Prema shvaćanju Staroga Zavjeta, blagoslovljeni od Boga čovjek pravednik ima dug i sretan život, zdravlje, bogatstvo, živi u miru, ugledan je i cijenjen, obilno mu rodi polje i stoka, kuća mu je puna djece i prijatelja. Stari zavjet smatra da ćeš dugo živjeti i da će ti dobro biti na zemlji, ako poštuješ Božje upute za život.

Pogledamo li život Isusa iz Nazareta, vidimo da toga nema u punoj mjeri. Umro je relativno mlad nakon života siromaha, prognanika i lutalice. Uhapšen i suđen poput zločinca, ubijen je strašnom smrću na križu. Bio je bez imovine i djece, ostavljen od prijatelja. Prema shvaćanju Staroga Zavjeta, može se ubrojiti u grješnike i prokletnike.

Križ je bio znak sramote i prokletstva. Ali Isusu je odabirući ga za način svoje smrti, križ postao mogućnost spasenja svijeta. I Krist nas je umirući na križu, spasio od grijeha i vječne smrti. Za nas kršćane križ prestaje biti znak sramote i postaje znak spasenja i neizmjerne ljubavi.

Isus i nas svoje nasljedovatelje poziva, da svakodnevno uzimamo svoj križ i slijedimo ga. Nekome će boravak na poslu biti napor, monotonija ili grješna prigoda. Nama kršćanima je mogućnost za postizanje spasenja za sebe, bližnjega i sve stvoreno.

Netko će patnju, bolest i smrt doživljavati kao prokletstvo ili kaznu. Mi kršćani znamo da je to mogućnost da svojim patnjama nadomjestimo ono što nedostaje patnjama Kristovim, za Tijelo njegovo, za Crkvu. Gledajući tako na život, otvaraju nam se potpuno novi vidici na svijet i mogućnosti u životu. Gdje nema osude ni straha, koje nam je omogućio Bogočovjek Isus Nazarećanin.

Križ je i rat kojega vodi narod protiv naroda. Križ je nasilje nad nedužnim ljudima ili elementarna nepogoda koja prouzrokuje štete. Križ može biti pijani muž svojoj obitelji i ukućanima. Križ može biti nemarna i puno pričljiva žena, koja ne zna zauzdati svoj jezik. Križ mogu biti neposlušna i neodgojena djeca. Križ mogu biti susjedi kojima je jedino stalo, do svog dvorišta i proširenja na tuđi posjed.

Najprije je potrebno prihvatiti samoga sebe. Postavši svjesni sebe, postajemo svjesni svojih prednosti i nedostataka te uočavamo svoje vrline i mane. Pred samim sobom i onim koji nas poznaje, potrebno je priznati se onakvim kakvi ustvari i jesno.

Tek kad doista prihvatimo sebe, moći ćemo sebe i ljubiti. Nećemo se morati skrivati iza maske, niti zauzimati izvještačene i namještene poze pred drugima da im se svidimo. Nećemo se bojati drugoga čovjeka. Bit ćemo ono što jesmo i prihvatit ćemo se takvima kakvi jesmo. Svakodnevno ćemo uzimati svoj križ i prihvaćati sebe. Riječ koja nam nalaže da svakodnevno uzimamo svoj križ ima i nastavak. U njemu se traži da idemo za Putem, Istinom i Životom kako sebe Krist nazva.

Voljeti sebe, znači sebe izgrađivati. Nitko tko postane zadovoljan sobom i odustane od napora obraćenja, nije shvatio životni smisao i Kristov poziv upravljen svakome od nas. Potrebno je neprestano dotjerivati svoje misli, riječi i djela da postanu što sličniji onome, koji je Dobar i izvor svakoga dobra.

Spominjanje muke i patnje u kršćanskom pogledu ne odnosi se u prvom redu na muku i patnju, nego na spasenje, zahvalnost i blagoslov. Mi se kršćani ne ponosimo križem u osobnom i javnom životu, jer je on sredstvo za okrutno mučenje, nego jer je sredstvo spasenja i beskonačne ljubavi. I naš križ koji smo pozvani svakodnevno nositi, nije sredstvo muke i poniženja da bismo od njega bježali i odavali se bezbrižnom životu, nego nam je sredstvo spasenja.

Oni koji prihvaćaju svoj križ i svakodnevno ga nose, spremni su odricati se samih sebe. Nisu nekakvi čudni i patnički likovi, koji neprestano uzdišu, kukaju i srde se na sve oko sebe. Takvi su frustrirana i nesretna bića. Kršćani koji prihvaćaju svoj križ su sretni i zadovoljni ljudi, svjesni da su na pravom putu unatoč svim mukama koje doživljavaju. Idu kroz svijet i život uzdignute glave, nisu beskičmenjaci i ne zaklanjaju svoj obraz jer im Bog pomaže.

Vjerujemo da nitko od nas nema više od desetak ozbiljnih karakternih mana. Ako se svake rješavamo kroz godinu dana, za desetak godina bili bismo sveci. Valja nam neprestano raditi na sebi, jer je nemoguće ljubiti Boga i čovjeka, ako ne prihvaćamo i volimo sami sebe. Važno je sebe prihvaćati i voljeti, jer je to preduvjet ljubavi prema svakom drugom čovjeku i svemu stvorenom. Bespotrebno je ulagati napore u odnose i dobročinstvu prema drugom čovjeku, ako sami sebe ne prihvaćamo i ne volimo onakve kakvi jesmo.

 

fra Mate Tadić, OFM

 

 

PODIJELI