2. Blago onima koji tuguju: oni će se utješiti!

335

Drugo blaženstvo u Matejevoj verziji blaženstava, glasi: „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti“! I ovo blaženstvo, kao i ostala, nosi u sebi duboku paradoksalnost jer će upravo ožalošćeni postići utjehu koja će im omogućiti promjenu stanja. Struktura blaženstava može se promatrati i u horizontali na način kojim se ističe stanje sreće rječicom, blago, vremenska neograničenost sretnog stanja, te Božji djelotvorni pothvat u budućnosti. Bog se, istina, ne spominje, ali je jasno da je On istinski uzročnik promjene stanja u njegovu suprotnost. Imajući u vidu najvažnije značajke blaženstava, može se prijeći na izlaganje poruke drugoga blaženstva o ožalošćenima, a na kraju, Božjim djelovanjem, utješenim ljudima kojima će biti otklonjeni uzroci žalosti i time, u konačnici, stvoreni uvjeti za duboku utjehu i istinsku radost. Temeljno pitanje ovog blaženstva odnosi se na određivanje tko bi bili ožalošćeni na koje bi se odnosilo obećanje utjehe. Budući da se u drugom blaženstvu ne opisuje o kakvoj se žalosti radi ili odnosi, ali postoji kontekst koji bi omogućio dublje poimanje, te iščitati identitet i obilježja žalosnih ljudi ili skupina. Žalost se u Biblijskim spisima odnosi prvenstveno na tri stanja u kojima se kidaju osobne veze i odnosi koji postoje među osobama: to su smrt, grijeh i bolest.  Zato je potrebno svratiti pozornost na ona mjesta na kojima se opisuju ta stanja kao istinski uzroci žalosti. U Matejevu evanđelju (9,15) navodi se tekst koji govori o tom da svatovi ne mogu tugovati dok je zaručnik s njima, ali doći će vrijeme kad će zaručnik bit uzet – tad će postiti i tugovati. Biti uzet na ovom mjestu se misli na Isusovu smrt koja će označiti žalost za njegove učenike. Marija Magdalena dobiva od Isusa zadatak da njegovim učenicima prenese vijest o njegovu Uskrsnuću.  Za učenike se kaže da su bili tugovali i  plakali i na taj način pokazali da su žalosni što Isusa nema među njima. Drugo stanje koje uzrokuje žalost, jest stanje grijeha. Grijesi mogu biti vlastiti, ali i tuđi zbog kojih se netko žalosti. Sveti Pavao u poslanici Korinćanima govori, te upozorava da se treba žalostiti i zbog tuđih grijeha jer grijeh izaziva žalost, a dobra djela pridonose radosti. Brojna su također mjesta u starozavjetnim spisima koja govore o grijehu i bolesti kao uzrocima žalosti, dok se oslobađanje od grijeha povezuje s radošću koja zahvaća čovjeka i njegovu egzistenciju. Istina je, ne oplakuje se vlastita smrt, nego uvijek smrt drugih, dragih osoba, ali se u širem smislu riječi može govoriti o oplakivanju vlastite smrti. Od presudne je važnosti shvatiti da žalost pretpostavlja osobni odnos. Prema tomu, žalost se ne odnosi samo na neku štetu koja se odnosi na vlastitu osobu. Samo čovjek koji gradi osobne odnose, duboke i žive, može biti u žalosti kad se ti odnosi potrgaju. Tako nesreće drugih, zbog njihove povezanosti s nama, mogu postati i naše  vlastite nesreće . Žalost je moguća zbog stanja u kojem se sada nalazi čovjek pojedinac i čovječanstvo, koji su zapravo izloženi raznim nedaćama i zbog njih mogu trpjeti. Žalost je jedan vid ljubavi prema bližnjemu ako se sudjeluje u njegovoj žalosti. Koliko su čovjekovi osobni odnosi brojniji i dublji, toliko i on sam postaje ranjiviji i otvoreniji da bude pogođen žalošću i nesrećom drugih. Ono što je rečeno za smrt vrijedi i za grijeh. Žalost, koja je prouzročena grijehom, pretpostavlja osobni odnos s Bogom i živu zajednicu s njim. Žalost može nastupiti zbog povrede Božjega zakona, u kojem se očituje njegova volja. Povrede u obliku grijeha nanose štetu zajednici i zajedništvu ta na taj način predstavljaju uzrok žalosti. Ta je žalost na izvjestan način izraz ljubavi prema Bogu.

Urednik: Marko Martinović

PODIJELI