portal PUT, ISTINA I ŽIVOT

Isus Krist je Sin Božji. U tome je srž kršćanske vjere i polazište za razumijevanje razlike između Evanđelja i komunizma. Kršćani i komunisti mogu se složiti da radnik zaslužuje pravednu plaću i da zajednica ima odgovornost prema siromašnima. Ali iz te suglasnosti ne slijedi da ispovijedaju istu vjeru u čovjeka, da jednako razumiju pravdu ili da teže istom cilju.

Krist naviješta Kraljevstvo Božje

Isus poziva čovjeka na obraćenje, ljubav prema Bogu i bližnjemu te na život u zajedništvu s Bogom. Kada kaže „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta” (Iv 18,36), govori o kraljevstvu čiji je izvor u Bogu. Taj poziv ima konkretne posljedice u svakodnevnom životu. Traži da nahranimo gladnoga, primimo stranca i pohodimo bolesnoga. U svakome od njih Krist traži da prepoznamo njega samoga (Mt 25,35–40).

Komunizam u marksističkom smislu polazi od gospodarskih odnosa i podjele društva na klase. Teži besklasnom društvu i zajedničkom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Klasični marksizam povijest tumači polazeći od materijalnih uvjeta života, a religiju promatra kao društvenu pojavu. Za kršćanina je odnos s Bogom temelj njegova razumijevanja čovjeka, njegova dostojanstva i smisla života.

Pravedna plaća i odgovornost za imovinu

Socijalna pravda duboko je ukorijenjena u kršćanstvu. U Poslanici svetoga Jakova osuđuje se uskraćivanje plaće radnicima (Jak 5,4). Isus upozorava na opasnost od bogatstva koje čovjeka učini ravnodušnim prema tuđoj nevolji. Zato se kršćanska briga za bližnjega očituje i u tome da poslodavac isplati pravednu plaću, da radnik može dostojanstveno živjeti od svoga rada i da siromašan čovjek dobije konkretnu pomoć.

Prvi su kršćani dijelili dobra prema potrebama zajednice (Dj 4,32–35). Kad Petar govori Ananiji o prodanoj zemlji, podsjeća ga da je mogao sam odlučiti što će učiniti s njom i s novcem od prodaje (Dj 5,4). To dijeljenje bilo je čin slobodne odluke i odgovornosti za bližnjega. Marksistički komunizam pitanje vlasništva postavlja na razini cijeloga gospodarstva i traži promjenu načina na koji su sredstva za proizvodnju posjedovana i organizirana.

Govor na gori i ljubav prema neprijatelju

U Govoru na gori Isus kaže „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone” (Mt 5,44). Te riječi obvezuju kršćanina i kad progovara o nepravdi i kad traži odgovornost za zločin. Može odlučno braniti žrtvu i zahtijevati pravdu, a pritom odbiti osvetu i kolektivnu krivnju. Odgovornost pripada onima koji su zločin počinili ili naredili. Dostojanstvo pripada svakom čovjeku.

Marksizam klasnom sukobu daje središnje mjesto u tumačenju povijesnih promjena. Krist u Govoru na gori uči kako postupati prema bližnjemu, pa i prema onome tko nam je učinio zlo. Iz njegove brige za siromašne i obespravljene ne proizlazi tvrdnja da je Govor na gori utro put marksizmu. Poziv na milosrđe, mir i ljubav prema neprijatelju izvire iz odnosa s nebeskim Ocem.

Krist i Tito u hrvatskom povijesnom iskustvu

Kada se u javnim raspravama zajedno spominju Isus i Tito, važno je jasno reći što kao kršćani ispovijedamo. U Kristu prepoznajemo Sina Božjega koji je dao život za ljude, pa i za one koji su ga progonili. Tita prosuđujemo kao povijesnog vladara koji je predvodio jugoslavenski komunistički režim, odgovoran za poratne zločine i političke progone. Poštovanje prema žrtvama obvezuje nas da o tome govorimo otvoreno, bez mržnje prema ljudima zbog njihova podrijetla ili uvjerenja.

Kršćanin u samom Evanđelju ima razlog ustati u obranu radnika, pomoći siromašnome i podići glas za žrtvu. Kad tražimo istinu o zločinu, kad damo plaću koju čovjek zaslužuje i kad odbijemo mrziti cijeli narod zbog djela pojedinaca, živimo ono čemu nas je Krist učio.

PODIJELI