Ogovaranje, samoopravdavanje, prebacivanje krivnje i nedostatak iskrenoga kajanja – dolazimo li u ispovjedaonicu tražiti Božje milosrđe ili dokazivati da smo bolji od drugih?
Sveta ispovijed jedan je od najvažnijih sakramenata u životu katoličkih vjernika. U ispovjedaonicu dolazimo kako bismo priznali vlastite grijehe, iskreno se pokajali i po svećeničkom odrješenju primili Božje oproštenje.
Međutim, postavlja se pitanje pristupamo li uvijek sakramentu pomirenja onako kako nas uči Katolička Crkva.
Događa se da vjernik tijekom ispovijedi više govori o grijesima drugih ljudi nego o vlastitima. Umjesto da prizna svoje pogreške, počinje opisivati postupke supružnika, djece, roditelja, susjeda, kolega ili drugih članova zajednice.
Ponekad se ispovijed pretvara u dugo objašnjavanje zašto smo nešto učinili, tko nas je izazvao, tko nas je povrijedio i zašto za vlastito ponašanje zapravo nismo odgovorni.
Takav pristup može nas udaljiti od istinske svrhe sakramenta.
U ispovjedaonicu ne dolazimo dokazivati koliko su drugi ljudi grešni. Dolazimo priznati vlastite grijehe i otvoriti srce Božjemu milosrđu.
Ispovijed nije mjesto za ogovaranje drugih
Zamislimo vjernika koji dolazi na ispovijed i započinje:
„Velečasni, moja supruga stalno prigovara. Djeca me ne slušaju, susjed me provocira, a kolege na poslu svi su protiv mene.”
Zatim nastavlja opisivati njihove postupke, mane i pogreške.
Možda je sve što govori točno.
Možda se doista nalazi u teškim obiteljskim ili poslovnim okolnostima.
Ali postavlja se pitanje: gdje su u toj ispovijedi njegovi vlastiti grijesi?
Nije isto reći:
„Moja supruga stalno prigovara pa sam zato morao vikati na nju.”
I reći:
„Bio sam grub prema supruzi, vikao sam na nju i nisam pokazao dovoljno strpljenja. Zbog toga se kajem.”
U drugom slučaju čovjek prepoznaje vlastitu odgovornost.
To ne znači da tuđi postupci nisu važni. Ponekad je potrebno objasniti okolnosti kako bi svećenik razumio situaciju.
No ispovijed ne bi smjela postati prilika za nepotrebno iznošenje tuđih mana.
Posebno treba izbjegavati otkrivanje tuđih privatnih stvari koje nisu važne za ispovijed.
Kada vjernik opravdava svaki svoj grijeh
Jedna od najvećih prepreka iskrenoj ispovijedi može biti stalno samoopravdavanje.
Čovjek priznaje da je nešto učinio, ali odmah pronalazi opravdanje.
„Lagao sam, ali svi lažu.”
„Ogovarao sam, ali ono što sam govorio bilo je istina.”
„Vrijeđao sam, ali drugi su mene prvi uvrijedili.”
„Bio sam nepravedan, ali nisam imao izbora.”
„Nisam pomagao siromašnima, ali neka im pomognu oni koji imaju više.”
Naravno, okolnosti mogu utjecati na čovjekovu odgovornost.
Katolička Crkva priznaje da strah, pritisak, neznanje i druge okolnosti mogu umanjiti osobnu krivnju.
Međutim, to nije isto što i automatsko opravdavanje svakoga postupka.
Kršćanin koji želi napredovati u duhovnom životu treba biti spreman priznati:
„Pogriješio sam. Bio sam nepravedan. Nisam pokazao dovoljno ljubavi. Želim se popraviti.”
Takva iskrenost predstavlja važan početak obraćenja.
Isusova prispodoba o farizeju i cariniku
Jedan od najsnažnijih biblijskih primjera za ovu temu nalazi se u Evanđelju po Luki (18,9–14).
Isus govori o dvojici ljudi koji su došli u Hram moliti.
Farizej je isticao vlastitu pobožnost i uspoređivao se s drugim ljudima.
Bio je uvjeren u svoju pravednost.
Carinik je, naprotiv, stajao podalje i priznavao vlastitu grešnost.
Nije nabrajao tuđe grijehe.
Nije dokazivao da su drugi gori od njega.
Molio je Boga za milosrđe.
Isus na kraju prispodobe ističe upravo poniznost carinika.
Ta je poruka posebno važna za sakrament pomirenja.
Možemo redovito odlaziti na svetu misu, moliti krunicu i sudjelovati u crkvenim aktivnostima, a ipak razviti osjećaj da smo bolji od drugih.
Možemo se toliko usredotočiti na tuđe grijehe da prestanemo primjećivati vlastite.
Najopasnija duhovna sljepoća nastaje kada čovjek jasno vidi tuđe pogreške, a vlastite uporno opravdava.
Kada supružnici u ispovijedi optužuju jedno drugo
Obiteljski odnosi posebno su osjetljivo područje.
U svakom braku postoje nesporazumi, povrede i razdoblja napetosti.
Ponekad čovjek ima opravdan razlog za nezadovoljstvo ponašanjem supružnika.
Međutim, tijekom ispovijedi potrebno je razlikovati ono što je učinila druga osoba od onoga za što smo sami odgovorni.
Primjerice, suprug može priznati da je zanemarivao obitelj, bio grub ili nije sudjelovao u odgoju djece.
Supruga može priznati vlastitu nestrpljivost, vrijeđanje ili druge postupke zbog kojih se kaje.
Ali nije korisno kada se ispovijed pretvori u dokazivanje da je za sve obiteljske probleme odgovorna isključivo druga strana.
Pritom treba naglasiti nešto vrlo važno.
Osoba koja trpi nasilje nije odgovorna za nasilje koje se nad njom provodi.
Žrtvu se ne smije poticati da preuzme krivnju za tuđe zlostavljanje.
Ako vjernik tijekom ispovijedi govori o obiteljskom nasilju, prijetnjama ili ozbiljnom ugrožavanju sigurnosti, takve okolnosti treba shvatiti ozbiljno.
Ispovjednik može pružiti duhovnu potporu i pomoći osobi da potraži odgovarajuću zaštitu.
Poniznost ne znači preuzimanje odgovornosti za grijehe i nasilje drugih ljudi.
Ogovaranje i kleveta – grijesi koje često podcjenjujemo
Neki vjernici grijehe povezuju ponajprije s krađom, preljubom, teškim nasiljem ili drugim očitim prijestupima.
Pritom se događa da zanemaruju grijehe jezika.
Ogovaranje, kleveta, vrijeđanje i širenje neprovjerenih glasina mogu ozbiljno povrijediti čovjeka.
Katekizam Katoličke Crkve upozorava na povrede tuđega ugleda.
Ogovaranje može uključivati otkrivanje tuđih stvarnih mana i prijestupa osobama koje za to nemaju opravdan razlog znati.
Kleveta uključuje iznošenje neistina koje štete nečijem ugledu.
No nije svako iznošenje istinitih informacija ogovaranje.
Ako govorimo o nasilju, prijevari ili drugom ozbiljnom problemu kako bismo zaštitili žrtvu ili prijavili nepravdu, takvo postupanje može biti opravdano i potrebno.
Važni su istinitost, opravdan razlog i način na koji govorimo.
Tuđi ugled ne smije postati predmet naše zabave, osvete ili potrebe da se osjećamo boljima.
Ispovijedamo li vlastite grijehe ili tuđe slabosti?
Ponekad vjernik tijekom ispovijedi kaže:
„Moji susjedi nisu nikakvi vjernici.”
„Moj brat nikada ne ide u crkvu.”
„Moja djeca ne žele moliti.”
„U našoj župi ima mnogo licemjera.”
Takve izjave mogu opisivati stvarne probleme koji čovjeka zabrinjavaju.
Međutim, same po sebi nisu priznanje vlastitoga grijeha.
Ako netko želi razgovarati o ponašanju druge osobe, može zatražiti duhovni razgovor ili savjet.
U ispovijedi je potrebno usmjeriti pozornost prema vlastitoj savjesti.
Primjerice:
„Osuđivao sam druge ljude zbog njihova odnosa prema vjeri.”
„Omalovažavao sam članove obitelji koji ne odlaze na svetu misu.”
„Bio sam ohol i smatrao sam se boljim kršćaninom od drugih.”
Takve rečenice pokazuju spremnost na iskren ispit savjesti.
Treba li svećenik prekinuti nepotrebno ogovaranje?
Ispovjednik ima odgovornost pomoći pokorniku da prepozna svrhu sakramenta pomirenja.
Ako primijeti da vjernik dugo govori o tuđim pogreškama, može ga mirno i razborito usmjeriti.
Primjerice, može ga upitati:
„A kako ste vi reagirali u toj situaciji?”
Ili:
„Postoji li nešto u vašem ponašanju zbog čega se želite pokajati?”
Takva pitanja nisu znak grubosti.
Ona mogu pomoći pokorniku da se vrati vlastitoj odgovornosti.
Istodobno ispovjednik mora razlikovati nepotrebno ogovaranje od situacije u kojoj osoba opisuje nasilje, zlostavljanje ili drugu ozbiljnu povredu.
U takvim slučajevima ne bi bilo primjereno olako prekinuti osobu ili njezino svjedočanstvo proglasiti ogovaranjem.
Potrebni su osjetljivost i razlučivanje.
Dolazimo li u ispovjedaonicu po oproštenje ili potvrdu da smo u pravu?
Pojedini vjernici mogu nesvjesno očekivati da svećenik potvrdi njihovo viđenje određenoga sukoba.
Ako se posvađamo s članom obitelji, možda želimo čuti da smo mi u pravu.
Ako imamo problema na poslu, želimo dokazati da su svi drugi nepravedni.
Ako se ne slažemo s nekim članom župne zajednice, očekujemo da svećenik podrži naš stav.
No ispovijed nije sudnica u kojoj se odlučuje tko je pobijedio u obiteljskoj ili društvenoj raspravi.
Njezina je svrha pomirenje s Bogom.
To ne znači da svećenik ne smije pružiti savjet o konkretnim životnim okolnostima.
Ali sakrament pomirenja ne treba koristiti kao sredstvo potvrđivanja vlastite nadmoći.
Ponekad nam je upravo tijekom ispovijedi potrebno čuti ono što nam nije ugodno.
Da trebamo oprostiti.
Da moramo prestati ogovarati.
Da trebamo vratiti dug.
Da se moramo ispričati čovjeku kojega smo nepravedno povrijedili.
Da nije svaka naša reakcija opravdana samo zato što smo bili povrijeđeni.
Što ako se vjernik ne kaje?
Katolička Crkva uči da je kajanje nužan dio sakramenta pomirenja.
Prema Katekizmu Katoličke Crkve, kajanje uključuje žaljenje zbog grijeha i odluku da ga više ne želimo činiti.
To ne znači da pokornik mora biti siguran da više nikada neće pogriješiti.
Čovjek može iskreno željeti promijeniti život, a ipak se bojati vlastite slabosti.
Međutim, ako netko namjerava svjesno nastaviti s teškim grijehom i pritom odbija svaku želju za promjenom, postoji ozbiljan problem u njegovoj pripravi za sakrament.
Sama činjenica da smo došli u ispovjedaonicu ne znači da je obraćenje automatski ostvareno.
Potrebno je barem iskreno otvoriti srce Božjoj milosti i odlučiti nastojati živjeti drukčije.
Kada vjernik prešućuje vlastite grijehe
Ogovaranje i samoopravdavanje nisu jedine poteškoće koje se mogu pojaviti tijekom ispovijedi.
Neki ljudi iz srama namjerno izostavljaju teške grijehe.
Drugi govore toliko neodređeno da zapravo izbjegavaju priznati ono što su učinili.
Primjerice, nije isto reći:
„Nisam uvijek bio pošten.”
I priznati:
„Svjesno sam prevario čovjeka i uzeo novac koji mi nije pripadao.”
Katolička Crkva uči da teške grijehe treba iskreno ispovjediti po vrsti i broju, koliko ih se nakon savjesnog ispita savjesti možemo sjetiti.
Ako se grijeh nenamjerno zaboravi, to nije isto što i svjesno prikrivanje.
Ako se osoba kasnije sjeti zaboravljenoga teškog grijeha, treba ga navesti na sljedećoj ispovijedi.
Iskrena ispovijed ne zahtijeva savršeno formulirane rečenice, nego spremnost da govorimo istinu o sebi.
Duhovna oholost – kada mislimo da smo bolji od drugih vjernika
Posebna opasnost u duhovnom životu jest oholost.
Ona se može pojaviti i kod ljudi koji redovito mole, poste, sudjeluju na svetim misama i uključeni su u rad crkvenih zajednica.
Netko može pomisliti da je bolji kršćanin zato što svakodnevno moli krunicu.
Drugi se može smatrati duhovno naprednijim jer redovito sudjeluje na duhovnim obnovama.
Treći može omalovažavati one koji rijetko dolaze u crkvu.
Međutim, izvanjski oblici pobožnosti ne daju nam pravo da sebe smatramo vrjednijima od drugih ljudi.
Molitva, post i sakramenti trebaju nas voditi prema poniznosti i ljubavi.
Ako nas vlastita religioznost čini oholima, potrebno je ozbiljno preispitati njezine plodove.
Upravo bi ispovijed trebala biti mjesto na kojemu takvu oholost prepoznajemo i priznajemo.
Ispovijed nije zamjena za duhovni razgovor
Neki vjernici imaju potrebu dugo razgovarati sa svećenikom o obiteljskim, poslovnim i osobnim teškoćama.
To je razumljivo.
Svećenici često imaju važnu ulogu u pružanju duhovne podrške.
Međutim, potrebno je razlikovati sakramentalnu ispovijed od opsežnoga duhovnog razgovora.
Ako osoba želi detaljno opisati obiteljski sukob, zatražiti duhovno vodstvo ili razgovarati o složenom životnom problemu, prikladno je unaprijed dogovoriti poseban susret.
Tako se izbjegava nepotrebno produljivanje ispovijedi, osobito kada velik broj vjernika čeka svoj red.
Naravno, u pojedinim situacijama ispovjednik će procijeniti da je potrebno posvetiti više vremena pokorniku.
Ali osnovna svrha ispovijedi ostaje priznanje grijeha, kajanje i pomirenje s Bogom.
Što nam govori ispit savjesti?
Prije pristupanja ispovijedi bilo bi korisno zapitati se:
Jesam li spreman priznati vlastitu odgovornost?
Govorim li previše o tuđim pogreškama?
Tražim li opravdanja za postupke zbog kojih bih se trebao pokajati?
Jesam li nekoga nepravedno ogovarao ili oklevetao?
Smatram li sebe boljim od drugih ljudi zato što redovito prakticiram vjeru?
Jesam li spreman priznati da i ja mogu pogriješiti?
Želim li doista promijeniti svoj život?
Jesam li spreman ispraviti nepravdu koju sam nanio?
Takva pitanja mogu nam pomoći da u ispovjedaonicu dođemo poniznijega i otvorenijega srca.
Kako pravilno govoriti tijekom ispovijedi?
Najbolje je govoriti jednostavno, jasno i iskreno.
Umjesto:
„Svi su me provocirali i zato sam izgubio živce.”
Možemo reći:
„Bio sam nestrpljiv i vrijeđao sam druge ljude. Žao mi je zbog toga.”
Umjesto:
„Moj susjed je užasna osoba i zato ga ne podnosim.”
Možemo reći:
„Gajio sam mržnju prema susjedu i nisam bio spreman oprostiti mu.”
Umjesto:
„Na poslu su svi nepošteni, pa sam i ja morao nešto napraviti.”
Možemo reći:
„Postupio sam nepošteno i želim ispraviti ono što sam učinio.”
Ovi primjeri ne znače da treba preuzimati krivnju za tuđe postupke ili izostaviti okolnosti koje utječu na odgovornost.
Njihova je svrha pokazati razliku između priznanja vlastitoga grijeha i stalnog prebacivanja krivnje na druge.
Ispovijed treba donositi plodove u svakodnevnom životu
Nakon ispovijedi trebali bismo nastojati živjeti ono što smo obećali.
Ako smo priznali ogovaranje, nastojmo prestati širiti tuđe privatne stvari.
Ako smo priznali nepoštenje, pokušajmo popraviti nanesenu štetu.
Ako smo priznali oholost, nastojmo se prema drugima odnositi s više poštovanja.
Ako smo priznali grubost prema članovima obitelji, pokažimo im više strpljenja.
Ako smo priznali sebičnost, otvorimo srce ljudima kojima je potrebna naša pomoć.
Neće svaka promjena biti trenutačna.
Čovjek ponekad ponovno padne u istu slabost.
Ali važno je iskreno nastojati rasti u dobru.
Ispovijed ne bi trebala završiti samim izlaskom iz crkve.
Njezini se plodovi trebaju vidjeti u našem svakodnevnom životu.
Zaključak – u ispovjedaonici trebamo gledati u vlastitu savjest
Sakrament svete ispovijedi dragocjen je dar Božjega milosrđa.
Ali da bismo mu pristupili iskreno, potrebno je prestati skrivati vlastitu odgovornost iza tuđih pogrešaka.
Nije dovoljno govoriti o tome koliko nas je netko povrijedio.
Potrebno je također prepoznati kako smo mi postupili.
Nije dovoljno opisivati tuđe grijehe.
Potrebno je priznati vlastite.
Nije dovoljno nabrajati razloge zbog kojih smo nešto učinili.
Potrebno je biti spreman na obraćenje.
Pritom ne smijemo zaboraviti da poniznost ne znači samoponižavanje niti preuzimanje krivnje za tuđe nasilje i nepravdu.
Bog nas poziva na istinu.
Istinu o našim slabostima, ali i o našem dostojanstvu.
Svećenik je pozvan pomoći nam da tu istinu prepoznamo u svjetlu Evanđelja.
A mi smo pozvani pristupiti sakramentu bez pretvaranja, glume i potrebe da se prikazujemo boljima nego što jesmo.
U ispovjedaonicu ne dolazimo optuživati druge, nego priznati vlastite grijehe.
Ne dolazimo dokazivati svoju pravednost, nego tražiti Božje milosrđe.
I zato, kada sljedeći put pristupimo svetoj ispovijedi, nemojmo se prvenstveno pitati što su drugi učinili nama.
Zapitajmo se što smo mi učinili, što smo propustili učiniti i kako uz Božju pomoć možemo postati bolji ljudi.
Jer iskrena ispovijed počinje onoga trenutka kada prestanemo opravdavati svaki svoj postupak i ponizno kažemo:
„Gospodine, sagriješio sam. Smiluj mi se i pomozi mi da se promijenim.”
Molitva za iskrenu i poniznu ispovijed
Gospodine Isuse Kriste,
dolazim pred Tebe sa svojim slabostima, grijesima i životnim pogreškama.
Ti poznaješ moje srce i sve ono što pokušavam sakriti od drugih, ali ponekad i od samoga sebe.
Pomozi mi da ne tražim opravdanja za svoje grijehe.
Oslobodi me oholosti, sebičnosti i potrebe da uvijek budem u pravu.
Nauči me prepoznati vlastitu odgovornost.
Sačuvaj me od ogovaranja, klevetanja i nepravednoga osuđivanja drugih ljudi.
Podari mi poniznost da mogu priznati kada sam pogriješio.
Daj mi hrabrost da ispravim nepravdu koju sam nanio svojim bližnjima.
Pomozi mi da tuđe pogreške ne koristim kao opravdanje za vlastite.
Nauči me razlikovati ono za što sam odgovoran od onoga što pripada odgovornosti drugih ljudi.
Blagoslovi sve svećenike koji ispovijedaju vjernike.
Podari im mudrost, strpljenje i dar razlučivanja.
Neka svaka naša ispovijed bude iskren susret s Tvojim milosrđem i početak novoga života.
Isuse, blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu svome.
Amen.
Portal za promicanje kršćanskih vrijednosti
Urednički duhovno-poučni članak
Biblijski izvori: Lk 18,9–14; Mt 7,1–5; Lk 15,11–32; Ps 51; Jak 3,1–12; 1 Iv 1,8–9.
Crkveni izvori: Katekizam Katoličke Crkve, brojevi 1450–1460 te 2477–2479; Zakonik kanonskoga prava, kanoni 987–988.
Napomena: Članak razlikuje nepotrebno ogovaranje i samoopravdavanje od opravdanog opisivanja okolnosti, prijavljivanja zlostavljanja ili traženja pomoći. Iskreno priznanje vlastitih grijeha ne znači preuzimanje odgovornosti za tuđe postupke.
