U crkvenim klupama svi se nazivamo braćom i sestrama u Kristu. Ispovijedamo istu vjeru, molimo istoga Oca i pristupamo istom oltaru. No jesmo li doista jednaki jedni drugima u vlastitim očima? Zašto uglednog poduzetnika, političara ili imućnog vjernika često dočekujemo s poštovanjem, dok pred siromahom, prosjakom ili beskućnikom nerijetko okrećemo glavu? I zašto se ponekad čini da ni pojedini crkveni službenici nisu oslobođeni takvih ljudskih slabosti?
Svi smo jednaki pred Bogom, ali jesmo li jednaki u crkvi?
Nedjelja je. Crkva se polako puni vjernicima koji dolaze na svetu misu.
U prvim redovima sjede ugledni ljudi, poznati poduzetnici, političari i osobe koje uživaju društveni položaj. Njihova nazočnost često ne prolazi nezapaženo.
Ponekad ih se posebno pozdravlja, uvažava i ističe kao važne članove zajednice.
A onda zamislimo drugu situaciju.
U istu crkvu ulazi čovjek u staroj, poderanoj odjeći. Vidljivo je siromašan, možda neobrijan, neuredan i bez doma.
Hoće li ga netko srdačno pozdraviti?
Hoće li mu ponuditi mjesto u klupi?
Ili će se ljudi odmaknuti, pogledati ga s nepovjerenjem i priželjkivati da što prije ode?
Upravo se tu pojavljuje pitanje koliko ozbiljno shvaćamo Kristovo Evanđelje.
Jer Isus nije učio da čovjekova vrijednost ovisi o novčaniku, odjeći, društvenom položaju ili poznanstvima.
Apostol Jakov upozorio je upravo na takvo licemjerje
Možda nijedan biblijski tekst ne opisuje ovu pojavu tako izravno kao Poslanica svetoga Jakova.
U drugom poglavlju apostol opisuje okupljanje vjernika na koje dolaze dvojica ljudi.
Jedan je bogato odjeven i nosi zlatni prsten, a drugi je siromašan i odjeven u bijednu odjeću.
Bogatašu se iskazuje posebna pažnja i nudi mu se ugledno mjesto, dok se siromaha upućuje da stoji ili sjedne na manje dostojno mjesto.
Apostol Jakov zbog toga upozorava vjernike na pristranost i razlikovanje ljudi prema njihovu društvenom položaju.
Zar se upravo takve situacije, u različitim oblicima, ne događaju i danas?
Prošla su gotovo dva tisućljeća, ali ljudska sklonost da se dodvorava bogatima, a zanemaruje siromašne, nije nestala.
Promijenila se odjeća, promijenili su se običaji, ali opasnost od licemjerja ostala je ista.
Kada bogatstvo postane važnije od čovjeka
Zašto mnogi ljudi žele biti bliski bogatima i uglednima?
Odgovor nije uvijek jednostavan.
Ponekad se radi o divljenju uspjehu, ponekad o želji za društvenim priznanjem, a ponekad o očekivanju osobne koristi.
Poznanstvo s utjecajnim čovjekom može otvoriti neka vrata.
Poznanstvo s beskućnikom, barem prema logici materijalističkoga društva, ne donosi nikakvu korist.
Upravo tu dolazimo do opasne zamjene vrijednosti.
Čovjeka ne promatramo više kao osobu stvorenu na sliku Božju, nego prema onome što nam može ponuditi.
Bogataš može donirati novac, pomoći u zapošljavanju ili omogućiti poznanstva.
Siromah možda može ponuditi samo zahvalnost, razgovor i vlastitu životnu priču.
No pred Bogom vrijednost čovjeka ne mjeri se njegovom materijalnom moći.
A što je sa svećenicima?
O ovoj temi ne možemo govoriti ozbiljno ako izbjegnemo pitanje odnosa pojedinih svećenika prema bogatim i siromašnim vjernicima.
Svećenici su pozvani biti pastiri čitavoga Božjeg naroda, a osobito onih kojima su najpotrebniji utjeha, razumijevanje i pomoć.
Ipak, i oni su ljudi, podložni slabostima, pogreškama i iskušenjima.
Zbog toga se može dogoditi da pojedini svećenik više pažnje posveti uglednom donatoru nego siromašnom čovjeku koji traži razgovor ili pomoć.
To ne znači da su svi svećenici takvi.
Naprotiv, brojni svećenici, redovnici i redovnice svakodnevno nesebično pomažu beskućnicima, bolesnicima, zatvorenicima, ovisnicima i siromašnim obiteljima.
Mnogi to čine daleko od očiju javnosti, bez kamera i društvenog priznanja.
Ali upravo zato ne smijemo zatvarati oči pred mogućim nepravilnostima.
Ako u crkvenoj zajednici novac i društveni ugled postanu važniji od ljudskoga dostojanstva, tada je potrebno ozbiljno preispitati koliko takva zajednica živi Evanđelje.
Crkva nije klub utjecajnih ljudi.
Ona je zajednica pozvana naviještati Krista svakome čovjeku.
Bi li Isus danas sjedio s bogatašima ili beskućnicima?
Evanđelja nam donose brojne primjere Isusova odnosa prema ljudima koje je tadašnje društvo odbacivalo.
Isus je razgovarao s grešnicima, prilazio bolesnima, dodirivao gubavce i prihvaćao one koje su drugi smatrali nedostojnima.
Nije se bojao osude zbog društva u kojem se nalazio.
Istodobno, Isus nije odbacivao bogate samo zato što su bogati.
Susreo se sa Zakejem, nadcarinikom koji je bio imućan, ali je nakon susreta s Isusom odlučio promijeniti svoj odnos prema novcu i drugim ljudima.
Krist nije osuđivao čovjeka zbog njegova bogatstva, nego je upozoravao na pohlepu, sebičnost, nepravdu i zarobljenost materijalnim dobrima.
Zato pitanje nije smiju li bogati ljudi sjediti u prvim crkvenim klupama.
Naravno da smiju.
Pitanje je zašto siromašan čovjek ne bi bio jednako dobrodošao.
Kada beskućnik postane nevidljiv
Gotovo svakodnevno prolazimo pokraj ljudi koji prose, spavaju na ulici ili traže nešto hrane.
Koliko ih puta pogledamo u oči?
Koliko ih puta pitamo trebaju li pomoć?
A koliko puta ubrzamo korak i pravimo se da ih nismo primijetili?
Naravno, nije svatko u mogućnosti pomoći novcem, hranom ili smještajem.
Nije ni svaka situacija na ulici jednostavna ili sigurna.
Ali čovjek može pokazati poštovanje čak i kada ne može pružiti materijalnu pomoć.
Pozdrav, lijepa riječ, upućivanje na organizaciju koja pruža pomoć ili trenutak iskrenog razgovora mogu mnogo značiti nekome koga društvo neprestano zaobilazi.
Beskućnik nije samo osoba bez krova nad glavom.
On ima ime, prošlost, uspomene, osjećaje i dostojanstvo.
Možda je nekada imao obitelj, posao i vlastiti dom.
Možda je doživio bolest, obiteljski raspad, gubitak zaposlenja ili neku drugu životnu tragediju.
Nitko od nas ne može unaprijed znati cjelokupnu priču čovjeka kojega vidi na ulici.
Isusova opomena koja bi nas trebala zabrinuti
U Evanđelju po Mateju, u 25. poglavlju, Isus govori o posljednjem sudu.
Pritom posebno naglašava naš odnos prema gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima i zatvorenicima.
To je jedna od najsnažnijih poruka čitavoga Evanđelja.
Isus ne pita koliko smo poznavali važnih ljudi niti koliko smo uglednih gostiju ugostili.
U središte stavlja ljubav prema najmanjima.
Kada nahranimo gladnoga, pomognemo potrebitome ili posjetimo osamljenoga, pokazujemo ljubav prema samome Kristu.
Zato odnos prema siromašnima nije sporedno pitanje kršćanskoga života.
On pripada samoj srži naše vjere.
Zašto je lakše dati milostinju nego pružiti ruku?
Ponekad siromahu udijelimo nekoliko eura i nastavimo dalje, zadovoljni što smo učinili dobro djelo.
I to može biti vrijedna pomoć.
Ali kršćanska ljubav ne može se svesti samo na povremeno davanje novca.
Postoje ljudi kojima je, uz materijalnu pomoć, potrebna i ljudska blizina.
Netko treba razgovor.
Netko treba pomoć pri pronalasku liječnika ili socijalne službe.
Netko treba osobu koja će ga saslušati bez osuđivanja.
Pravo milosrđe zahtijeva da u siromašnome čovjeku vidimo brata ili sestru.
To ne znači da moramo bez razmišljanja prihvatiti svaki zahtjev.
Kršćanska ljubav treba biti povezana s razboritošću, odgovornošću i poštovanjem osobnih granica.
Ali ona nikada ne smije biti ravnodušna.
Licemjerje nije samo problem drugih
Najlakše je kritizirati bogataše, svećenike, političare i ugledne ljude.
Mnogo je teže iskreno pogledati vlastito ponašanje.
Možda i sami rado sjedamo za stol s ljudima koji imaju novac i društveni ugled.
Možda se i sami udaljavamo od onih koji su siromašni, neuredni ili imaju tešku životnu prošlost.
Možda nas više zanima fotografiranje s poznatim čovjekom nego razgovor s usamljenim starcem.
Zato ovaj članak nije poziv na osudu drugih ljudi.
On je prije svega poziv na ispit savjesti.
Jesmo li kršćani samo dok molimo ili smo kršćani i onda kada treba pomoći čovjeku koji nam ne može ničime uzvratiti?
Crkva mora biti dom i bogatima i siromašnima
Kristova Crkva nije namijenjena samo jednoj društvenoj skupini.
U njezinu zajedništvu ima mjesta za bogate i siromašne, obrazovane i neobrazovane, ugledne i zaboravljene.
Bogatstvo samo po sebi nije grijeh.
Siromaštvo samo po sebi ne čini čovjeka svetim.
Pred Bogom je važno kako živimo, koliko ljubimo i na koji način postupamo prema drugima.
Imućni vjernik može biti ponizan, pošten i velikodušan dobročinitelj.
Siromašan čovjek također može imati svoje slabosti i pogreške.
No nitko ne smije biti ponižen samo zato što nema novca.
Župne zajednice trebale bi biti mjesta u kojima se svaki čovjek osjeća prihvaćeno, a osobito oni koji su na društvenoj margini.
Ako siromah ulazi u crkvu sa strahom da će ga drugi gledati s prijezirom, nešto nije u redu s našim svjedočenjem Evanđelja.
Zamislimo Isusa u posljednjoj crkvenoj klupi
Zamislimo da jedne nedjelje u crkvu uđe nepoznat čovjek.
Odjeća mu je stara. Cipele su poderane. Njegovo lice pokazuje tragove teškoga života.
Sjedne u posljednju klupu, pognute glave.
Nitko ga ne pozdravlja.
Neki ga promatraju s nelagodom.
Možda se netko i odmakne od njega.
A što ako je upravo taj čovjek najveći ispit naše kršćanske ljubavi toga dana?
Što ako nam Krist upravo kroz njega pruža priliku da pokažemo jesmo li razumjeli Evanđelje?
Jer nije teško biti ljubazan prema onome tko nam može pomoći.
Prava se ljubav često prepoznaje u načinu na koji postupamo prema onima koji nam ne mogu ponuditi ništa osim vlastite zahvalnosti.
Zaključak – Isus nije gledao novčanik, nego srce
Kršćanstvo ne smije postati vjera društvenih položaja, bogatstva i vanjskoga ugleda.
Crkva ne smije biti mjesto na kojemu se imućne dočekuje s posebnim poštovanjem, a siromašne promatra kao smetnju.
Svi smo pred Bogom potrebiti njegova milosrđa.
Zato bi svaka župa, svaki svećenik i svaki vjernik trebali povremeno postaviti sebi jednostavno pitanje:
Bismo li siromahu ponudili isto poštovanje koje bismo iskazali uglednom poduzetniku, poznatom političaru ili velikom donatoru?
Odgovor na to pitanje može mnogo otkriti o našoj vjeri.
Možemo redovito odlaziti na svetu misu, moliti krunicu, postiti i sudjelovati u crkvenim aktivnostima.
Sve su to vrijedne sastavnice kršćanskoga života.
Ali ako istodobno preziremo siromašne, ponižavamo beskućnike i ljude procjenjujemo prema njihovu bogatstvu, potrebno nam je iskreno obraćenje.
Krist nas poziva na vjeru koja se očituje djelima.
Na ljubav koja ne bira samo ugledne.
Na milosrđe koje prepoznaje čovjeka ondje gdje ga drugi ne žele vidjeti.
Jer pred Bogom prosjak koji iskreno moli može biti duhovno bogatiji od čovjeka koji posjeduje cijelo bogatstvo svijeta.
Molitva za obraćenje naših srdaca
Gospodine Isuse Kriste,
oprosti nam kada ljude prosuđujemo prema njihovu izgledu, bogatstvu ili društvenom položaju.
Oprosti nam kada okrećemo glavu od siromašnih i kada ne želimo vidjeti patnju svojih bližnjih.
Oslobodi nas oholosti, licemjerja i sebičnosti.
Nauči nas da u svakom čovjeku prepoznamo Tvoje stvorenje, dostojno poštovanja i ljubavi.
Blagoslovi beskućnike, siromašne, osamljene, bolesne i sve koji žive na rubu društva.
Daj svećenicima i svim crkvenim službenicima mudrost, poniznost i hrabrost da budu bliski onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Dotakni srca bogatih i moćnih kako bi svoje mogućnosti koristili za dobro drugih.
A nama svima pomozi da ne budemo kršćani samo riječima, nego i djelima.
Neka naše crkve budu mjesta u kojima nitko nije odbačen zbog siromaštva.
Amen.
PUT, ISTINA I ŽIVOT
Portal za promicanje kršćanskih vrijednosti
Urednički komentar
Biblijski izvori: Jak 2,1–9; Mt 25,31–46; Lk 19,1–10; Lk 16,19–31; Mt 6,19–24.
Napomena: Članak je kritičko duhovno razmatranje o mogućim pojavama pristranosti među vjernicima i crkvenim službenicima. Ne tvrdi da se tako ponaša većina kršćana ili svećenika jer za takvu tvrdnju nisu navedeni reprezentativni podaci.
