„Što god činili, činite u ljubavi“ ( I. poslanica Korinćanima 16; 14 )
A što kada se dogodi situacija u kojoj je djelo vašeg milosrđa neophodno, ali ljubav koju osjećate prekrije ljutnja, nervoza i bijes?
U jednom trenutku kunete se na ljubav prema čovjeku,u drugom trenutku, kada čovjek od vas treba određene žrtve, ta ljubav se sakrije, čuči u zakutku vašeg bića, a dominira nestrpljivost i onaj osjećaj „jedva čekam da se izvučem iz ovoga“.
I dok radite ono što se od vas očekuje mrmljate i rogoborite, kukate i osuđujete i još ste i svjesni da to radite.
Je li važnije da je vaše djelo milosrđa učinjeno iako s manjom dozom ljubavi od one koja bi se očekivala ili je važnije to pomanjkanje količine ljubavi?
Poanta je u tome da ljubav kao ljubav jest tu, ne u maloj dozi već u onoj realnoj, kada čovjek ljubi čovjeka nježnom ljubavlju i brine se za njegovo dobro, ali u situaciji u kojoj je primoran ( ! ) učiniti određene žrtve za drugoga mjesto ljubavi dolaze strah,panika, ljutnja…
Možda je stvar u tom „moranju“ kada se u nama budi inat i govori „e, sad baš neću“, a znamo da baš nemamo izbora, jer, ipak ljubimo…
Čovjekova je narav slaba. Čovjek mrmlja. Čovjek rogobori.
Čovjek stalno prigovara.
Pa mu bude žao, ako ljubi. Ako ne ljubi, ne osjeća žaljenje zbog svojih prigovora.
Što ako vam je situacija poslana kao „škola“ iz koje trebate naučiti što je u životu zaista bitno?
Probati ću pojednostaviti, čini mi se da se klupko mojih vlastitih misli ponovo zapetljalo:
– Živite život i konstantno se žalite na životne okolnosti, partnera, novce, sve što vas okružuje se urotilo protiv vas, a vi ste, naravno, žrtva. Onda se najednom, kao bomba,vaš život gotovo preokrene jer ste pozvani otići daleko od doma i učiniti djelo milosrđa neodređenog trajanja. Možete odbiti to učiniti, ali, ne odbijete jer ljubite i znate da je to jedino ispravno i za Boga i za čovjeka i za vašu savjest. Dakle, od svih ljudi upravo ste vi pozvani da djelujete. I odlazite iz tog svog života koji je „trulež“ da biste živjeli svoju vjeru. Ali, kad krećete djelom vjerovati, postaje jasno da ste slabi i da biste se radije vratili svom životu i svojim navikama i svojoj komociji. Pa počnete prigovarati i mrmljati sebi u bradu dok činite djela milosrđa, koja izvršavate pedantno i točno kao po ps-u, ali u srcu osjećate ljutnju i negodovanje radi cijele te situacije i „zašto baš ja?“. Htjeli bi ugoditi Bogu i odgovoriti na njegov poziv kako On očekuje, ali niste sigurni da mu je milo vaše „brundanje“…Naravno da nije, ali mislite da, dok god vršite djelo, manje je važan taj osjećaj da biste najradije pobjegli od toga.
Rješenje, koje ne uključuje vas, uskoro se pojavljuje.Vi u jednu ruku odahnete, u drugu ruku osjećate krivnju jer, možda stei vi mogli biti dio rješenja, usprkos realnoj nemogućnosti, ali vi sebe uvjeravate da ste mogli puno, puno više.
Što ste mogli više?
Ljubiti?
Svakako.
Ali rastrgnuti se na pet strana – nikako. Jer usprkos očekivanjima ljudi, vi imate put koji vam je Bog namijenio. Možda ovaj put, ovoga trena nije za vas. Ali svojevrsno buđenje jest.
Shvaćate da na toliko toga možete biti zahvalni: na brižnom partneru, sigurnosti koju vam pruža, udobnosti u kojoj živite, slobodi koju uživate, osjetilima kojima se služite, evo, dok pišete ili čitate,
slobodi življenja.
Shvaćate da ništa oko vas nije trulo jer, ta trulež za koju okrivljujete druge, čuči u vama i ne da vam da jednostavno – budete sretni.
Zahvalni.
Da ljubite nesputano i slobodno.
I ne vašom krivicom, jer, ne znate kako…
Odjednom shvaćate da su svi i sve negativnosti koje su vas činile žrtvom – u vama samima.
Odjednom postajete svjesni da, koliko god se trudili činiti djela koja će omiljeti Bogu, onu ljubav u vama, koju ćutite u svoj njenoj divljoj i nesputanoj veličini – samo i jedino Bog može osloboditi.
Nitko drugi.
Kao rijeka koja žubori u koritu vašeg bića, a to žuborenje osjećate u svakom dijeliću svojih živaca, počecima i završecima, kako kola vašom nutrinom spremna da se prelije preko vas i svih onih ljudi koje volite, ali ne znate im to ni reći ni pokazati. Uvijek mislite da biste mogli više, da se od vas očekuje više, da morate preko svojih mogućnosti…
Nitko osim Gospodina ne može osloboditi tu vodu ljubavi u vama, preko vas i iz vas. A On vidi i osjeća tu snagu. Zna On da vam je katkada tako teško ljubiti čovjeka. Tako vam je teško povjerovati čovjeku. Teško je jer ste ranjeni. Shrvani izdajama, nepovjerenjem, lažnim prijateljstvima i uvjetovanim ljubavima. Satrani do te mjere da u svakom apelu i traženju vidite manipulaciju. Slomljeni do točke kada biste radije s vukovima živjeli nego s čovjekom ikada više posla imali.
Onda pomislite, s obzirom da ste s toliko mrmljanja obavljali svoju zadaću, da je Gospodin odlučio maknuti vas s tog zadatka jer je vidio da mu niste dorasli, emocijama. Ništa takvoga nije moguće.
Bog nas ne miče s puta koji nam je namijenio. Samo nam otvara oči. Otvara dušu. Otvara nas Sebi.
Jer, usprkos našim negodovanjima, na kraju ipak sve bude onako kao je On to zamislio. Na nama je da otvorimo oči i uši i osluškujemo što On traži od nas.
I zato, manite se osjećaja krivnje. Ukoliko ste se odazvali Njegovu pozivu i činili ono što je tražio od vas, predajte Njemu taj manjak ljubavi i neka On, kako i oprašta za vas, ljubi zavas. Neka vas nauči voljeti Sebe u ljudima i neka vas nauči voljeti vas u Njemu.
Ponekad pomislim da je najteži dio naše vjere upravo – voljeti…
U ljubavi su sadržane sve osnove naše vjere – opraštanje, milosrđe, brižnost, duboko predanje Njegovoj volji…
Možemo moliti devetnice, trodnevnice, naizust recitirati molitve, ali možemo li zavapiti da nas Gospodin nauči voljeti?
Da oslobodi tu ljubav iz nas, onu istu koja nas nevidljivom niti spaja sa našim Izvorom, Izvorom svake Ljubavi, i dopustiti da poteče iz nas i teče i teče te prelije sve i svakoga …
Ne krivite se za neznanje ljubljenja dok god ljubav osjećate.
Molite se za milost spoznaje kako voljeti.
Mir i dobro.
Maja Vidaković
